Kako su restrikcije uvedene na razne načine zbog pandemije covidom 19, kroz proteklih je godinu i pol dana vrlo detaljno bilježila Eve Ensler, spisateljica, aktivistkinja i feministkinja. Široj javnosti najpoznatija po djelu ‘Vaginini monolozi’, pa tako i poznata pod pseudonimom V. Učinak restrikcija, koje je kroz proteklo razdoblje pratila za The Guardian i čiji tekst prenosimo u cijelosti, najviše su pogađale žene. Bez obzira koje su dobi, bez obzira čime se bave i kakvog su socijalnog statusa, bile one radnice u tvornici, medicinske djelatnice, kućanice…
Najveći zastoj u borbi za ravnopravnost žena u posljednjih nekoliko desetaka godina pokrenuo je upravo covid 19. Prateći kako se to događa pomislila sam kako svjedočimo izbijanju patrijarhata katastrofe.
‘Kataklizam katastrofe’, kada kapitalisti koriste katastrofu da bi nametnuli mjere i sebi generirali više zarade, a koje im u normalno vrijeme nikako ne bi mogle proći, prva je prepoznala Naomi Klein. Patrijarhat u katastrofama paralelni je i komplementarni proces, gdje muškarci iskorištavaju krizu kako bi ponovno uspostavili kontrolu i dominaciju i brzo izbrisali teško stečena ženska prava. Izraz “patrijarhat rasne katastrofe” Rachel E. Luft koristila je u pisanju o presječnom modelu za razumijevanje katastrofe 10 godina nakon uragana Katrina. A danas diljem svijeta patrijarhat je u potpunosti iskoristio virus za povrat moći. S jedne strane, eskalirajući nasilje nad ženama, a s druge strane, stupajući kao njihov navodni kontrolor i zaštitnik.
Patriharhat i ekspolozija nasilja nad ženama
Provela sam mjesece intervjuirajući aktiviste i lidere širom svijeta, od Kenije, Francuske do Indije, kako bih saznala kako ovaj proces utječe na njih i kako se protiv njega bore. U vrlo različitim kontekstima, pet ključnih čimbenika pojavljuje se iznova i iznova. U patrijarhatu katastrofe, žene gube sigurnost, ekonomsku moć, autonomiju, obrazovanje i gurnute su na prvu crtu, nezaštićene, da bi bile žrtvovane.
Dio mene oklijeva upotrijebiti riječ “patrijarhat”, jer se neki ljudi osjećaju zbunjeno zbog toga, a drugi ga smatraju arhaičnim izrazom. Pokušala sam zamisliti noviju, suvremeniju frazu za to, ali promatrala sam kako neprestano mijenjamo jezik, ažuriramo i moderniziramo svoje opise u pokušaju da udovoljimo užasu trenutka. Mislim pritom na sva imena koja smo dali činu udaranja žena od strane partnera. Prvo je to bila batinanje, zatim obiteljsko nasilje, zatim nasilje intimnih partnera i nedavno intimni terorizam. Mi konstantno provodimo mukotrpan posao pročišćavanja i osvjetljavanja, umjesto da inzistiramo na tome da patrijarsi rade napornije kako bi produbili svoje razumijevanje sustava koji uništava planet. Dakle, držim se riječi patrijarhat.
U ovom razornom vremenu covida vidjeli smo eksploziju nasilja nad ženama, bilo da su one cis rodne ili rodno raznolike. Intimni terorizam u lockdownu pretvorio je dom u svojevrsnu mučilište za milijune žena. Svjedočili smo širenju osvetničke pornografije dok je lockdown preselio svijet na internet; takvo digitalno seksualno zlostavljanje sada je središnje za obiteljsko nasilje jer intimni partneri prijete dijeljenjem seksualno eksplicitnih slika bez pristanka žrtava.
Uvjeti lockdowna – zatvaranje, ekonomska nesigurnost, strah od bolesti, višak alkohola – bila su savršena kombinacija za zlostavljanje. Teško je utvrditi što je uznemirujuće: činjenica da 2021. godine tisuće muškaraca još uvijek želi kontrolirati i misli da ima pravo kontrolirati, mučiti i tući svoje žene, djevojke i djecu, ili činjenica da nijedna vlada nije razmišljala o tome u svom planiranju lockdowna.
U lockdownu nestalo na stotine žena i djevojčica
U Peruu su stotine žena i djevojaka nestale otkako je uveden lockdown, a smatra se da su mrtve. Prema službenim podacima koje je izvijestila Al Jazeera, između 16. ožujka i 30. lipnja prošle godine nestalo je 606 djevojčica i 309 žena. Zatvaranje škola širom svijeta povećalo je vjerojatnost raznih oblika nasilja. Američka nacionalna mreža za zlostavljanje i incest kaže da njena linija za pomoć žrtvama seksualnog zlostavljanja nikada nije bila toliko tražena u njezinoj 26-godišnjoj povijesti, jer su djeca zatvorena s nasilnicima bez mogućnosti upozoravanja svojih učitelja ili prijatelja. U Italiji su se pozivi na nacionalni besplatni broj protiv nasilja povećali za 73 posto između 1. ožujka i 16. travnja 2020., izjavila je aktivistica Luisa Rizzitelli. U Meksiku su hitne službe primile najveći broj poziva u povijesti zemlje, a broj žena koje su tražile skloništa od obiteljskog nasilja učetverostručio se.
Da dodaju ulje na vatru, mnoge su vlade smanjile financiranje tih skloništa upravo u trenutku kad su bila najpotrebnija. Čini se da je to istina u cijeloj Europi. U Velikoj Britaniji davatelji usluga rekli su Human Rights Watchu da je covid 19 kriza dodatno pogoršala nedostatak pristupa uslugama za žene migrante i crnkinje, azijatkinje i manjine. Organizacije koje rade s tim zajednicama kažu da trajna nejednakost dovodi do dodatnih poteškoća u pristupu uslugama poput obrazovanja, zdravstvene zaštite i pomoći u slučaju katastrofe.
Izgubljeno više od pet milijuna ženskih radnih mjesta
U SAD-u je više od 5 milijuna ženskih radnih mjesta izgubljeno između početka pandemije i studenog 2020. Budući da velik dio ženskog posla zahtijeva fizički kontakt s javnošću – restorani, trgovine, dječja skrb, zdravstvene ustanove – njihova radna mjesta bila su jedna od prvih koja su se zatvorila. Oni koji su mogli zadržati posao često su bili esencijalni radnici koji su bili prvi izloženi opasnosti od virusa; oko 77 posto bolničkih radnika i 74 posto školskog osoblja su žene. Čak i tada, nedostatak mogućnosti čuvanja djece mnogim ženama nije omogućio povratak na posao. Rađanje djece nema ovaj učinak za muškarce. Stopa nezaposlenosti žena crnaca i latinoamerikanki bila je veća prije virusa, a sada je još gora.
Situacija je teža za žene u drugim dijelovima svijeta. Shabnam Hashmi, vodeća ženska aktivistica iz Indije, kaže da je do travnja 2020. nevjerojatnih 39,5 posto žena tamo ostalo bez posla. “Posao od kuće težak je za žene jer im je osobni prostor nestao, a radni se trostruko povećao”, kaže Hashmi.
U Italiji su postojeće nejednakosti pojačane hitnom zdravstvenom pomoći. Rizzitelli ističe da se žene već suočavaju s nižim zaposlenjem, slabijim plaćama i nesigurnijim ugovorima te su rijetko zaposlene u “sigurnim” korporativnim ulogama; one su prve pretrpjele posljedice krize. “Naglašene su postojeće ekonomske, socijalne, rasne i rodne nejednakosti, a sve to riskira dugoročnim posljedicama od samog virusa”, kaže Rizzitelli.
UNESCO: 11 milijuna djevojčica nakon covida se ne vraća u škole
Kada su žene izložene većem financijskom pritisku, njihova prava brzo narušavaju. S ekonomskom krizom koju je stvorio covid, trgovina seksom i radnom snagom opet je u porastu. Stanodavci plijene mlade žene koje se trude platiti stanarinu, u procesu poznatom kao “iznuđivanje”.
Mislim da ne možemo pretjerati s razinom iscrpljenosti, tjeskobe i straha da žene pate zbog brige o obiteljima, bez pauze ili vremena za sebe. To je suptilni oblik ludila. Dok se žene brinu o bolesnicima, potrebitima i umirućima, tko se brine o njima? Colani Hlatjwako, aktivistica iz kraljevine Eswatini, rezimira: “Društvene norme koje predstavljaju težak teret za njegu žena i djevojaka i dalje će vjerojatno patiti od njihovog fizičkog i mentalnog zdravlja.” Te strukture također ometaju pristup obrazovanju, oštećuju sredstva za život i oduzimaju izvore podrške.
Unesco procjenjuje da se više od 11 milijuna djevojčica možda neće vratiti u školu nakon što se pandemija covida povuče. Fond Malala procjenjuje još veći broj: 20 milijuna. Phumzile Mlambo-Ngcuka, iz UN Women, kaže da se njezina organizacija bori za obrazovanje djevojčica još od ženskog summita UN-a u Pekingu 1995. “Djevojke čine većinu školaraca koji se ne vraćaju”, kaže ona. “Napredovali smo – ne savršeno, ali smo ih duže držali u školi. A sada je teško gledati ove djevojke koje samo napuštaju školu. “
Od svih ovih neuspjeha, ovo će biti najznačajnije. Kad se djevojke obrazuju, znaju svoja prava i što zahtijevati. Imaju mogućnost zaposlenja i brige o svojim obiteljima. Kad ne mogu pristupiti obrazovanju, postaju financijska poteškoća za svoje obitelji i često su prisiljeni na rane brakove.
To posebno utječe na sakaćenje ženskih spolnih organa (FGM). Očevi će često prihvatiti da svoje kćeri ne podvrgavaju ovom procesu, jer njihove kćeri mogu postati hraniteljice školovanjem. Ako nema obrazovanja, tada se nastavlja tradicionalna praksa, tako da se kćeri mogu prodati za miraz. Kao što mi kaže Agnes Pareyio, predsjednica Kenijskog odbora protiv sakaćenja žeskih genitalija: „Covid je zatvorio naše škole i vratio naše djevojke kući. Nitko nije znao što se događa po kućama. Znamo da se, ako educirate djevojku, FGM neće dogoditi. A sada je, nažalost, obrnuto. “
Medicinske sestre bez zaštitne opreme u pandemiji
U prvim mjesecima pandemije pozorno sam pratila i izvještavala o položaju medicinskih sestara u SAD-u, od kojih su većina žene. Surađivala sam s National Nurses United, najvećim i najradikalnijim sindikatom medicinskih sestara, i intervjuirala mnoge medicinske sestre koje su radile na prvoj liniji obrane od virusa. Gledala sam kako su mjesecima radile iscrpljujuće 12-satne smjene ispunjene mučnim odabirima i traumama, djelujući kao primalje smrti. U kratkim pauzama za ručak morali su prosvjedovati zbog nedostatka osobne zaštitne opreme, što ih je dovelo u još veću opasnost. Na isti način na koji nitko nije pomislio što bi značilo zatvaranje žena i djece u kuće s nasilnicima, nitko nije pomislio kako je poslati medicinske sestre u pandemiju bez odgovarajuće zaštitne opreme. U nekim američkim bolnicama medicinske su sestre umjesto haljina nosile vreće za smeće i više su puta upotrebljavale maske za jednokratnu upotrebu. Bile su prisiljene ostati na poslu čak i ako su imale groznicu.
Postupanje s medicinskim sestrama koje su riskirale svoje živote da bi spasile naš bio je šokantna ombinacija nasilja i nepoštovanja. No, postoje mnoga druga područja rada na kojima su žene ostale nezaštićene, od skladištarki koje pakiraju i otpremaju robu, do žena koje rade u pogonima za perad i meso, koje su zbijene u opasnoj blizini i prisiljene ostati na poslu čak i kad su bolesne. Jedna od zapanjujućih stvari događala se s radnicima u restoranima i s „napojnicama“. One već primaju šokantno nisku plaću od 2,13 dolara na sat, koja je ostala ista tijekom posljednje 22 godine. U pandemiji ne samo da je posao opao, već su i ženama znatno pale plaće, a pojavila se nova degradacija nazvana „maskularno uznemiravanje“, gdje muški kupci inzistiraju da konobarice skidaju maske kako bi temeljem njihova izglda lica odlučili hoće li im dati i koliku napojnicu.
Napojnica konobaricama pod uvjetom skidanja maske
Žene na poljoprivrednim farmama u SAD-u vidjele su kako im je zaštita umanjena dok ih nitko nije gledao. Mily Treviño-Sauceda, izvršna direktorica Alianza Nacional de Campesinas, kaže mi kako su se povećali pritisci na radnice na poljoprivrednim gospodarstvima: „Bilo je više slučajeva trovanja pesticidima, seksualnog zlostavljanja i stresa, a manje nadzora od vladine agencije ili agencije za provedbu zakona zbog Covid-19.
Covid je otkrio činjenicu da živimo s dvije nespojive ideje kada su žene u pitanju. Prvo je da su žene ključne za svaki aspekt života i naše preživljavanje kao vrste. Drugo je da se žene lako mogu kršiti, žrtvovati i izbrisati. To je dualnost koju je patrijarhat urezao u tkivo postojanja i koju je Covid razotkrio. Ako želimo nastaviti kao vrsta, ovu kontradikciju treba izliječiti i učiniti cjelovitom.
Covid otkrio da je patriharhat živ i zdrav
Da budemo jasni, problem nisu lockdowni, već ono što su zaključavanja i pandemija koja ih je zahtijevala jasno stavili do znanja. Covid je otkrio da je patrijarhat živ i zdrav; da će se ponovno potvrditi u kriznim vremenima jer nikada nije istinski dekonstruiran, a poput neliječenog virusa vratit će se osvetoljubivo kad uvjeti sazru.
Istina je da ćemo, ako se kultura ne promijeni, ako se patrijarhat ne demontira, zauvijek vrtjeti taj kotač patrijarhata. Izlazeći iz covida, moramo biti hrabri, odvažni, bezobrazni i zamisliti radikalniji način postojanja na Zemlji. Moramo nastaviti graditi i širiti aktivističke pokrete. Trebamo progresivne žene i žene različitih korijena na vodećim pozicijama. Potrebna nam je globalna inicijativa razmjera Marshallovog plana ili većeg, za dekonstrukciju i istjerivanje patrijarhata – što je korijen mnogih drugih oblika ugnjetavanja, od imperijalizma do rasizma, od transfobije do zagađenja Zemlje.
Prvo bi bilo javno priznanje i obrazovanje o prirodi patrijarhata i razumijevanje da nas to vodi prema našem kraju. Postojalo bi kontinuirano obrazovanje, javni forumi i procesi koji bi proučavali kako patrijarhat dovodi do različitih oblika ugnjetavanja. Umjetnost bi pomogla u uklanjanju trauma, tuge, agresije, tuge i bijesa u kulturi te bi pomogla izliječiti i učiniti ljude cjelovitima. Shvatili bismo da kultura koja ima dijaboličnu amneziju i odbija se baviti svojom prošlošću može samo ponoviti svoje nedaće i zlostavljanja. Zajednice i vjerski centri pomogli bi članovima da se nose s traumama. Proučavali bismo umjetnosti slušanja i empatije. Popravke i isprike obavljale bi se na javnim forumima i na privatnim sastancima. Učenje umijeća isprike bilo bi jednako važno kao i molitva
Feministička autorica Gerda Lerner napisala je 1986. godine: „Sustav patrijarhata u povijesnom konstruktu ima početak i imat će kraj. Čini se da je vrijeme gotovo prošlo svojim tokom. Više ne služi potrebama muškaraca i žena, a njegova je neraskidiva veza s militarizmom, hijerarhijom i rasizmom ugrozila samo postojanje života na Zemlji. “
Koliko god je patrijarhat moćan, to je samo priča. Kako se razdoblje postpandemije razvija, možemo li zamisliti još jedan sustav koji se ne temelji na hijerarhiji, nasilju, dominaciji, kolonijalizaciji i okupaciji? Vidimo li vezu između obezvređivanja, štete i ugnjetavanja svih žena i uništenja same Zemlje? Što ako živimo kao da smo rod? Što ako bismo se prema svakoj osobi ponašali kao prema svetoj i bitnoj za priču o čovječanstvu koja se odvija?
Što ako, umjesto da iskorištavamo, dominiramo i povrijedimo žene i djevojke tijekom krize, osmislimo svijet koji bi ih cijenio, obrazovao, plaćao, slušao, brinuo o njima?