Prvi maj, osim što je praznik rada, istovremeno je i dan između proljetnog ekvinocija i solsticija i u nekim se kulturama slavi kao dan plodnosti, pri čemu se također pale krijesovi, kao što su to i hrvatski običaji činiti u svibnju. Krijes će zato upravo 1. svibnja kao performans seksualnosti i ženske snage zapaliti zagrebačka performerica Josipa Bubaš u okviru projekta ‘Budućnost političkog performansa’ udruge Domino kojim se obilježava i hrvatsko predsjedanje Vijećem EU. Krijes koji će ritualno zapaliti Josipa Bubaš imat će oblik obrnutog trokuta, kao simbola snage ženske seksualnosti.
Gorjet će novinski članci, osobne priče i fotografije ljudi koje opisuju kako su postali žrtve loše demografske i rodne politike našeg društva. Gorjet će silni novinski članci koji su izvještavali o obiteljskom nasilju, o nemogućnostima rješavanja stambenog pitanja, o pravu na abortus te ostalim temama koji dotiču pitanja položaja žene u društvu, položaja obitelji u društvu, te pitanja nataliteta i demografskih mjera. O performansu Trokut#2 i njegovim porukama razgovaramo s autoricom Josipom Bubaš.
Kakve ste priče od ljudi dobili, koje su im poruke?
Dobila sam uistinu različite priče, od iskaza o svjedočenju obiteljskog nasilja do duboko intimnih, bolnih iskustava vezanih uz rađanje, abortus, hladnoću, a često i grubost medicinskog sustava koji žensko tijelo parcijalizira i svodi na mehanički problem koji treba riješiti. Stizali su tekstovi koji kritiziraju diskriminaciju skrivenu u svakodnevnoj komunikaciji, u vezama, dvojbama između obiteljskih obaveza i karijere, o samoći, o gotovo svakom aspektu bivanja ženom u ovakvom društvu. Bilo je i lijepih, dirljivih iskustva bivanja majkom, partnericom. Javilo se i dosta umjetnica koje su sudjelovale svojim radovima, poezijom, konceptima. Priloge su slale velikom većinom žene i to različitih dobi, a priključio se i jedan muškarac. Duboko sam zahvalna svima koji su poslali svoje priče.
Koja je namjera performansa s tim pričama, koja poruka?
Kada u me Karla Pudar i Zvonimir Dobrović iz Domina pozvali da osmislim rad na temu demografije, u koji je, prema konceptu ciklusa ‘Budućnost političkog performansa povodom predsjedanja RH EU’ bio uključen participativni element i referenca na jedan od kultnih performansa – Trokut Sanje Iveković iz 1979., razmišljala sam o dvije strane te teme. O društvenoj i političkoj regulaciji koja ženskoj seksualnosti I plodnosti pristupa utilitarno, u stilu ‘rodila sam tebi sina’, te onom istinskom, dubokom arhetipskom ženskom principu koji se stoljećima zatire i smatra drugim, sramotnim i bezglasnim. Htjela sam suprotstaviti ta dva aspekta i naravno afirmirati i slaviti onaj drugi. Odabirom drevnog simbola i njegovim paljenjem namjera mi je bila simbolički osloboditi žensku seksualnost i plodnost iz sustava koji je ne razumije i ne cijeni te povezati s onim puno dubljim, mudrijim, drevnijim i predivnim ženskim principom, a mnogima očito zastrašujućom snagom žene.
Koja su područja života, po vašem mišljenju, najviše ugrožena, zašto i po čemu se to se vidi?
Od primljenih priloga svakako se ističu svjedočanstva o teškim i bolnim porodima, kao i traumatičnim abortusima. Ta su iskustva sama po sebi bolna i teška, a prema brojnim se ženama u takvim situacijama postupa grubo, mehanički se rješavaju njihovi problemi, na traci, bez empatije, razumijevanja, uz često omalovažavanje, što ostavlja bolne tragove i veliki je segment te sustavne mehanizacije tijela i iskustva.
Performans izvodite na Međunarodni praznik rada, koji je istovremeno i dan između proljetnog ekvinocija i solsticija na koji se u mnogim kulturama slavila plodnost, ali i tjerali zli duhovi? Koje zle duhove spaljujete kroz svoj performans?
Svakako treba spaliti sve što zatire, maltretira, omalovažava i na bilo koji onemogućuje i sputava ljudsko iskustvo. Pri tom, naravno treba hraniti svijest i osobnu odgovornost, ljubav prema svijetu i sebi kao dijelu svijeta i ne činiti štetu drugima. Čini mi se da kod nas malo slavi, a još manje razumije život. S jedne smo strane svi u nekakvoj lažnoj utrci za ambicijama, preživljavanjem, doživljajima, sami sa sobom jer smo “baždareni” na takav vrijednosti sustav, a s druge strane svjedočimo potpuno apsurdnom jačanju konzervativizma, utjecaja crkve, moliteljica pred bolnicama, izjavama i stavovima koji su često toliko apsurdni da ih je teško shvatiti ozbiljno iako su poprilično opasni.
Čitava naša civilizacija ima prilično čudan, histeričan odnos prema seksualnosti. Zatiremo je i iz nekog razloga smatramo sramotnom, nepristojnom. Bojimo je se, a zapravo koristimo kao sredstvo manipulacije ili marketinga, potajno se napaljujući. Brojne sklonosti stigmatiziramo, dok pri tome nemamo problema s eksploatirajućim politikama i društvenim trendovima.
Je li Hrvatska zemlja u kojoj se može slaviti plodnost?
Hrvatska je prekrasna zemlja i u njoj poznajem puno pametnih, kreativnih osviještenih ljudi koji se svakodnevno bore s manjkavostima sustava. Sustav je, naravno, zasađen na potpuno krivim temeljima. Sve što smo mogli preuzeti od bivše države, poput solidarnosti, sustava koji brine za radnike i radnice i egzistencijalnu sigurnost je odbačeno da bi se gradila država zasnovana na korupciji s 200 prebogatih obitelji, a ostala većina je na rubu egzistencije. U takvoj je zemlji teško slaviti bilo što, a još je teže graditi obitelj i ne živjeti pod stresom i stalnim pitanjima kako djeci omogućiti sigurniju budućnost.
Performans otvara i mnoga rodna pitanja, a između ostalog i pitanje seksualnosti? Po vašem mišljenju, na koji način se u hrvatskom društvu tretira ljudska seksualnost: kao radost, zadovoljstvo ili svedena na funkciju – reprodukcijsku i ekonomsku, dozvoljenu u marketingu, ali ne i u umjetnosti?
Hrvatska se po mnogim pitanjima vratila unazad, u stoljeće sedmo. Društveni mainstream je patrijahalan, konzervativan. S druge je strane hiperseksualiziran i to na vrlo jeftin i banalan način, a zapravo se ponovo uvodi neki čudan moral koji viri u tuđe krevete i određuje što je ‘prirodno’ a što nije. Istodobno se društvo ne bori protiv kriminala i nasilja, posebno prema ženama. O punoći seksualnosti rijetko se govori, o ženskom užitku samo na kavama, žensko samozadovoljavanje je tabu tema, dok se muško smatra gotovo herojstvom. Istraživanje seksualnosti je postala privilegija najhrabrijih. Tu naravno govorim o mainstream kulturi jer postoje brojni pojedinci i grupe koji hrabro kroče svojim putevima. Čitava naša civilizacija ima prilično čudan, histeričan odnos prema seksualnosti. Zatiremo je i iz nekog razloga smatramo sramotnom, nepristojnom. Bojimo je se, a zapravo koristimo kao sredstvo manipulacije ili marketinga, potajno se napaljujući. Brojne sklonosti stigmatiziramo, dok pri tome nemamo problema s eksploatirajućim politikama i društvenim trendovima. U toj čitavoj gunguli, žena je stoljećima bila sredstvo i nije joj bio dozvoljen vlastiti ‘seksualni imaginarij’ i proživljenost.
Koji su vam planovi nakon ovog performansa, a bili bi kao njegov nastavak?
Imam nekakve ideje, još uvijek ne planove, ali je prerano govoriti o tome.
Vezano uz pandemiju, što mislite hoće li se i na koji način mjere izolacije odraziti na fizičku intimnost i bliskost, dodire ljudi?
Teško je predvidjeti kako će pandemija promijeniti život. Mislim da dosta ovisi o tome koliko će potrajati. Ako ne bude novog vala i novih dugoročnih rigoroznih restrikcija, pretpostavljam da ćemo se vratiti u ‘normalu’, što god to značilo, tim više što smo se svi zaželjeli neposrednog kontakta jer je komunikacija putem tehnologije iscrpljujuća. No ako mjere budu ponovo uvedene i ako ćemo duže razdoblje morati držati tzv. socijalnu distancu, vrlo je vjerojatno da će to utjecati na način ophođenja, tim više što se u čitavu priču uvukao strah, koji je vrlo moćan pokretač.
Josipa Bubaš je performerica i plesačica iz Zagreba, a uz autorski rad, bavi se izvedbenom teorijom i praksom. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima u hrvatskoj i inozemstu. Bubaš je doktorirala na Odsjeku za Interdisciplinarne humanističke znanosti na Sveučilištu u Zadru s temom Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti.