Ovo nije klasična recenzija knjige „Tri žene“ Lise Taddeo, koja je za 2019. godinu proglašena knjigom godine, a ovih ju je dana za hrvatsko tržište prevela i izdala Mozaik knjiga. Ovo su tri osvrta o knjizi triju različitih žena i različitih životnih iskustava, preokupacija i percepcija. Zanimalo nas je što će ispasti kad tri žene spoje svoje ekspresije o knjizi koja nije ni publicistika, nije klasičan roman, nije ni znanstvena studija, iako je autorica deset godina istraživala ljudsku žudnju koja je po njoj motor ljudske seksualnosti, da bi svoja saznanja pretočila u ovaj vrhunski roman.
Osvrte donose:
Anja Kovačević, 26 joj je godina, po obrazovanju komunikologinja, a unazad godinu dana otvara teme iz područja ljudske seksualnosti, proučava i piše o mnogim mitovima i tabuima koji su se tu ukorijenili, nije udata, nema djece
Piše: Anja Kovačević
Povremeno bi ih sažalijevala, a povremeno poželjela dobro prodrmati
Čitajući o Maggie, Lini i Sloane na trenutke sam se morala podsjetiti da ovo nije djelo nečije mašte, nego rezultat godina istraživanja, razgovora s tim ženama i njihovim obiteljima, prijateljima, susjedima…Njihove priče su ponekad brutalne i grafičke, čini vam se kao jedna osoba, jedna mlada žena (jer najstarija od njih je u kasnim tridesetima) ne može proživjeti toliko toga. Kroz knjigu su mi se miješale emocije- nekada sam ih sažalijevala, nekada sam ih samo htjela dobro prodrmati kako bi shvatile što rade. Iako se ne mogu poistovjetiti s njihovim pričama direktno, mislim da će svatko od nas u nekom trenutku prepoznati neke od problema ili osjećaja s kojima su se one nosile. Pokazuju nam također koliko su želja za ljubavlju, dodirom i prihvaćanjem ljudske i koliko različite mogu biti.
Žudnja, a nastavno i seksualnost, su cijeli jedan spektar o kojem se tako rijetko otvoreno govori. Kao društvo smo odlučili što je normalno i bilo kakav izlazak iz tog okvira se osuđuje. To je jasno i čitajući o odnosu triju junakinja s ljudima koji ih okružuju, a na njihove probleme odmahuju rukom. Osim same seksualnosti, knjiga se suptilno, ali lukavo dotiče i teme položaja žena u društvu, obitelji i braku. Kroz priče o Maggie, Lini i Sloane dobivamo i priče o generacijama žena koje su im prethodile i čije životne okolnosti još uvijek utječu na živote njihovih kćeri.
Ono što bi čitatelji trebali znati prije samog čitanja je da, iako knjiga pripada žanru publicistike, ona nije znanstveno-istraživačko djelo o žudnji. Autorica ju je utemeljila na razgovoru, dakle osobnim svjedočanstvima ljudi te ne nudi nikakve popratne argumente ili analize. Ženska žudnja kao pojava se ne stavlja u širi društveni kontekst, nego se o njoj govori kroz uzak pogled ovih triju žena. One su izabrane jer njihove situacije, koliko god se mi kao čitatelji na trenutke možemo poistovjetiti s njima, ipak nisu česte i mogu šokirati čitatelje. Usprkos tome, dobrodošao su podsjetnik na to da nikada zapravo ne znamo s čime se ljudi oko nas bore ili što zapravo žele.
Piše: Inna Moore
Ako je žudnja mračna strana ljubavi, nismo li svi onda grešnici?
Maggie, Lina i Sloane. Tri žene različite dobi i sudbina.
Tri različite, a toliko slične priče o žudnji, o toliko pasioniranom traženju sebe i udovoljavanju potrebe koja im kroji život. Sve su na nekakav način obilježene. Prošlost na njima ostavlja trag, ali one pokušavaju i dalje pomoći sebi. U njima je ono nešto neutaživo.
Jedna samo želi biti voljena, želi se ljubiti jer to je najljepši osjećaj, a njezin suprug nije ju poljubio 11 godina. Nema dodira, nema bliskosti, a kad toga nema, vrijedi li ona? Je li poželjna? Okreće se vjeri, seminarima, doktorima, lijekovima. Pokušava u duhu svojeg katolicizma prihvatiti da je to normalno, da je suprug ne ljubi i ne dodiruje. Bol i bijes toliki su da traži da se razdvoje, iako zazire od usamljenosti.
Druga želi biti viđena. Da netko u masi, u školi vidi Maggie, djevojku koja može biti posebna ako bi je volio netko poseban. Onaj kojega gleda kao uzora. Po njegovim pravilima, sve dok ih ne prekrši. Razara je time da poseže za krajnjom mjerom, samo da bi ga vidjela. Na sudu. I samo ju je on razumio, samo je on slušao njezine priče, tuge, sreću, sve ono skriveno u njoj, neshvaćenoj, nebitnoj obitelji i nekakvim takozvanim prijateljima.
Treća gazi sve do svojih snova. Svjesna je sebe, svojeg izgleda i mogućnosti. Lijepa je i mršava, na njoj zapinju muški pogledi. Ona može puno dok god je sve pod njezinom kontrolom, no jedna mega popularna trilogija govori joj da je u svojoj podložnosti ipak normalna.
Priče ispričane pripovjedački, autobiografski, no s jakom dozom napetosti, vuku čitatelja da sazna što je to što jednu ženu navede na preljub. Ili na odnos u troje. Ili na tužbu za silovanje.
Žudnje koje im upravljaju životom, koje im tvore nove putove, ispričane su tako da suosjećate. Da razumijete. Kao autor mogu povući paralelu s mojim likovima, koji su gonjeni žudnjom. No, ono na čemu je naglasak u mojim romanima jest da je sve povezano s tijelom neodvojivo od emocija kod mojih ženskih likova. Dakle, nikad tjelesno zadovoljenje nije samo tjelesno. Ono upotpunjuje one emocionalne nedostatke ili pak komplekse: nisam lijepa, nisam voljena, nisam potrebna.
Stvarnost nije toliko drukčija od fikcije jer ono što je ženama u seksu i emocionalno, muškarcima je često samo fizički. Ne prepoznaju potrebe žene koje se utažuju usput, a prije svega traže ljubav, sigurnost i zaštitu.
Lina će se slikati u raznim pozama, obrađivati ljubavnika samo da joj on i dalje ostane naklonjen, da ne odgodi svaki idući susret. Sloane će ispuniti muževe perverzne želje da je on nastavi voljeti. Maggie će šutjeti i skrivati od svih svoju vezu s učiteljem, neće mu se nikad prva javiti, neće ga iznevjeriti jer on će tada sve to prekinuti.
„Volim te kao što se vole neke mračne stvari, potajno, između sjene i duše.“
Rečenica je koja tako slikovito opisuje ono što žudnja predstavlja. Tamu koja je tajna, koja spaja sjene dovoljno jake da se nađu, ali i preslabe da se održe.
Preporučam pročitati jer sigurno ćete shvatiti ono što biste na prvu možda osudili. Ove žene otkrit će vam svoju priču, onu koja stoji iza sočnog trača u kojem su obilježene kao grešnice.
Ako je žudnja ljubav, nismo li svi onda grešnici?
Piše: Renata Ivanović
Zar još kao djevojčica trebaš znati kakva žena želiš biti da ti se zlo ne dogodi?
Čitajući životne priče Maggie, Line i Sloane, bolje rečeno, gutajući one najsitnije detalje njihovih misli, emocija i postupaka, cijelo sam vrijeme željela da su one izmišljene osobe. Teško mi je padala spoznaja da su to stvarne žene, sa stvarno proživljenim emocijama, sa situacijama u kojima se nisu trebale naći, s ranama koje neće zacijeliti te da im je ljubav i seksualni užitak ostvaren na način koji im ne bih poželjela. Bilo je to stoga što sam vrlo brzo, prebirući po emocijama, žudnjama i snovima ovih triju žena, spoznala kako u isto vrijeme dok čitam knjigu na tisuće djevojaka i žena u svijetu doživljava iste ili slične situacije koje im definiraju kakvi će im biti ljubavni i seksualni životi. Kakvi će im biti životi uopće.
Lisa Taddeo uspjela je u koricama jedne knjige, koju zovu publicistikom, jer je nastala temeljem višegodišnjeg istraživanja dokumenata te intervjuiranja stotine ljudi, a ne romanom kako bih je ja zapravo nazvala – smjestiti triler, erotski roman i ljubavnu dramu. Sve tri žene istodobno se, ovisno u kojoj su emocionalnoj i životnoj situaciji, nađu u trileru, erotskoj priči ili ljubavnoj drami. A može se svaka za sebe čitati i odvojeno. Uostalom, one nisu povezane, ne poznaju se, i naoko izgleda kako i nemaju ništa zajedničko. Taddeo ih je povezala jer je, istražujući ljudsku seksualnost, dobila kroz njihove životne priče svojevrsne esencije ljudske žudnje. Recenzenti govore da je uspjela predočiti žensku žudnju, a i sama u uvodu navodi kako ju je upravo ženska seksualna i ljubavna emocija i žudnja dovela do odluke da kroz žensku žudnju pokaže nutrinu ljudske seksualnosti. Iako su, dakle, u ovom romanu, muškarci u svojevrsnim sporednim ulogama, Taddeo je uspjela prikazati i njihovu žudnju, kao što je uspjela izvrsno prikazati i odnos društva, obitelji, crkve, pravosuđa, školstva… prema ženskoj žudnji i ženskoj seksualnosti.
Maggie svoju seksualnost ne otkriva sama, u mrežu je hvata njezin učitelj i uvlači u svijet ljubavi, požude, iščekivanja u žudnji, potpune predaje nekom drugom biću, a potom i u svijet ponora, depresije, iskorištenosti i odbačenosti … Maggina priča zaslužuje filmsku ekranizaciju, ona je bolna, jer Maggie je namamljena i ustreptala nevina djevojčica kojoj se cijeli svijet iskesio.
Lina je oduvijek znala da želi biti voljena, obožava ljubiti i biti ljubljena, a završila je u braku s čovjekom koji je ne želi dirati, koji se grozi ljubljenja. U njezinom životu zbio se i događaj koji je zaslužio kriminalističku obradu, ali je on, čim se dogodio u njezinom djevojaštvu, skriven i duboko zakopan, iako je upravo on odredio njezin životni put.
Sloane je naoko odlučna, samouvjerena i lijepa, šefica… Odbija biti sanjarka i kao vrlo mlada djevojka postavila si je pitanje ‘Kakva žena ja želim biti?’ Nesvjesna da u potrazi za odgovorom i definiranju sebe postaje sve više žena kakvu drugi žele da bude, a sve manje svoja. Njezin je seksualni život bez granica, neki bi rekli i raskalašen, a njezina nutrina osamljena i neutažena ljubavlju…
Maggie, Lina i Sloane tri su različite žene, različita podrijetla, mjesta gdje žive, različitih žudnji, snova i stremljenja. Ipak, njihove životne priče otkrivaju puno dodirnih točaka. Niti jednu nitko nije pripremio na ono što slijedi kad se u vrijeme pupanja tijela, hormona i emocija počinju javljati žudnje, snovi o ljubavi i seksualne potrebe. Ni roditelji, ni škola, ni društvo… U tu epizodu života ubačene su kao neplivačice u vodu, bez savjeta, bez podupirača, bez koluta za spašavanje ili ruke koja će ih izvući na suho. Baš kao što se događa u ovom trenutku stotinama tisuća djevojčica i djevojaka u svijetu.