I dan poslije nakon DOSTA svima je jasno da je ovo tek početak jedne teške borbe za normalno društvo. Prvi veliki prosvjed tisuća građanki i građana, koji su jučer u ukupno devet gradova Hrvatske jasno i glasno rekli dosta iživljavanju nad ženama i njihovom reproduktivnom zdravlju i pravima, ne bi trebao ostati i posljednjim.
Prosvjed se dogodio zahvaljujući Mireli Čavajdi koja je smogla hrabrosti u neopisivoj osobnoj boli sa svime izaći javno i postati tom grudom, nadamo se, lavine jednog građanskog pokreta protiv uništavanja javnog zdravstva i zanemarivanja zdravlja žena. Pokličem ‘Dosta!’ tisuće ljudi u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Osijeku, Korčuli, Puli, Šibeniku, Zadru i Splitu zahtijevalo je sada korjenite promjene zdravstvenog sustav. Počevši od ‘glave’.
Ne radi se tu samo o ostavci aktualnog ministra zdravstva Vili Beroša. Tu je riječ o potrebi potpune dekonstrukcije javnozdravstvenog sustava koja nije moguća bez promjene politika koje provodi aktualna Vlada. Politika koje su provodile i sve ranije vlade, da se ne zavaravamo, jer radilo se tek o nijansama, a ne suštinskim razlikama kad govorimo o pristupu zdravstvenim uslugama i reproduktivnom zdravlju, posebice žena. Isključivo su se političkim kriterijima vladajući rukovodili prilikom izbora vodećih ljudi u javno-zdravstvenom sustavu, bolnica i ustanova, pa sve i do toga tko vodi liječnička strukovna društva. Kriterijima svjetonazora, a ne struke. Ogroman je utjecaj, na razne načine i raznim metodama, imala Crkva.
‘Dosta’ je poruka da je dosta da javnim zdravstvom upravlja politika koja ispred zdravlja ljudi, pravila liječničke i medicinske struke, ispred znanstvenih činjenica, ljudskih prava i u konačnici svih civilizacijskih tekovina stavlja petparačke ideološke obrasce. Dosta je poruka i torturi političara i drugih moćnika te raznih liječničkih i drugih predstojnika koji jeftinim i političko-populističkim svjetonazorom izvučenim iz obrazaca patrijarhata pretprošlog stoljeću se preko reproduktivnog zdravlja i prava iživljavaju nad ženama da bi posredno u isključivo svom interesu i za svoj račun kroz javnozdravstveni sustav podčinjavali sve.
Žene su danas još više ohrabrene da iskustva tortura koje prolaze s pojedinim liječnicima i kroz zdravstveni sustav iznesu javno. Da o njima ne šute, da se ne srame. I na jučerašnjem prosvjedu čuli smo niz, više nego potresnih, priča i žena i majki koje su prošle maltretiranja i mučenja prilikom poroda, rađanja, u ginekološkim ordinacijama… Ne mora takvih slučajeve biti na tisuće. Dovoljan je jedan.
Kojih pet stvari odmah u zdravstvu treba mijenjati?
Uostalom, slučaj Mirele Čavajde zbog izostanka svih razina zdravstvene zaštite i medicinske usluge otvorio je najmanje pet ključnih stvari koje u javnozdravstvenom sustavu ne funkcioniraju. Najmanje pet ‘neprijatelja’ koji tu čuče protiv žena, trudnica, rodilja, babinjača…:
- Izostanak informiranja nakon loše dijagnoze o mogućnostima što dalje
- Izostanak uključivanja osobe/pacijentice u informirani proces donošenja odluka o potencijalnim koracima
- Neupućivanje osobe/pacijentice u sve pravne mogućnosti koje su joj na raspolaganju
- Izostanak psihološke pomoći
- Izostanak ponude najboljih stručnjaka i medicinskih postupaka u cilju pružanja najkvalitetnije zdravstvene usluge – zato je Mirela upućena u Sloveniju i zato nije odmah napravljena ponovljena i najbolja moguća dijagnostika što je dalo prostora zdravstvenim vlastima da prvu odbijenicu prekida trudnoće opravdavaju raznim i neutemeljenim spekulacijama da njezino nerođeno dijete ima šanse živjeti. Time su samo trudnici Mireli nanosili još veću dodatnu bol.
Puno nam je toga otkrivajući vlastito iskustvo darovala Mirela Čavajda kao putokaze što je sve trulo u zdravstvenom sustavu, što se i na koji način treba mijenjati za kvalitetnu zdravstvenu skrb za žene. Za kvalitetnu zdravstvenu skrb reproduktivnog zdravlja ne samo žena nego svih građana.
I u svom jučerašnjem javnom pismu, kojega je poput svojevrsnog oproštaja posvetila svom sinčiću Grgi koji nema šanse za životom jer ga je još nerođenog napao agresivan tumor, Mirela Čavajda nam daje uvide u niz novih situacija kojima se razotkriva kako, nažalost, naš zdravstveni sustav ne funkcionira u interesu zaštite i unapređenja zdravlja ljudi, a zbog čega jedino i postoji.
Pismo Mirele Čavajde u nastavku prenosimo u cijelosti:
Mom Grgi nema spasa
„Moj sine, Moj Grga… Pišem im ovo pismo, da razumiju… Imam im potrebu reći što ti i ja odavno znamo.
Kao majka jednog sinčića za kojeg živim i noseći tebe ovih 6 mjeseci ispod srca, mogu iskreno reći – vi ste svjetlo i bit mog života. Nema ničega iznad toga. Zato smo suprug i ja toliko i htjeli sinu podariti bracu ili seku.
Ali moj Grga umire. Nakon jučerašnjeg posljednjeg pregleda nema dvojbe, nema više niti tračka nade za koju sam se lovila svo ovo vrijeme. Pregled sam obavila kod ginekologinje Tene Kovačević kojoj me uputila prijateljica koja je za nju saznala istražujući. Niti jedan doktor u našim bolnicama, a bila sam u puno ovih tjedana, nije mi rekao za nju, već moja prijateljica. To sam shvatila kao još jedan poraz našeg zdravstvenog sustava.
Naime, ova predivna i topla doktorica Tena jedini je specijalist fetalne medicine u Hrvatskoj. Školovala se i specijalizirala u Londonu na Institutu Fetalne medicine pod okriljem liječnika čija su otkrića revolucionirala to područje. Ti čarobnjaci spašavaju živote beba i vrše zahvate na njima dok su još unutar maminih trbuha i donose ih na svijet zdrave. Ali po njima, za Grgu to nije opcija. Mom Grgi nema spasa.
Jučerašnji pregled je trajao 2 i pol sata. To im je praksa u ovakvim rijetkim slučajevima poput Grginog. Ultrazvuk kojim me pregledavala je toliko precizan, detaljan i transparentan da sam ostala zapanjena. Mi takav ultrazvuk nemamo niti u jednoj od naših bolnica što smatram nužnim. Uistinu žalosno!
Nakon dodatnog konzultiranja s londonskim stručnjacima putem maila i usmeno ispred mene, nakon iscrpnog nalaza od 4 pune stranice i detaljnog objašnjenja tog istog, dijagnoza je ponovno bila jasna. Našem Grgi nema spasa. Ili nastupa smrt vrlo brzo u maternici ili odmah po rođenju. Tumor raste, sve je veći i pitanje je trenutka kad će mu srčeko stati. To može biti danas, sutra ili neposredno po njegovu rođenju. Živjeti neće.
Ovo pišem jer ovakvih stručnjaka u Hrvatskoj nema. Samo Tena.
Pitam se zašto? Gdje su? Mogli bi pomoći majkama i ženama u sličnim situacijama kao što je moja i spašavati živote beba. Zašto me bar na nju nitko nije uputio, kad su mi već prešutjeli mogućnost slanja zahtjeva etičkim povjerenstvima te uputili u Sloveniju! Kako su naši doktori TO znali, a nisu znali za jedinu stručnjakinju i uputili me njoj na pregled?
Nakon tog jučerašnjeg pregleda, uz ovo konstantno tupilo i bol u kojem živim već tjednima, ponovno sam osjetila razočaranje i nepovjerenje u naš sustav.
Još jedan šamar. Opet sam isplakala more suza i takva se vratila sinčiću koji nema majku od 19. travnja. Dok mi se duša raspada, pred njim se moram pretvarati da je sve u redu. Još je malen i ne razumije zašto mama stalno plače. Pitam vas, doktori, predstojnici naših ginekoloških poliklinika te članovi prvostupanjskih komisija koji imate moje nalaze već dva tjedna u rukama – Biste li vi to mogli? Kako biste se vi nosili s tim? Jeste li se barem pokušali staviti u moju poziciju? Kad ti je tijelo tu, ali duša nije.
Želim se što prije vratiti sinu, koji treba svoju majku.
Mama, tata i braco te vole najviše na svijetu
Upravo je to razlog zašto želim skratiti daljnju agoniju našem Grgi, svom prvom sinu, suprugu i svojoj cijeloj obitelji. Čekanje da Grga umre unutar moje utrobe, rađanje i gledanje ga kako tad umire, za mene kao majku bio bi čisti sadizam. Mučenje. Što bi od mene ostalo da i dalje čekam, gledam i iščekujem kako umire? Umrla bi skupa s njim. Imam li pravo drugom sinu uzeti majku, pitam vas? Mislite da netko od vas ima?
Možda bi neka druga majka odlučila drugačije. Tko sam ja da joj sudim? Svatko ima pravo na svoj izbor. Sofijin je to izbor.
Ti, moj sine, moj Grga… Mi smo se dogovorili već nakon prve dijagnoze; šapnuo si mi u snu: “Mama, radimo pravu stvar”. Nitko me neće uvjeriti u suprotno. Jer ti i ja znamo.
Vjerujte mi, ne bi bilo sretnije žene, majke i trudnice od mene da je prognoza drugačija. Ali nije. Činjenice su tu. Crno na bijelo, na pet nalaza. Još od 21. travnja dijagnoza je jasna, a ovo pišem 12. svibnja. Gotovo mjesec dana nakon što ste me prisilili da živim u nezamislivoj boli i poricanju istine. Čekanju da se probudim iz ovog ružnog sna.
Ovih tjedana je bilo i predivnih doktora i sestara punih empatije, držali su mi ruku, bodrili me, slali mi podršku i snagu. Prepoznat će se u mojim riječima. Nekolicina. Hvala vam na tome. Ali većina me iznevjerila. I sustav i liječnici kojima sam do tada vjerovala.
Svim majkama koje će se naći u ovoj situaciji poručujem da ostanete snažne i hrabre i da koju god odluku donesete, za sebe i za svoje dijete, znajte, imate na nju potpuno pravo. Bez osuda pojedinaca i javnosti.
Moj Grga, moj sine… Mama, tata i braco te vole najviše na svijetu… Znam da to znaš jer sam ti šapnula u snu.“