Otkad je prije šest godina javno progovorila o problemima koje donosi priziv savjesti, ginekologinja dr. sc. Jasenka Grujić jedna je od rijetkih predstavnika svoje struke koji se protive toj mogućnosti datoj hrvatskim liječnicima 2003. godine. Dr. Grujić već godinama ponavlja da odbijanje obavljanja zakonom zajamčenih medicinskih zahvata, kao što je abortus, nije pitanje savjesti nego odbijanje vršenja dužnosti. Zbog priziva savjesti u Hrvatskoj je ženama teže ostvariti pravo na prekid trudnoće, a sve češće i pravo na kontracepciju. Priziv savjesti je među ostalim i povod i ovogodišnjih osmomartovskih prosvjednih noćnih marševa koji ove nedjelje organiziraju žene u najmanje pet hrvatskih gradova.
Inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini pokrenuta je još 2014. godine. Je li u proteklih šest godina bilo ikakvog napretka u postizanju ciljeva Inicijative?
Inicijativu liječnica i liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini pokrenuli smo još 2014. dr. Dubravko Lepušić, pokojna dr. Gorjana Gjurić i ja. Uz podršku Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) održan je u Novinarskom domu 21. siječnja 2015. okrugli stol s glavnom temom “Priziv savjesti u medicini”. Tada je, kao druga tema, predstavljena mogućnost medikamentoznog pobačaja (prof.dr. Haller). Iako naoko tzv. “priziv savjesti” svojom višeslojnom dimenzijom izgleda da štiti slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti, taj se institut u medicini očituje kao pravo na odbijanje vršenja standardnih i legalnih postupaka. Danas više ne govorimo o “pravu na priziv savjesti” nego o odbijanju vršenja dužnosti. “Priziv savjesti u medicini” nije ništa drugo nego nametanje religijskih uvjerenja tj. nastojanje uvođenja religijskih postulata u medicinu koja mora biti temeljena na znanstvenim dokazima. Poruke s tog okruglog stola sročili smo u vrijedan dokument “Prijedlozi za cjelovito reguliranje priziva savjesti u medicini” potkrijepljen dokumentima konvencijskog prava, preporuka relevantnih tijela UN i EU, prakse Europskog suda za ljudska prava.
Po vašem mišljenju koje su to snage u društvu koje bi mogle provesti regulaciju priziva savjesti zbog koje žene ne dobivaju zakonom zajamčene usluge u hrvatskom zdravstvu? Vidite li ih u politici, liječnicima, mladima…?
Dokument je poslan svim relevantnim institucijama. Odgovore koji bi mogli potaknuti rješavanje problema nismo dobili, no naš je istup tada izazvao burne reakcije. Usudili smo se dirnuti u “svetu kravu” koja je daleko od bilo kakve “svetosti, a i savjesti”. Radi se zapravo o nametanju religijskih uvjerenja liječnika i drugog medicinskog osoblja pacijentima/cama. Na poziv da sudjeluju u radu Okruglog stola nije se odazvala većina vodećih stručnjaka ginekologa i to je krucijalni problem – njihov oportunizam i podilaženje klerokonzervativnim skupinama. Dužnost je Ministarstva zdravstva osigurati dostupnost legalnih medicinskih postupaka, poput pobačaja na zahtjev žene, a o dostupnosti edukacije i kontracepcije da i ne govorimo.
U pet bolnica nitko ne obavlja pobačaje
Otkad je u Hrvatskoj 2003. liječnicima dopušteno prizvati savjest stalno raste broj onih koji odbijaju obaviti abortus. Znate li koliko je trenutno takvih liječnika u odnosu na ukupni broj? Koja su trenutno u Hrvatskoj područja u kojima je gotovo nemoguće obaviti abortus zbog liječnika koji se pozivaju na savjest?
Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz ožujka 2019. u pet zdravstvenih ustanova ovlaštenih da rade pobačaje na zahtjev žene, zbog “priziva savjesti” nema raspoloživih ovlaštenih zdravstvenih djelatnika. To su: OB Virovitica, OŽB Vinkovci, OŽB Požega, OB Našice i KB Sveti Duh. No u 8 ustanova nema nijednog koji je uložio “priziv savjesti” (Rijeka, Pula, Gospić, Ogulin, Knin, Vukovar, Nova Gradiška, Pakrac). Neke ustanove koriste vanjske suradnike (Požega, Virovitica, Vinkovci). Od 371 ginekologa (205 muških, 166 ženskih) u 30 ovlaštenih ustanova, 2018. ih 58,8 posto nije obavljalo pobačaje, gotovo svi zbog “priziva savjesti”. Na “priziv savjesti” pozivaju se isključivo kada se radi o zdravstvenoj usluzi vršenja pobačaja.
Medicina i priziv savjesti su nespojivi
U svojim javnim istupima priziv savjesti nazvali ste “nepoštena neposlušnost” kojeg bi trebalo tretirati kao profesionalni nemar jer osoba ne radi posao za koji je plaćena. Slažete li se sa stavom da se liječnici koji rade u državnim zdravstvenim ustanovama ne bi smjeli pozivati na priziv savjesti ako pri tome odbijaju obaviti posao koji je zakonski dopušten te da bi, u tom slučaju, trebali otići raditi u privatnu ustanovu ili promijeniti profesiju?
Sintagmu “nepoštena neposlušnost” uveo je poznati austrijski ginekolog dr Christian Fiala još 2014. i ja se, u potpunosti suglasna s njegovim analizama i stavovima, služim tom sintagmom koja tako dobro i slikovito ocrtava problematiku. On kaže da je Katolička crkva kooptirala pacifističko prizivanje na savjest kako bi omogućila liječnicima odbijanje vršenja pobačaja temeljem stava da su abortus i eutanazija zločini. U jednom sam članku taj nemogući “cušpajz” religijskog i znanstvenog nazvala i “contradictio in adiecto” smatrajući medicinu znanošću pa pretpostavljanje religijskih dogmi znanstvenim spoznajama u medicini nije ništa drugo nego contradictio in adiecto. Naime jednom odobren, “priziv savjesti” širiti se može poput plime. Nažalost odobren, “priziv savjesti” omogućuje odbijanje vršenja raznih dužnosti, odbijanje liječenja, njege, propisivanja kontracepcije, sve do apsurda. Budući da je mogućnost “prizivanja na savjest” zakonita, ne može se ignorirati, ali je valja regulirati i nadam se u budućnosti i ukinuti. Nije svaki zakon i dobar zakon.
Priziv savjesti širi se i na farmaceutsku struku pa ima slučajeva da farmaceuti odbijaju izdati kontracepcijske tablete i tabelete za “dan poslije” jer su one “abortivne”. Jesu li?
Naravno da “pilula za dan poslije” nije abortivno sredstvo, ono efikasno blokira ovulaciju i u Europi je mandatorno bezreceptni lijek, izuzetno efikasan u sprečavanju neželjenog zanošenja koje nije prekid trudnoće.
Hvala slovenskim kolegicama i kolegama
Hrvatska je, uz Poljsku, na međunarodnim listama među zemljama gdje je ženama izuzetno teško, često i nemoguće, obaviti abortus pa su prisiljene odlaziti u inozemstvo. Je li uopće zakonito odbiti obaviti legalni zahvat koji je u opisu posla ginekologa?
Nažalost, zakonito je. Smatram da nije moralno, ali je zakonito. I ovom prilikom se, naročito u ime Zagrepčanki, zahvaljujem slovenskim kolegicama i kolegama na iskazanoj profesionalnosti i empatiji prema našim ženama.
Priziv savjesti i porast ilegalnih pobačaja
Imate li informacija da je, zbog nemogućnosti legalnog obavljanja abortusa u zdravstvenim ustanovama, sve veći broj ilegalnih abortusa? Gdje se obavljaju i tko ih obavlja? Kakve su moguće zdravstvene posljedice nestručno izvedenog abortusa?
To je pitanje za DORH i policiju. Ja mogu reći da sam užasnuta kada me, primjerice, mladi par moli za savjet nakon naputka ginekologa da potraže “pomoć” kod njegova prijatelja koji “to” radi jako dobro, kod sebe u stanu i jeftino. Dotle smo došli. Sramim se, sramim se. Pobačaj izvršen u nesigurnim uvjetima vodeći je uzrok mortaliteta i morbiditeta žena, dok je pobačaj u sigurnim uvjetima, kada ga vrši kompetentna osoba uz propisane standardne uvjete i procedure, zahvat niskoga rizika kojemu je mortalitet manji nego što je mortalitet žena u porodu.
Nedavno je čelnik jedne političke stranke objavio stav stranke o abortusu uz argumentaciju kako je “stav svih medicinskih fakulteta u Hrvatskoj da ljudski život počinje začećem”. Jesu li svi medicinski fakulteti uistinu objavili takav stav? Sa stajališta struke, kad počinje ljudski život?
Na pitanje Ustavnoga suda u vrijeme donošenja Zakona potpomognutoj oplodnji 2009. koje je glasilo: “Od kog časa se može uzeti da embrio postaje ljudsko biće?” uže vodstvo Klinike za ženske bolesti Medicinskog fakulteta u Zagrebu odgovorilo je: “Za nas život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice”. Ta, za mene neodgovorna simplifikacija na razini je protuaborcijske propagandne poruke. I nije odgovorila na postavljeno pitanje. Doista, pojedini individuum nastane spajanjem spermija i jajne stanice, no ne mora nastati jedan, mogu i dva ili više, može ne uspjeti se razviti, može izazvati smrtonosnu bolest trudne žene. O početku života ne postoji konsenzus niti u medicini, niti u antropologiji niti u filozofiji. Crkva je o tome višekratno mijenjala stavove. Činjenica jest da bez životnoga potencijala i jajne stanice i spermija (oh, da spermije vidite pod mikroskopom – jako su živi) , nema oplodnje, trudnoće niti rađanja. Život je proces, univerzalan i promjenjivih oblika, život je kontinuum. Kada je sve počelo? Prije 4,5 milijardi godina.
Smatrate li da bi uvođenje seksualnog odgoja u škole znatno smanjilo broj neželjenih trudnoća, pogotovo kod mlađe populacije? Kakva su iskustva zemalja u kojima godinama postoji seksualni odgoj?
O problematici pobačaja uvijek i ponovno se mora razgovarati ali u kontekstu edukacije temeljene na znanstvenim temeljima i kontracepcije. Najniže stope pobačaja, ali stvarne stope, u nas je stopa niska ali mislim ne realno, bilježe se u zemljama koje imaju edukaciju o reproduktivnom zdravlju na visokoj razini, a dostupna je i besplatna kontracepcija. To su ponajprije Skandinavija i Nizozemska. Budući da se više od 80 posto anketiranih izjasnilo da bi žene trebale imati pravo na izbor, a 62 posto smatra da se vjerske zajednice ne trebaju petljati u pitanja zdravstvene politike oko pobačaja (Prijedlog izvještaja za EU parlament gospodina Matića, IPSOS omnibus), na zakonodavcu je da donese moderan novi zakon o pravu žene na slobodno odlučivanje o rađanju djece, zakon koji će objediniti mogućnosti edukacije i kontracepcije te se ozbiljno suprotstaviti onima koji pacijenticama uskraćuju legalnu zdravstvenu skrb.