Harper
Moje cure su tu, ispunjavaju moj život i vrijeme nakon mamine smrti da se ne osjećam sama.
I Beckford je tu.
Bože, tu je u svakom trenutku. I samo njima mogu zahvaliti što me taj osjećaj samoće ne preplavljuje u potpunosti. Samo njima mogu zahvaliti što ustajem svakog jutra, nakon što noći provedem u Beckfordom zagrljaju, da bi mi potom moje cure dolazile naizmjenice i razgovorom me držale dalje od tuge i žalosti. Iako zapravo želim ići na posao, čitavih deset dana tjeraju me ostati doma.
„Ja te mijenjam u čistionici, u čemu je problem? Budi doma s Beckfordom.” Kat se ljuti na mene jer sam uporna ići raditi.
„Ali ti imaš svojeg posla, ne mogu od tebe tražiti ovako nešto. Želim se zabaviti s nečime i okupirati mozak.”
„Razumijem, ali za tebe je bolje da si doma s njim. Uostalom, nisi me ovo tražila, ovo želim sama.” Ona je još upornija.
„Znam, Kat”, onda joj se približim i prošapćem da Beckford ne čuje iako je u drugoj sobi, „on je tu stalno, ode se doma presvući i onda se opet vrati da bi se tu stiskao sa mnom na mom malom krevetu. Zaista ne dozvoljava da ijedan trenutak budem sama. I čujem kako ga zovu i traže s posla, a on sve obavlja preko konferencijskih poziva, čak i sastanke. Stvarno ne mogu vjerovati da je tako…”
Nakašljem se dok smišljam pravu riječ, a Kat je nađe umjesto mene.
„…posvećen tebi, zaljubljen u tebe?” Malo je nervozno pogledam.
„Uslijed svega, tako sam malaksala i zbunjena, i bojim se da ću se uhvatiti za njega jer samoća nije nešto što meni godi.”
Kat mi se približi i položi svoju ruku na moju glavu.
„On to želi. Inače ne bi bio tu. Ti ga to nisi tražila, zar ne? Zato, pusti ga ako se želi brinuti za tebe i biti s tobom. Jednostavno mu dozvoli jer znaš da to želiš.” Gledam u nju nijemo i pitam se kako me ona tako dobro poznaje i čita.
Nakon što Kat ode, Beckford izađe iz moje sobe noseći pod rukom zatvoren laptop.
„Gotov si za danas?” Upitam ga dok ustajem s kauča.
„O da. Kat je otišla?”
„Da. I ne dâ mi još uvijek da idem u čistionicu. Vjeruj mi, nema posla koji ta žena ne zna obavljati. Ona je tako sposobna, da joj se divim kao nikome.” Beckford odloži laptop na stol gledajući me onim plavim jezerima te mi priđe.
„Slažem se s njom.” Uhvatim njegovu ruku.
„Hvala ti na strpljenju, hvala ti što sve svoje odlažeš da bi bio tu.” Beckford stavi prst druge ruke na moje usne i prošapće.
„Moje mjesto je tu uz tebe. Želim ti pružiti podršku, biti s tobom i u tužnim i veselim trenucima.”
„Mogu ti samo zahvaliti. Bojim se da nema tebe i cura, ja bih naprosto svisnula od boli.”
„Molim te, ne zahvaljuj mi se. Moji su roditelji još živi, ali ja…” Stisnem njegov dlan jače i prekinem ga.
„Ti znaš kako je izgubiti nekoga tko je dio tvog života, zar ne?” On samo kimne i zagrli me jako tako da ostanemo neko vrijeme u tom položaju, u tišini, dok nam srca biju jedno uz drugo. „U redu, onda ostajem još neko vrijeme doma. Što želiš danas jesti da nam pripremim?” Upitam Beckforda, s namjerom da krenem prema kuhinji.
„Dođi.” Povuče me za ruku i vrati k sebi.
„Pusti to. Miller će nam donijeti nekakvu hranu usput, ionako donosi neke papire za potpis.”
„Stvarno mi je žao…” Ponovno kažem, a on stavi prst na moju usnu. Osjećam kako bridi od njegove topline.
„Harper, prestani se ispričavati. Ti ne uzurpiraš moj posao. Ti si mi važnija.”
Tim riječima on još više ugrije moju nutrinu, a potom me prigrli na svoja topla prsa i obujmi snažnim rukama. Stoga se jednostavno prepustim i odlučim ga poslušati.
***
Ne znam ni kako su mi dani prošli, provodila sam ih oblačeći mamine majice i mirišući njezin parfem kako bih barem nekako zadržala osjećaj njezine prisutnosti, ali ona je tu u meni, u mom srcu i u glavi.
Jednu večer konačno sve te majice operem i spremim ih na mjesto. Gledam nijemo njezin ormar i sve stvari koje je koristila. Gledam i hrpu brzojava koje sam primila nakon njezine smrti i ne mogu vjerovati da je toliko ljudi žalosno zbog njezinog odlaska.
Tu noć Beckford je opet tu, u mom krevetu, nakon što je otišao u svoju vilu i presvukao se. Ne mogu dugo zaspati, a ne mogu se ni okretati pošto je krevet premali. Uzdahnem bolno, a Beckford se oglasi i dâ mi do znanja da je i on budan.
„Dobro, što te muči, srce?”
„Ne mogu još uvijek shvatiti da ona, koja je išla na jogu, nije pušila, nije pila, zdravo se hranila, doživi moždani udar. Imala je uredan život i otišla je bez najave. Boljela ju je glava taj dan. Znam da je naporno radila. Jednostavno… odjednom je samo otišla… u trenu”, kažem s tugom u glasu.
„Znam, ali Harper možda tako lakše jer se nije mučila. Vjeruj mi, Emmu sam godinama gledao kako zapravo umire i bilo mi je toliko teško pustiti je. Bilo je toliko teško gledati njezinu patnju pa smatram da je bolje da nije ništa osjetila. Da je zapravo to jedna poželjna trenutačna smrt.” Njegovi prsti me počnu masirati po vratu dok se gnijezdim u njegovom krilu okrenuta mu leđima.
„To je jedino što me tješi, da nije ništa osjetila, da je nije boljelo.”
„Nemoj razmišljati o tome, srce. Budi pozitivna i gledaj naprijed. Ljudi odlaze iz naših života, zato iskoristi svaki trenutak dok su tu. Razumiješ li? Mladi smo i život je pred nama.” Okrenem se ipak prema njemu i uzvratim mu zaigrano.
„Kako tko.” Uz to podvučem ruke snažnije pod njegovu majicu, a on se nasmije.
„Znači da je krenulo zezanje zbog tvojega staroga dečka.” Poljubim ga u obraz, a on mi prstima usmjeri lice tako da spusti usne na moje. Nakon toliko dana konačno se i ja nasmijem. I samo ga zagrlim i zahvalim Bogu što je tu. Žao mi je što ga mama nije upoznala i on nju, mislim da bi ga voljela jako.
Ujutro se probudim sama u krevetu. Čujem zvuk tuša pa dok se Beckford kupa, odem u kuhinju pripremiti nam kavu.
Iste pijemo pa stavim šalicu tamo gdje je na stolu odložio svoj mobitel.
Poskočim kad u tom trenu on počne zvoniti. Gledam iako ne bih smjela, ne bih se javila čak ni da je Miller. Nisam se nikad javljala ni na mamim mobitel, jednostavno ne volim to.
Zove ga majka. Pogledam prema kupaonici, voda još pljušti, a mobitel i dalje zvoni neumorno.
Najzad poklopi, a onda kroz tren dolazi poruka.
– Zašto te danima nema doma?
Brzo sklonim pogled, jasno je kako mu je majka zabrinuta.
Tu me crv krivnje počinje gristi jer Beckford je kod mene tjednima, već i drugi brinu za njega. Doduše, ne znam ništa o njegovim roditeljima ni kako se zovu niti gdje žive, ali očito su tu u gradu kad znaju da ga nema doma nikako.
Sjednem natrag na stolicu, a Beckford se uskoro pojavi u boravku odjeven samo u bokserice, kose još vlažne, a torza glatkog i sjajnog.
Što god sam mislila pitati, reći ili napraviti, sad je u blokadi zbog pogleda na njega. Kako netko može biti tako savršen? Tako perfektno napravljen, da ima sve u kompletu?
Svjestan je toga, vidim to u njegovom pogledu. Njegova samouvjerenost me fascinira. Od prvog trena tako je usredotočen na mene da…
Ne želim razmišljati o prvim trenutcima, iako su nas oni spojili. No zadivljena sam kako je ostao uporan da mi se približi. I izgleda da mu je plan ostvaren. Posljednjih tjedana kao da živimo skupa.
„Srce, ako jače zagrizeš usnu, bojim se da ćeš je raskrvariti.” Začujem njegov glas i dalje piljeći u njegovo tijelo te momentalno pustim usnicu.
„Oh, izgleda da imaš ubojit utjecaj na mene. Samo sam razmišljala o tome.” Sjedne na mjesto gdje ga čeka kava te prođe prstima kroz kosu. Ubojito je seksi.
„O čemu si razmišljala?” Otpije gutljaj i nalakti se na stolu gledajući me pozorno.
„O tome kako si seksi. I uporan. I kako si stalno tu kod mene pa izgleda kao da živimo skupa. Imao si poziv. Slučajno sam vidjela da te zove mama.”
Na kraju ne ostanem tiho, nego sve ispričam bez pameti.
Mobitel odmakne u stranu dok rukom traži moj dlan. Potom ga uzme preko stola i povuče do svojih usana. Gleda me ispod trepavica, predatorski, gotovo opasno.
„Beckforde?” Promrmljam pomalo zbunjena njegovim stavom.
„Vrati se na stavku tri, Harper.”
„Na što?!”
„Na stavku tri. Ne zanima me upornost ni seksepil ni mobitel, još manje moja majka. Zanima me ono što si još spomenula.” Pogledam u stranu dok se pokušavam sjetiti. A onda mi se izraz lica promijeni.
„Ponovi to.” On mi naredi kad vidi da sam postala svjesna izgovorenog.
„Pa izgleda tako Beckforde, ne razumijem u čemu je problem? Kao da živimo skupa. Zar ne?” Nervozni smijeh mi izađe iz usta, a Beckford poliže moj prst da bi me potom povukao sa stolice i uzeo u naručje.
„Mislim da bi se o tome dalo razmisliti.”
„O čemu?” Zurim u njegove oči, doslovno se utapam ili rastapam… ne znam… gubim se svakako.
„O tome da živimo zajedno.”
Beckford
Harper gotovo ne diše nakon što sam iznio prijedlog koji mi se čini savršen.
„Harper, srce, reci nešto.”
„Ne.” Izusti oštro. Pokuša se odmaknuti, ali joj ne dozvoljavam da sad bježi.
„Ne, Beckforde.” Potom se snažnije otrgne iz mog zagrljaja, stoga je pustim.
„Zašto ne? Pa sad živimo skupa.”
„Ovo je privremeno samo zato što… zato što sam te trebala.”
„Više me ne trebaš?” Udarim otvoreno. Stojimo jedno naspram drugog i gledamo se ozbiljno. Ne vidim u čemu je problem da to odbija.
„Ne radi se o tome Beckforde, nego, jednostavno ne možemo živjeti skupa. Zaozbiljno.”
„Reci mi razloge zašto ne možemo. A mogli smo dosad.” Bora joj se ureže u čelu i onda sjedne na stolicu. Neko vrijeme zuri u svoje ruke da bi me pogledala žalosno i potom mi obznanila.
„Mi smo tek na početku. I on je bio potpuno čudan i loš. Upoznajemo se i idemo naprijed. Ali korak po korak. Ne skačemo sigurno nakon nekoliko tjedana na zajednički život!” Povisi glas, mada nenamjerno.
„Ali osjećaš kao da se znamo dugo. Ja sam siguran u sebe, Harper. Nikoga ne želim kao tebe pored sebe. Ti si razlog zašto sam opet živ. Ja živim Harper. Zbog tebe.”
„I to mi je tako drago čuti i raduje me da se slažemo, ali ne mogu… ne mogu tako brzo.” Glas joj se lomi i shvaćam da joj je teško.
„U redu. Imamo vremena.”
„Nadam se da mi ne zamjeraš Beckforde. Tek se navikavam na činjenicu da smo u nekakvoj vezi. Nismo čak o tome ni razgovarali, došao si i ostao. I to se nekako podrazumijeva. I nemam ništa protiv toga. Znaš da te želim. Ali vidim tu tvoju stranu koja se želi skrbiti o nekome i…”
„Misliš da radim isto što sam radio s Emmom? Da činim sve kako bi ovisila o meni?” Izustim pomalo gorko.
„Što? Ne! Želim reći da ti imaš potrebu pomoći, a ja se bojim da mi je to previše. Djevojka se useli dečku kad se već, što ja znam, zaruče, kad su sigurni u ishod svoje veze.” Ona kaže, a onda se zagleda u mene. Sluti da bih mogao nešto reći, a onda naglo ustane.
„Ne, ova tema je gotova. Molim te, ne povlači me za jezik jer mogla bih reći nešto nepromišljeno. Daj mi da… razmislim.”
„U redu, Harper. Ali da znaš da ja ne idem odavde tako lako. Ne bez odgovora koji želim čuti.”
Ne marim ni najmanje za njezino odbijanje. Ja znam tko je ona meni. Sve, baš sve. Znam da se boji, ali ja sam siguran za oboje. Nije mi teška niti jedna noć kad zaspim pored nje. Osjećam je toplu i snenu u svom naručju i tada sam najmirniji i najsretniji. Usudim se reći kao nikad u životu, a znam, jebeno znam da nam može biti još bolje. Odem za njom u sobu, a ona tamo sjedi na krevetu i tipka na mobitel.
Pogleda me misleći da ću nastaviti razgovor, ali samo povučem svoju odjeću i potom se obučem. Nešto kasnije dođu joj prijateljice, a ja se povučem u sobu raditi. Iskoristim to da nazovem majku.
„Beckforde, jako sam razočarana.” Prvo je što mi kaže kad se javi.
„Ne sumnjam, majko. Što trebaš?”
„Brinem se za tebe. Gdje si?”
„Na dobrom mjestu. Ne trebaš brinuti.”
„Ali brinem. Dolazila sam. Abigail je rekla da dođeš samo po odjeću doma i odeš. Što se događa?” Nemam joj namjeru govoriti išta o svom životu, dovoljno je utjecala na sve dok sam bio mlađi. Odradim svoju ulogu sina, pošto ona skrbi o mom bolesnom ocu, ja se pobrinem samo da im ništa ne nedostaje.
Zapravo ne skrbi moja majka, nego vojska bolničara koje ja plaćam. Jer moja majka je nemoćna pokazati apatiju i zrno humanosti. Ponekad se pitam kako sam joj uopće sin. No, majka je majka, a ja svoje roditelje poštujem.
„Ne trebaš brinuti. Rekao sam da sam dobro. Pozdravi oca, doći ću vas posjetiti za vikend.” Poklopim i odložim mobitel na krevet. Čujem cure kako se smiju u boravku pa se i ja nasmijem. Bitno mi je samo da vidim osmijeh na licu moje cure.
Moja cura. Trideset sedam godina i imam curu. A mislio sam da je za mene život nakon Emme gotov. U kakvoj sam zabludi živio? I zašto? Jer ovo što imam s Harper nije ni slično onome što sam imao s Emmom. Ovo je vatra, ovo čini krv da kola brže, ovo buja i raste, preraste granice svega mjerljivog.
Navečer, nakon što pokupim račune u vili i novu odjeću, po povratku u stan zateknem Harper kako pakira neku odjeću.
„O bok!” Ostavi sve i pođe prema meni da me poljubi. Dobre je volje, ne pitam zašto, stoga sve pustim na pod i privučem je sebi. Nemam namjeru stati na jednom poljupcu, dovoljno sam čekao da je konačno osjetim.
„Mmmmm…” Mrmlja u moja usta dok me njezini prsti vuku za kosu.
„O kvragu…” Odmakne se od mene i pogleda me ispod obrva.
„Harper, što ti je?”
„Je li prerano da… znaš? Da se poseksamo?”
„Prerano zbog?” Zabavlja me njezin izraz lica.
„Pa znaš… neugodno mi je, stojim na mjestu gdje je moja mama umrla. Osjećam njezin duh tu i ne mogu, ne mogu se opustiti da se poseksamo tu.”
„Razumijem.” Protrljam usne, koje su i dalje željne njezinog okusa.
„Namećem ti celibat.”
„Navikao sam.” Ona se na to snuždi i pruži mi ruku.
„Žao mi je.”
„Doći će vrijeme kad ćeš mi se ispričati za to. Pamtim, Harper. Jako dobro pamtim.” Daruje mi jedan širok osmijeh i zaneseno me pogleda.
„Znaš da si divan?”
„Ne, ne znam. Moja djevojka se ne želi tako zvati, ne želi sa mnom živjeti niti se seksati. Očito sam ni za što.”
„Beckforde!” Namršti se kroz smijeh i lupi me po ramenu. Uzvratim joj i lupnem je po dupetu, a ona cikne. Ponesem je u sobu i onda uzmem ono što mogu uzeti, puno poljubaca koji samo govore kako je ovo među nama preraslo čisto fizičku privlačnost. Samo da još ona toga postane svjesna.
Idućih dana sve je nekako bolje, Harper je vedrija, temu zajedničkog života ne spominjemo.
„Želim ići raditi. Dosta mi je boraviti doma.” U petak ujutro mi govori.
„To znači da me izbacuješ. Da me ne trebaš više.” Nadignem obrvu da je malo provociram.
„Prestani, ti vraže. Ne mogu sjediti doma dok Kat radi moj posao. Siroti Bruce ako mu ona šefuje.” Zvono na vratima prekine naš razgovor pa Harper ustane i otvori.
„Oh, gospodine Bates, izvolite.” Čujem je kako se obraća pridošlici.
„Harper, još jednom moja sućut, ali morao sam doći. Nije plaćena stanarina niti ijedan račun za prošli mjesec, a sad bi već trebalo platiti i ovaj.” Ustanem kad začujem Harper kako odgovara.
„O Kriste, žao mi je. Tako mi je žao. Mama je o tome vodila računa, ja… ja ne znam ni gdje to sve stoji. U redu. Obećavam da ću riješiti sve.”
„Sve joj je dolazilo na email, svima tako dolazi.” Objasni joj on, a ja se primaknem da bolje čujem sve.
„OK, OK, sredit ću, žao mi je… ja… zaboravila sam.”
„Nema problema dušice, imaš do kraja idućeg tjedna da sve platiš. Je li to OK?” On kaže pun razumijevanja. Potom se pozdrave, a ona se okrene konačno prema meni. Crvena u licu i pomalo zatečena, sporo mi se približi i onda primi stolicu da sjedne.
„Zaboravila sam. Kako sam zaboravila?”
„Harper, u redu je. Platit ćeš.”
„Ma znam, ali… mama se brinula o svemu, ja sam joj samo svaki mjesec davala dio novaca od plaće. Ja brinem za čistionicu i tamo sve plaćam, a ovdje sam potpuno zaboravila.”
„Hej…” Sjednem pored nje i pomazim po licu. „Nije drama. Sredit ćeš.”
„Još nisam svjesna da sad moram sve sama.” Izgubljeno kaže.
„Ne moraš. Ja sam tu.” Primi moju ruku, stegne je čvršće i potom se zagleda u daljinu. „Hajde da ti ja pomognem, sad sam slobodan.”
„U redu, čemu odgađati? Samo da otvorim mamin laptop.”
„Znaš njezinu lozinku za mail?”
„Znam, svugdje je imala istu. Nije pametno, ali sad je korisno.” Sjetno kaže i potom uzdahne duboko dok sjeda za stol te otvori laptop. Par minuta kasnije vidim kako se znoji od nervoze dok otvara sve račune, a onda kad ugleda iznos stanarine za dva mjeseca, ruka joj nesvjesno poleti na čelo. Ustanem i donesem joj čašu vode, a ona prihvati spremno.
„Hvala ti. Divan si.” Odloži čašu i onda se zagleda u ekran. Pogleda u mene, a onda naglo… spusti ekran.
„Ne mogu ovo sad.”
„Zašto? Nisi li rekla da ne treba odlagati ništa? Što se zbiva?” Postajem živčan jer osjećam da mi nešto skriva.
„Ništa Beckforde, nemoj me pritiskati!” Ustane pomalo gnjevno i krene prema sobi, a ja otvorim laptop i ugledam odbijeno par naloga za plaćanje. Zaklopim laptop i onda krenem k njom.
„Ne želiš mi reći da nemaš dovoljno love da platiš? Dođavola, čemu sam tu?” Zagrmim na nju s vrata, a ona se zapjeni u trenu.
„Jebeno nisi da me plaćaš! Ne želim tvoje novce!” Potom se okrene i otvori ladicu, da bi mi u trenu pod nos ugurala poznati papirić.
Ček. Neiskorišteni. Onaj od prve večeri, onaj koji je sve ovo obilježio.
„Izvoli, vraćam ti ovo. Ni luda to ne bih iskoristila, ni luda ne bih uzela tvoje novce, taman se morala iseliti odavde.” Drži onaj papir kao da ga mrzi najviše na svijetu, a zapravo siguran sam da i mrzi. Možda negdje duboko u sebi mrzi i mene jer sam joj ponudio to. Zgrabim onaj papir i stavim ga u džep, a ona gotovo da reži na mene.
„Harper!” Povičem na nju da me pogleda i da se smiri. „Prestani, inače…” Ona nemoćno uvuče prste u kosu i sjedne na krevet. Znam da joj nije lako, ali dođavola, zašto mi ne da blizu?
„Što da radim, Beckforde? Ne mogu očito plaćati sama s plaćom iz čistionice ovaj stan. Mama i ja smo to mogle popola.”
„Useli se kod mene.” Izustim spremno, jer nije sretna situacija, ali meni ide na ruku.
„Žao mi je, ali ne mogu. Ne mogu boraviti tamo u tvojoj kući, gdje bi me svaka stvar podsjećala da sam ja samo zamjena, ona koja tako nestvarno sliči na tvoju ženu.”
„Nemate nikakve sličnosti.” Pogledam je i iz srca joj priznam.
„Možda si ti sebe uvjerio u to, ali imamo. Ja to vidim. Vide svi oko nas.”
„Možeš probati.”
„Što mogu probati?”
„Jednu noć prespavati.”
„Ne… nema šanse da opet legnem u onaj krevet… možda dramim, ali pokušaj me razumjeti.”
„Razumijem te. Ako ti kažem da ćemo biti u drugoj sobi? Na novom krevetu? Da ću urediti sve da ti bude ugodno?”
„Ne znam…” Nećka se i dalje, ali osjećam da popušta lagano.
„Radi mene probaj. Samo da prespavaš.”
Malo me gleda, a onda mi pokaže svoje biserne zube u osmijehu.
„Radi tebe ću probati, ali ne želim onda samo prespavati.” Malo zaigra obrvama, a ja se veselim jer se vraća nazad ona vedra i luckasta Harper.
„O ne brini, srce, bit ću velikodušan, dat ću ti tek da pred zoru koji sat odrijemaš.”
Sljedeći 14. nastavak romana Dvojnica objavljujemo u subotu 20. ožujka, a prethodni nastavak objavljen prošle subote možete pročitati OVDJE