Osigurati dostupnost medikamentoznog pobačaja, posebice tijekom trajanja pandemije, jasno zakonski regulirati priziv savjesti, subvencionirati troškove pobačaja i kontracepcije ženama u nepovoljnoj ekonomskoj situaciji, ukloniti obavezni period čekanja i savjetovanja…, samo su neke od preporuka s današnje radionice o pristupu pobačaju održane u Europskom parlamentu. Raspravljalo se o pravnom i praktičnom pristupu pobačaju u državama članicama EU. Temelj za raspravu je izvješće “Situacija seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU, u okviru ženskog zdravlja” hrvatskog zastupnika Predraga Freda Matića. Tim povodom razgovarali smo sa zastupnikom Matićem, koji se, kao izvjestitelj Europskog parlamenta za seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena, bavi pravom na pristup pobačaju i kontracepciji, pitanjima seksualne edukacije, skrbi za trudnice, majke i babinjače, prevencije i liječenje spolno prenosivih bolesti, borbe protiv seksualnog nasilja, rodne ravnopravnosti i drugim relevantnim temama.
Kako je pandemija korona virusa utjecala na pristup pobačaju u članicama EU?
Pandemija korona virusa utjecala je na održivost cjelokupnih zdravstvenih sustava i postavila ozbiljne izazove državama članicama. Jedan od tih izazova svakako je i pristup pobačaju, odnosno seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Ono što je važno naglasiti jest da je tema seksualnog i reproduktivnog zdravlja u nadležnosti država članica Europske unije i da su one rješavanju tog pitanja pristupile na različite načine. Obeshrabrujuće su informacije koje dolaze iz nekih država članica u kojima se pristup pobačaju, ali i drugim uslugama iz seksualnog i reproduktivnog zdravlja, ograničavao i onemogućavao pod izlikom pandemije. I to je praksa protiv koje treba aktivno djelovati. Pandemija se ne smije koristiti kao izgovor za postizanje nekih regresivnih ciljeva.
U kojim zemljama se ništa nije promijenilo, a koje su pandemiju iskoristile da bi još više ograničile pristup pobačaju?
Kao pozitivan primjer možemo izdvojiti Francusku koja je proširila pristup medikamentoznom pobačaju sa 7 na 9 tjedana trudnoće na temelju tele-konzultacija, odnosno ukinuli su potrebu fizičke prisutnosti pacijentice u zdravstvenoj ustanovi. Primjer može biti i susjedna Slovenija gdje se prema mojim saznanjima ništa nije promijenilo i pristup pobačaju je jednak kao i prije pandemije. Tu je potrebno i spomenuti da se u Sloveniji pobačaj tretira kao dio primarne zdravstvene zaštite. S druge strane, ograničenja pristupu uvela je Litva u kojoj su neke zdravstvene ustanove u potpunosti prestale pružati uslugu pobačaja, a posljedično i njegu nakon pobačaja. Poljska je također primjer zemlje koja je upravo stanje pandemije iskoristila za daljnju restrikciju te je u parlamentu izglasala prijedlog dodatne kriminalizacije pobačaja. Prijedlog se trenutno nalazi u procesu ocjene ustavnosti, a odluka se očekuje 22. 10. i iskreno se nadam da će takav prijedlog biti odbačen jer je neprihvatljivo da se u jednoj državi članici ženama uskraćuje temeljno pravo na zdravlje.
Gdje je Hrvatska na takvoj listi?
Što se tiče Hrvatske, izuzetno je važno istraživanje koje je provela Platforma za reproduktivna prava o dostupnosti pobačaja u vrijeme pandemije. Rezultati su pokazali da čak 8 od 29 ovlaštenih zdravstvenih ustanova ne može obaviti pobačaj na zahtjev i da se uopće ne može dobiti informacija je li se pobačaj obavlja. Bolnica u Kninu je primjer ustanove koja je odlučila da uopće ne vrši zahvat pobačaja i to opravdava pandemijom. Moram naglasiti da problem nedostupnosti nije novitet u našem društvu, a postoji realna bojazan da se počinjemo kretati u smjeru Poljske. Nedostatak političke volje i hrabrosti ogleda se i u nepoštivanju odluke Ustavnog suda o donošenju moderniziranog Zakona o prekidu trudnoće.Problem nedostupnosti i ograničavanja prava na pristup pobačaju sustavno se produbljuje, bez istinske volje da se okrenemo pristupu koji štiti i jamči ljudska prava.
Europski parlament se u više navrata proteklih godina bavio pitanjem Poljske i ograničavanja ljudskih prava u toj zemlji, posebno u pitanju pristupa pobačaju i kontracepciji te odnosu prema LGBT osobama. Koje su sličnosti između Poljske i Hrvatske (pristup kontracepciji, pobačaju, LGBT osobe, seksualni odgoj u školama…)?
Postoji realna bojazan da se počinjemo kretati u smjeru Poljske odakle dolaze neke izuzetno zabrinjavajuće inicijative. Europski parlament jasno i glasno odredio prema tzv. „LGBTI free zonama“ u Poljskoj, a koje su eklatantno kršenje ljudskih prava i europskih vrijednosti. Nadalje, Poljska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o pobačaju u Europi, koji dopušta pobačaj samo u tri okolnosti: kada postoji rizik za zdravlje ili život žene, ozbiljno oštećenje fetusa ili kada je trudnoća rezultat seksualnog napada. Još uvijek su aktivni, a čini se i sve snažniji, napori da se dodatno ograniči pravo na pobačaj, čak i pod cijenu života žena i to idejom da se kriminalizira pobačaj i u slučaju ozbiljnog oštećenja fetusa. Poljska je također na začelju po dostupnosti kontracepcijskih sredstava. Pilule za dan poslije nisu dostupne bez recepta, a s receptom su dostupne samo ženama starijima od 18 godina dok je za mlađe potreban pristanak roditelja.
Sličnosti Poljske i Hrvatske leže u jačanju konzervativnih pokreta i inicijativa, više ili manje uspješnih, upravo na području pristupa i ostvarenja prava na zdravstvene usluge poput pobačaja, otpor prema uvođenju bilo kakve vrste seksualnog odgoja u odgojno obrazovne ustanove, educiranja mladih o reproduktivnom zdravlju i slično. Nemojmo zaboraviti da su predvodnici konzervativnih ideja u Poljskoj i Hrvatskoj u suštini pripadnici istih krugova i iza njih stoji ista globalna agenda. Slijedom toga, njihove metode i ciljevi izviru iz iste polazišne točke. Ono što zasigurno zabrinjava u Hrvatskoj je nedostatak političke volje da se snažno i jasno odgovori takvim regresivnim naporima i zaštite temeljna ljudska prava.
Kakve instrumente imaju europske institucije da kazne zemlje koje uporno ne poštuju ljudska prava definirana u Povelji EU-a, a seksualna i reproduktivna prava svakako su dio ljudskih prava?
Članak 7. Ugovora o Europskoj uniji predviđa preventivno djelovanje i moguće sankcije, uključujući suspenziju glasačkih prava države članice unutar Vijeća EU-a ako ta država krši temeljne vrijednosti EU-a. Te vrijednosti su npr. vladavina prava, za što je izdano upozorenje 2017. godine usvajanjem rezolucije Europskog parlamenta. Također, jedan od mehanizama o kojem se trenutno pregovara je uvjetovanje financijskih sredstava za države članica što bi u praksi značilo da bi se kršenja temeljnih ugovora i vrijednosti sankcioniralo na način da se uskrate sredstva Europske unije onim državama koja ta kršenja opetovano ponavljaju.
Neovisnost pravosuđa u Hrvatskoj još je među najnižima u EU
Kakva je percepcija Hrvatske u EU parlamentu kad je riječ o poštivanju ljudskih prava?
Europski parlament pomno prati zbivanja u Hrvatskoj, to nije nepoznanica. O percepciji Hrvatske unutar EU-a trenutno najbolje govori Izvješće o stanju vladavine prava u Europskoj uniji. Prema njemu, razina percipirane neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj još uvijek je među najnižima u EU-u. Uzrečica da “papir trpi svašta” se može primijeniti i u našem slučaju, a navest ću dva primjera. Slučaj mukotrpnog postupka ostvarenja prava na udomljenje djeteta od strane istospolnih partnera u kojem se, unatoč važećem propisu, postupcima institucija znatno otežalo ostvarenje tog prava. Drugi primjer je pitanje pobačaja. Pobačaj je zdravstvena usluga i pravo žene na odlučivanje o svom tijelu koje se u sve većoj mjeri ne može ostvariti radi sve raširenije konzumacije drugog prava – prava na tzv. priziv savjesti. S jedne strane imamo temeljno ljudsko pravo – sloboda odlučivanja o svom životu i tijelu. S druge strane, pravo na tzv. priziv savjesti koje potpuno zakonito dopušta odbijanje pružanja medicinske skrbi iz osobnih uvjerenja. Za mene je tu stvar jasna – pravo i na odlučivanje o svom tijelu temeljno je ljudsko pravo i mi moramo uvesti efikasan sustav javnog upućivanja i osigurati da svaka bolnica u Hrvatskoj ima liječnika/icu koji izvode pobačaj. Sve drugo je nedopustivo.
Povodom Svjetskog dana sigurnog pobačaja u svom ste priopćenju prozvali Vladu da vam nije niti odgovorila na vaš zahtjev s početka godine za istragom i zaustavljanjem rada lažnih klinika za pobačaje. Jeste li u međuvremenu ponovili svoj zahtjev?
Na Svjetski dan sigurnog pobačaja još jednom sam pozvao sve države članice EU-a da osiguraju pristup sigurnom pobačaju. Svake godine od nesigurnog pobačaja umre 23.000 žena. Gotovo svaka takva smrt može se prevenirati kroz legalan, dostupan i siguran pobačaj, dostupnu kontracepciju, seksualnu edukaciju te njegu i skrb kroz zdravstveni sustav. Očekujem od svake države članice da osigura takav standard. Nažalost, problematika lažnih klinika prisutna je i u Hrvatskoj i još uvijek je neriješena. U tim klinikama ženama daju lažne informacije s ciljem odgovaranja od medicinskog prekida trudnoće. Ranije sam pozvao premijera da pokrene istragu o pojavnosti sumnjivih procesa i aktera u Hrvatskoj i da osude metode koje neupitno ugrožavaju temeljna prava i slobode naših sugrađanki i onemogućavaju pristup zdravstvenim uslugama.
Jeste li dobili neki odgovor ili reakcije od Vlade?
Odgovora nema. Izostanak reakcije ne može značiti ništa drugo nego podržavanje metoda kojima se lažne klinike služe čime Vlada Republike Hrvatske dodatno doprinosi slabljenju demokracije i vladavine prava. Krajnje je vrijeme da se Hrvatska odredi i jasno iskaže planira li ostati u 21. stoljeću ili će nas gurati u 15. stoljeće. Brinu me i nedavne izjave resornog ministra Beroša o određenim segmentima novog zakonodavnog okvira. Govori se o tome da se „predvidi primjereno razdoblje razmišljanja prije donošenja odluke o prekidu ili nastavku trudnoće.” Takav stav implicira da se razmišlja o uvođenju obveznog savjetovanja prije prekida trudnoća, a to samo može značiti uvođenje dodatnih restrikcija u pristupu zdravstvenim uslugama i ograničavanje seksualnih i reproduktivnih prava žena.
Kakva su vaša saznanja o tim lažnim klinikama?
Istraga provedena od strane openDemocracy otkrila je globalnu mrežu centara za dezinformiranje javnosti o ljudskim pravima, vrijednostima i prirodnim zakonitostima, koje financira američka grupacija za borbu protiv pobačaja – Heartbeat International. Istraga je pokazala da se u tim centrima ženama koje traže pristup medicinskoj usluzi prekida trudnoće namjerno daju pogrešne informacije. To uključuje i teze da pobačaj žene može pretvoriti u alkoholičarke, da prekid trudnoće povećava rizik za alergije, zloćudne bolesti i smrt, a da u većine žena izaziva post-abortivni sindrom koji im može uništiti život. U priručnicima Heartbeat Internationala tvrdi se kako prezervativi nisu efikasni i kako pobačaj povećava rizik zlostavljanja ostale djece. Najbizarnija među tvrdnjama jest kako pobačaj može pretvoriti partnera u homoseksualca. Kao izvjestitelj Europskog parlamenta za seksualna i reproduktivna prava, dužan sam pratiti razvoj ove pojave u Europskoj uniji kako bismo svim građankama i građanima osigurali pravo na ravnopravnost i pravo na zdravlje, što su temeljna i neotuđiva ljudska prava. Sličan stav zauzele su i moje kolegice i kolege iz drugih europskih zemalja. I ne smijemo zaboraviti da je ovdje riječ i o pitanju vladavine prava i pristupa informacijama te stoga Vlade mogu i moraju intervenirati. Tu ću samo navesti primjer Francuske koja je davanje lažnih informacija o pristupu uslugama prekida trudnoće proglasila – nezakonitim.
Tko financira i podržava te lažne klinike?
Osim onoga što je bilo spomenuto u europskim medijima, mi u biti ne znamo točno tko i kako financira te aktivnosti. I upravo zbog toga je i potrebna ozbiljna istraga europskih i nacionalnih tijela kako bi se rasvijetlile aktivnosti i financiranje spomenutih udruga. Njihov cilj je vrlo štetan i namjera im je dezinformiranje pojedinaca o njihovim pravima, utjecaj na političke procese i slabljenje demokracije u Europskoj uniji.
U kojim zemljama EU-a su se još pojavile lažne klinike za pobačaje i kako se tamošnje vlasti odnose prema njima?
Pored Hrvatske, u Europi se ovi centri nalaze i u Srbiji, Italiji, Španjolskoj, Irskoj, Rumunjskoj i Ukrajini. Imamo informaciju da se ovakvim poslom bavi udruga “Izaberi život” koja djeluje u Daruvaru. Moram priznati da je zanimljivo primijetiti i geografsku rasprostranjenost centara. Radi se većinom o srednjoeuropskim zemljama gdje Crkva ima veliku ulogu u državi. U svojstvu izvjestitelja Europskog parlamenta već sam ocijenio da su dezinformacije koje šire ovakve udruge nesumnjivo kršenje ljudskih prava, rizik za živote žena i ozbiljna prijetnja demokraciji.
Hitno do zakona da pobačaj bude legalan, siguran, besplatan i dostupan
Hrvatske vlasti uporno odbijaju staviti na dnevni red donošenje novog Zakona o pobačaju, unatoč odluci Ustavnog suda i stalnim apelima građana, uz opravdanje da je to “prekompleksna tema”. Kao iskusan političar, što mislite zašto je to za vladajuću stranku tako složeno pitanje?
Činjenica je da Vlada sustavno ignorira mišljenje Ustavnog suda i da odbija postupiti po tom mišljenju. Osobno ne vidim kompleksnost teme, govorimo o pravu žene koje je ostvareno prije četiri desetljeća. I nevjerojatno mi je da se nakon toliko godina pokušavaju unazaditi ti civilizacijski dosezi. Odgovor zašto je vladajućima tema prava žene na odlučivanje o svom tijelu „kompleksna“ moraju oni dati, a čekamo ga već tri godine.
U prijedlozima zakona o pobačaju, koji su upućeni još prošlom sazivu Sabora, ali nisu došli na dnevni red, predlagatelji se zalažu da on postane besplatan, to jest da se obavlja na račun HZZO-a. Slažete li se s takvim stavom?
Slažem se i zalažem se za žurno donošenje zakona koji će pitanje pobačaja regulirati na način da isti bude legalan, siguran, besplatan i u potpunosti dostupan.
Cijena pobačaja u Hrvatskoj je oko 2500 kuna, što je gotovo 40 posto prosječne plaće. Kako je u drugim zemljama EU-a?
Cijena pobačaja različito je regulirana diljem Europske unije. U Njemačkoj se cijena pobačaja kreće od 270 do 500 eura, a obzirom da postoji socijalna komponenta i cenzus koji se uzima u obzir moguća je i besplatna usluga pobačaja. U susjednoj Sloveniji cijena je oko 200 eura. Dakle, jeftiniji je nego u Hrvatskoj. U Italiji je primjerice pobačaj potpuno besplatan. Ponavljam, pravo na pobačaj je zdravstvena usluga i kao takva neodvojiva je od prava na zdravlje koje je temeljno ljudsko pravo. Ono nikoga ne ograničava, ne ugrožava ničije slobode i nikoga ne diskriminira. Zbog konzumacije tog prava niti jedna žena ne smije biti stigmatizirana.
Još znatno prije pojave korona virusa, hrvatskim je klinikama zavladao virus “priziva savjesti” na što se kod nas poziva dvadeset puta više liječnika nego u Sloveniji. Osim ginekologa, virus je zahvatio i anesteziologe, farmaceute i brojne druge liječnike, a rezultat je da je taj zakonski dopušten zahvat, za kojeg su ginekolozi školovani i specijalizirani, sve teže dostupan. Što bi se moglo i trebalo učiniti da se riješi taj problem?
Hrvatska je suočena s nizom prepreka koje se pojavljuju kada se žene odluče na pobačaj. Najčešće je to upravo tzv. priziv savjesti, tj. uskraćivanje medicinske skrbi zbog osobnih uvjerenja. Inače mi je taj termin i neprikladan za medicinsku profesiju jer, kao prvo, implicira da drugi liječnici koji obavljaju zahvat pobačaja nemaju savjest, zar ne? A kao drugo, potpuno mi je nerazumljivo da netko tko se odlučio baviti medicinom i djelovati unutar zdravstvenog sustava, može proizvoljno odbiti obaviti zahvat koji spada u zdravstvenu uslugu. To mi se čini ne samo neodgovorno prema pacijenticama, nego i prema samoj profesiji. U uređenom zdravstvenom sustavu ne smije se dogoditi da se ženama uskrati pobačaj jer ne postoji nitko tko će ga obaviti. Kod tzv. priziva savjesti, potrebno je razviti efikasan mehanizam upućivanja drugom liječniku. Zbog toga, još jednom apeliram da se u Hrvatskoj donese Zakon koji će osigurati da svaka žena u Hrvatskoj ima pristup pobačaju – besplatnom, sigurnom i legalnom. To je posebno upitno u vremenu kada je i pandemija COVID-19 dodatno onemogućila pristup pobačaju. Mnogi akteri su iskoristili lockdown i restrikcije u zdravstvenim sustavima kako bi ograničili pristup medicinskim uslugama. Ministarstvo i Vlada se skrivaju iza priča o posebnim povjerenstvima dok resorni ministar kroz najave obveznog savjetovanja pokazuje smjer u kojem se ide. Pravnim ograničenjem pobačaja ne smanjuje se broj pobačaja već se samo prisiljava žene da riskiraju svoj život i zdravlje tražeći nesigurne pobačaje. Pobačaj je težak izbor, ali to mora biti izbor i od toga se ne smije odstupiti.
Kako su druge zemlje u EU-u riješile pitanje priziva savjesti?
Kompleksnost i slojevitost tzv. priziva savjesti se prvi put pokazala kad je otvoreno pitanje reguliranja prava na pobačaj. Rješavanje tog pitanja uvelike ovisi o tome da li se njime bave konzervativne, liberalne ili socijaldemokratske vlade. Praksa je pokazala da se konzervativne skupine lako umrežavaju s crkvenim krugovima u svrhu zagovaranja zabrane pobačaja. I u Hrvatskoj svjedočimo organiziranim molitvenim zajednicama koje često stoje ispred hrvatskih bolnica i agitiraju protiv pobačaja. S druge strane, neke progresivne politike u EU-u zagovaraju potpuno ukidanje tzv. priziva savjesti u medicini. Rješenje bi moglo biti u sredini – tzv. priziv savjesti je u redu onda kada ne utječe na druge osobe. Spomenuo sam ranije da bi trebalo uspostaviti mehanizam upućivanja po kojem će ženama uvijek biti dostupan liječnik ili liječnica koji neće koristiti taj instrument. Neprihvatljivo je da je ženama onemogućena usluga jer nema nikoga tko će obaviti tu uslugu i taj problem treba hitno riješiti.
Zbog anatemizacije pobačaja u javno-zdravstvenim klinikama, u kojima ih je jedino dopušteno obavljati, mnoge žene odlaze privatno liječnicima koji ih obavljaju u svojim ambulantama uz lažnu dijagnozu, što svjedoči i statistika HZJZ-a koja pokazuje značajan porast pobačaja u kategoriji “ostali abnormalni produkti začeća”. Studija FEMM-a otprije dvije godine procijenila je da oko 40 posto pobačaja u Hrvatskoj ilegalno. Prema vašim saznanjima, je li se i što promijenilo od tada?
Promijenilo se – na gore. U posljednje dvije godine broj liječnika s tzv. prizivom savjesti rapidno se povećao i za sada ne primjećujem tendenciju pada. Pošast tzv. priziva savjesti doveo je do toga da su pojedine kliničke bolnice proglasile apsolutno odbijanje vršenja zahvata pobačaja i to primjerice u najrazvijenijem dijelu države – Zagrebu. Dodatna otegotna okolnost je nedostatak podataka i analiza istih, kao i očita manipulacija. Statistiku HZJZ-a o “ostalim abnormalnim produktima začeća” čitam na taj način, s naglaskom da joj je potrebna temeljna analiza.
Kako u problematici ilegalnih pobačaja stojimo u odnosu na druge zemlje članice?
U odnosu na Maltu i Poljsku stojimo dobro, obzirom da je kod nas pobačaj još uvijek legalan, iako u praksi postoje brojne prepreke u pristupu. S druge strane, u odnosu na Sloveniju ne stojimo dobro jer je tamo pravo na pobačaj dio primarne zdravstvene zaštite. Važno je naglasiti da zabrana pobačaja, djelomična ili potpuna, ne smanjuje broj pobačaja već ga čini nesigurnim čime se direktno ugrožava zdravlje pa i život žena. Brojke na svjetskoj razini su same po sebi dovoljno upozorenje da kao društvo ne smijemo odabrati taj put.
Što EP može učiniti i čini da bi se promijenio u mnogim zemljama prevladavajući stav kako su kontracepcija i pristup pobačaju problem žena i njihova odgovornost, premda je jasno da su za trudnoću potrebna oba spola?
Europski parlament i mi kao zastupnici/e moramo u svim dokumentima, politikama i rezolucijama jasno inzistirati na gender mainstreamingu, odnosno normalizirati horizontalno načelo ravnopravnosti. To je posebice važno za pitanja unutar zdravstvenog sustava, gdje se uvrštavaju seksualna i reproduktivna prava. U ovom trenutku smatram vrlo važnim da se u Europskom parlamentu usvoji moj izvještaj o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u Europskoj uniji. Izvještaj je pisan u suradnji s nacionalnim i europskim organizacijama civilnog društva i time vjerno prikazuje stvarno stanje društva. Preporuke i mjere sažete u izvještaju predstavljaju temelj na kojem se moraju graditi i unaprjeđivati nacionalne politike seksualnih i reproduktivnih prava i zdravlja žena.