Mireli Čavajdi nije pružena zdravstvena zaštita i potrebna zdravstvena skrb! Niti kao trudnici, niti kao pacijentici, zdravstveno osiguranoj osobi prema kojoj država i njezin zdravstveni sustav imaju obvezu na svim razinama, od tjelesnih do psiholoških, pružiti joj medicinsku pomoć i zaštitu.
To postaje sve jasnije tijekom protekla dva dana otkako je izbio skandal o drami kroz koju trudnica prolazi otkako su liječnici još 20. travnja, u njezinom 24. tjednu trudnoće dijagnosticirali da nosi dijete s „teškom malformacijom“- velikim tumorom u glavi s prognozom velike vjerojatnosti morbiditeta bilo tijekom daljnje trudnoće bilo nakon poroda, te u najoptimističnijem slučaju prognozom teškog invaliditeta djeteta i njegove niske kvalitete života.
Nakon suočavanja s najgorom mogućom vijesti za trudnicu, za roditelje koji su svoje drugo dijete i planirali i željeli, Mirela Čavajda i njezina obitelj ostavljeni su i prepušteni sami sebi. S tisuću pitanja bez odgovora što sada, što dalje, što im je činiti.
Danas smo imali prilike čuti ministra zdravstva Vilija Beroša kako novinarima tumači da postoje jasne procedure u takvim slučajevima. Postoje komisije, povjerenstva, prvi i drugi stupnjevi, mogućnosti podnošenja zahtjeva, prigovori i žalbe… Petljao je od toga da je Čavajda dobila psihologa u Sv. Duhu, do toga da njezino nerođeno dijete možda može biti spašeno, jer da se zapravo ne zna je li riječ o tumoru ili tek mekom ugrušku krvi. Iz kože Mirele Čavajde sve što je rekao nije ništa drugo nego dodatna traumatizacija.
Da sustav uistinu funkcionira, kako je danas ustvrdio ministar Beroš i istodobno najavio inspekcijske nadzore, jer ipak nema on sve informacije – Mirelu Čavajdu bi već u prvoj minuti nakon suočavanja s dijagnozom ploda liječnici temeljito informirali o svim mogućim opcijama. Bila bi joj u prvoj minuti pružena i dugoročna psihološka pomoć i podrška. Sastao bi se odmah liječnički konzilij i skupa s pravnicima i etičarima rasteresli sve opcije i potencijalne prognoze, od medicinskih i pravnih, te trudnicu i njezinu obitelj o tome držali informiranom i uključenom u procese donošenja odluka.
Umjesto svega toga Mirela Čavajda je ostavljena sama s najgorom mogućom vijesti za jednu trudnicu. Tek savjetovana da pomoć potraži u Sloveniji. Dogodilo joj se ono što i mnogim drugim ženama prije nje kojima je u višem stadiju trudnoće dijagnosticirana malformacija ploda s prognozom da neće preživjeti, odnosno, da će imati nisku kvalitetu života.
Razlika je samo u tome što je Mirela Čavajda smogla golemu hrabrost i sa slučajem izašla u javnost. Razotkrila je kroz svoju dramu, koja još traje, ulazi u već treći tjedan, koji je obrazac postupanja zdrasvtvenog sustava zapravo na djelu. U razgovoru nam anonimno o njima priča nekolicina zagrebačkih ginekologa koji rade u bolničkom sustavu.
Žene se ostavi da iznesu trudnoću i porode dijete koje nema šansu živjeti
„Ako se dijagnoza teške malformacije dogodi prije 22. tjedna ide se na prekid trudnoće. Točnije, postoje šanse da će liječnička komisija za taj slučaj, nakon podnesenog zahtjeva, donijeti odluku o prekidu te trudnoće. Međutim, bude li dijagnoza malformacije ploda ustanovljena nakon 22. tjedna, kao što se dogodilo u ovom konkretnom slučaju, nitko u Hrvatskoj neće donijeti odluku da se ta trudnoća prekine. Tada se govori o induciranom porodu i spašavanju života djeteta. U svojih 25 godina rada susretala sam se s takvim slučajevima. Nije to toliko često, ali se događa. Žene se naprosto savjetuje da čekaju termin poroda. Ne informira ih se ni o prekidu trudnoće, ni o pojmovima inducirane trudnoće… Prati ih se s većom pažnjom, češćim ultrazvučnim kontrolama, a kad dođe do poroda u pravilu se događa da novorođenčad izdahne neposredno nakon poroda“, pojasnila je jedna od ginekologinja s kojom smo razgovarali kakvi su zapravo ‘propisi’, pravila kojih se sve bolnice, svi liječnici, redom drže.
„Nažalost, bojim se da će gospođa Čavajda dobiti opet iste odgovore. Redom odbijenice. Vidimo ova dva dana kako ova tema pleše od pitanja prava na pobačaj, do spašavanja života novorođenčeta. Etika koja bi u ovakvim slučajevima trebala biti u prvom planu i u odnosu na trudnicu i u odnosu na nerođeno dijete ne postoji“, navela je naša sugovornica.
Liječnici s ginekologija odlaze van i zbog onih koji imaju priziv savjesti
Ginekolozi nam otkrivaju kako je situacija na njihovim odjelima sve gora. Sve više liječnika odlazi raditi izvan Hrvatske i odjeli bivaju opustošeni. Priziv savjesti donio je liječnicima puno nevolja. Oni koji se nisu pozvali na priziv savjesti trpe zbog onih kolega koji jesu.
„Nas par koji se u bolnici nismo pozvali na priziv savjesti moramo raditi sve abortuse. Mi to ne želimo. Ali nema tko drugi, pa smo mi žrtve tuđih priziva savjesti! Dogodi se da radimo samo to. To nije naš posao. Zato su se mnogi kolege i pozvali na priziv savjesti, ne iz uvjerenja, nego da izbjegnu te situacije da rade samo abortuse, jer nema tko. Već godinama zaredom specijalizanti ginekologije dolaze s prizivom savjesti. To nije normalno, dogodili su se apsurdi. Zato kolege, tko god može, gledaju kako će napustiti Hrvatsku i baviti se uistinu svojom strukom i liječiti žene“, navela je jedna od naših sugovornica ginekologinja.