Kad jednoga dana ovo prođe
ja ću se ošišati i obrijati.
Nije da ovako zarastao ne bih mogao dalje,
ali, mislit ću tada, red je da i ja nešto učinim
ne bi li ovaj svijet izgledao bolje od onog što jest.
Mogao bih, to jutro, za promjenu s osmjehom pozdraviti ženu s kojom živim.
Skuhati joj kavu i praviti se kao da je sve kao nekad,
za što se ne možemo sjetiti kad je bilo.
Mogao bih to s osmjehom učiniti i na izlasku iz stana,
kad se redovito susrećem sa susjedom,
koja je svoje sretne dane ostavila tamo negdje
u Bosni, koji dan prije nego li su je istjerali iz kuće.
Naravno, taj dan neću nositi masku i rukavice,
a nećete ni vi.
Disat ćemo punim plućima.
Bar ćemo se potruditi.
Znači li to da ćemo povjerovati
kako nam više ne prijeti opasnost jednih od drugih?
Dnevne novine, koje će, izgledno je, i tada još tiskati
trudit će se da nam objasne kako je sad,
kad ne moramo više držati distancu,
sve u redu.
Dobro, dodat će komentatori, možda nije baš,
ali evo tu je uvažena ta i uvaženi taj,
oni će objasniti, što i kako dalje:
Što su konjukture, i koji je prečac do raja.
A mi ćemo stajati tiskajući se na ulicama,
S našim nedovršenim pričama,
našim propuštenim raskrsnicama,
šupljim džepovima i probušenim srcima.
Tramvaji će opet zujati oko nas,
Neki starci (oni koji su preživjeli)
će se svađati prilikom ulaska,
u sredini tramvajskih kola žena će plakati,
jer joj muž upravo šalje poruku da je sad, kad je ovo prošlo, ostavlja.
Do začelja kola, očešat ćeš se s tri nezaposlena i jednim beskućnikom,
i preko tuđih ramena preletjet ćeš pet naslova:
o ubojstvima, pronevjerama,
nasilnicima, padovima burza, političarima koji po svijetu smišljaju nove
laži koji će ih održati na vlasti.
I već će se okupljati mladi pod zastavama,
voljni da ubijaju i ginu,
kad to više ne želimo mi – koji smo vidjeli i preživjeli.
I na zadnjoj strani svakako
Priča o asteroidu koji samo
što nam se nije razbio o glavu
i velika guzica nove starlete
za dobre radničke snove.
A cura s licem zalijepljenim za tramvajsko staklo
tipkat će poruku uz video za društvene mreže:
Haaaloo, sve je kako je bilo!
I možda će nas tek navečer žuljati
ona praznina u nama.
Iz koje se tih dana kad smo ostajali doma činilo
Da će biti bolje.
Da bismo možda mogli.
Da je dovoljno malo…
Da budemo bolji.
Sami sebi i jedno drugom.
I doći će ti da zagrliš tu rupu u sebi, ali nećeš nisi lud!
I kad je nestane,
kad se opet polijepimo i zgusnemo,
znat ćemo da nema cjepiva za bolje sutra.
I nema brijača koji će nas uljepšati.
I samo će te plač sa stubišta
susjedovog malog s trećeg kata,
jer stari ga je pijan opet tukao,
natjerati da sve ovo podereš i zaboraviš
i bezočno lažeš, šapćući mu na uho:
Ne boj se, odsad će sve biti dobro!
O autoru: otac, roditelj njegovatelj, trkač, skitač, novinar, urednik, redaktor, dostavljač na biciklu, marginalac kad opisuje samog sebe.