Prije deset dana pokrenuta je peticija građana EU kojima se zahtjeva da cjepiva protiv covida-19, koja su već počela dobivati i registracije i u slučaju Velike Britanije, primjene, budu tretirana kao javno dobro i građanima tako dostupna na sve načine. Inicijativu je pod nazivom Right2Cure (pravo na lijek) 30. studenog pokrenula Europska građanska inicijativa (ECI) s ciljem da Europska komisija donese propise prema kojima bi cjepivo, terapija i drugi medicinski proizvodi za zaštitu i liječenje od covida-19 bili tretirani na način da prava intelektualnog vlasništva ne mogu bitno ograničiti pristup ovim proizvodima. U inicijativu su uključeni sindikati u zdravstvu, nevladine organizacije, aktivističke grupe, studentska udruženja i zdravstveni stručnjaci. Hrvatska se putem niza svojih strukovnih udruženja i nevladinih organizacija odmah uključila u prikupljanje potpisa, a o razlozima i implikacijama inicijative i peticije koja je dostupna putem online razgovarali smo s Anom Vračar, programskom koordinatoricom za zdravstvo Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID).
Koji su zahtjevi inicijative i zašto je pokrenuta?
Inicijativa je izgrađena oko zahtjeva da cjepivo i lijekovi za covid-19 budu dostupni svima. Govorimo o tri zahtjeva: da se spriječe financijske i druge prepreke pristupu cjepivu i lijekovima, da proces istraživanja i razvoja, ali i nabave proizvoda bude transparentni te da Europska komisija učini korake koji bi omogućili korištenje tzv. TRIPS flexibilities, čime bi se barem donekle izbjegle posljedice koje patenti na lijekove i druge medicinske proizvode mogu proizvesti. Primjerice, mogućnost dopuštanja lokalne proizvodnje, tamo gdje postoje proizvodni kapaciteti. Točnije, da se velike farmaceutske tvrtke koje su patentirale proizvod omoguće proizvodnju cjepiva i lijekova drugima. Zbog današnjeg modela to nije moguće, pa se često događa da lijekovi za pojedine bolesti, iako oni postoje, nisu dostupni u državama gdje su najpotrebniji zato što su preskupi. U kontekstu ove inicijative, moći ćemo reći da ih EK i države članice EU tretiraju kao javno dobro ukoliko se ispune ove tri točke.
EU je unaprijed dogovarala kupovinu i količine cjepiva koja su došla do faze registracije, a države članice potpisuju ugovore o kupovini. Radi se o novcu zdravstvenih i poreznih obveznika. Koliko je taj proces uopće transparentan, što građani EU o njemu mogu doznati?
Ako govorimo o transparentnosti, već sada vidimo kako na razini EU postoji, blago rečeno, otpor prema objavljivanju cijelog sadržaja ugovora o nabavci cjepiva koji su nedavno sklopljeni. Ne znamo niti kako se ispregovarala cijena. Ono što znamo jest da je proces istraživanja i razvoja cjepiva već dosta izdašno financiran kroz javna sredstva EU i zato bi bilo dobro vidjeti da li se to odrazilo na cijenu koja je ugovorena. Ako nije, znači da smo više puta platili istu stvar, što nema nikakvog smisla. Isto tako, mislim da ne treba suviše naglašavati da, ako u nekim državama članicama cjepivo i lijekovi ne budu besplatni, iz procesa isključujemo one koji ih neće moći platiti.
Kakva su vaša očekivanja u pogledu podrške inicijativi?
Na razini EU očekujemo da ćemo prikupiti milijun potpisa potrebnih da predložene točke završe na dnevnom redu Europske komisije. Činjenica je da se kampanja odvija u dosta specifičnom razdoblju i da je tema zbog toga izuzetno aktualna, a zbog toga je i važnost javnog zdravlja i javnih zdravstvenih sustava prepoznata više nego inače. Postoji otpor inicijativi i on za ovo pitanje i u ovim okolnostima dolazi u nešto drugačijem obliku nego što je inače slučaj. Ne spori se da cjepivo i lijekovi ne bi trebali biti javno dobro, jer to u vrijeme ovakve pandemije ne bi bilo oportuno. No, glavni kontraargument nositelja vlasti je kao zagovaranje i ovakva inicijativa uopće nije potrebna. Pritom se reagira samo kad je riječ o tome da covid-19 medicinski proizvodi moraju biti dostupni svima bez financijskih prepreka, kao da se to samo po sebi podrazumijeva. Međutim, namjerno se prešućuje kako su dogovori s farmaceutskom industrijom problematični, da pristup na licu mjesta ne znači da iz javnih proračuna nismo izdvojili užasno velik novac, da ne znamo kolike su uistinu cijene i da će to u konačnici dovesti do posljedice da u zdravstvenim budžetima neće biti dovoljno novca za sve ostale potrebe javnog sustava zdravstva idućih godina.
U komunikaciji o inicijativi kažete da je EU u odnosu na ostale zemlje u povlaštenom položaju. Osim što si lakše može priuštiti cijene koje traže farmaceutske kompanije i države članice su prilično spremne cijepljenje ne naplaćivati dodatno, tako da bi se svi oni koji to žele trebali moći cijepiti. Što je tu sporno?
Ostaje pitanje kako će se proces cijepljenja organizirati i koliko će trajati, ali na kraju će tu u EU situacija biti znatno bolja nego u ostatku svijeta. Ipak, teško se može reći da je to odgovor na probleme koji predstoje, jer ta stvar može funkcionirati jedino ako funkcionira u cijelom svijetu. Od početka pandemije, ovisno o tome koliko su u kojem trenutku države bile pogođene, razne europske zemlje pozivale su na svjetsku solidarnost i zajedništvo. No, kada je došlo do toga da tim vrijednostima mogu direktno doprinijeti kroz podršku prijedloga Indije, JAR-a, Kenije i Eswatinija u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (STO), nestalo je spremnosti da se na tim vrijednostima radi i EU uporno blokira prijedlog koji bi pristup cjepivu i drugim covid-19 proizvodima mogao učiniti puno lakšim u siromašnim zemljama. Argumentacija EU se svodi na tvrdnju da nema dokaza da cijene koje su do sada određivale farmaceutske tvrtke predstavljaju prepreku u pristupu što je, naravno, potpuno netočno. Dobro je naglasiti i da prihvaćanje tog prijedloga u okviru STO ne bi nužno značilo da EU mora implementirati njegov sadržaj. Drugim riječima, odredbe TRIPS-a koje bi olakšale lokalnu proizvodnju i snizile cijene. EU bi slobodno mogla nastaviti po starom, pregovarati direktno s proizvođačima i plaćati onoliko koliko oni traže. Odbijanje tog prijedloga šteti isključivo državama koje nemaju dovoljno sredstava da si priušte takve bilateralne dogovore i koje će zbog toga na kraju vjerojatno ovisiti o donacijama proizvoda od strane proizvođača.
Peticiju da bi uspjela mora potpisati četvrtina država članica EU
Europska građanska inicijativa (ECI – European Citizen Initiative) uvedena je 2012. i ustanovljena Lisabonskim ugovorom te predstavlja specifičan mehanizam koji omogućava građanima i građankama članica Europske unije da putem peticije sudjeluju u stvaranju europske politike. Konkretno, da skupljenim potpisima milijuna građana iz barem četvrtine država članica zahtijevaju od Europske komisije da predloži novi zakon i regulativu u području za koji je nadležna. Inicijalni odbor mora biti sastavljen od najmanje sedam građana EU-a iz različitih članica čiji je zadatak da u roku godine dana prikupi potrebnu podršku, a potpisi moraju biti ovjereni od strane nadležnih vlasti svake od država članica. Ukoliko u tome uspiju, organizatori imaju pravo sudjelovati na saslušanju i raspravi u Europskom parlamentu, a Europska komisija ima rok od tri mjeseca da razmotri inicijativu i donese odluku.