Pijem tako u parku pred haustorom pivo, ono zidarsko pred spavanje.
Na drugoj klupi susjed Šta ti ga ja znam.
Zovem ga tako, to mu je poštapalica, inače
starina, željezničar. Penzioner-udovac, još od prije rata.
Ljudikamo tako odavno vrteći muške priče,
ovih dana odmaknuti, kako valja, na dva metra.
Kaže on: Javili – prebio je!
Tako počne sjeckajući,
dok ti shvatiš o čemu priča,
on već ide dalje:
Kažu, učinio je to
zbog nečeg što se
zbilo prije dvanaest godina,
što ti ga ja znam:
zbog neke kave
s nekim tko nije on.
Kažu da ju je, ajoj, tuko pred djecom i da je
dva sata hroptala na podu i onda, da se usro
da mu tu ne umre,
zvao hitnu.
Al pritisnuo je prvo: „Reci im da si pala niz stepenice!“
I kažu da su ga svi kad se provalilo
da nisu stepenice nego njegova šaka –
da su ga svi osudili.
Nema ko nije!
Eno ga sad u zatvoru,
istražuju ga, a eno ga izbacilo i iz partije.
Jel tako? Reci ako nije, sad mene povlači u priču.
Ma što bi lago, tako je – što te tu smeta?, reknem ja.
Ne smeta to, nego, reci ti meni
Kako to da u malom mjestu, šta ti ga ja znam, kao što je njegovo,
u kojem svako svakom viri u zdjelu,
da nitko ne zna da je davno on otkucavao ko tempirana bomba.
I dok nje nije bilo,
i prije nego je ta kava bila ispijena,
ni djece još nije bilo,
pa ni ove boleštine, ni izolacije.
Kako to da niko
iz ulice, trga, kafića,
ili s posla,
župe, a križ nosi, vidim u novini na slici,
stožera ovog ili onog…,
nije nikad čuo, vidio, ama baš ništa
što bi ga maknulo dok se penjo
do slike iz prvog reda
jučer do župana, danas do ovog i onog,
što ti ga ja znam, predsjednika.
Bogati, kako to da u ime javnog zdravlja
danas čovjek ni u vlastitoj kući ne može kihnut,
a da ga ne izolira cijela zgrada,
a svaki kukavelj u svom dnevnom boravku može tući ženu,
samo pazi da je nije – na smrt dotukao!
Tako govori moj Šta ti ga ja znam,
pa gleda na mom licu učinak svojih riječi.
A onda, otpijajući zadnji srk piva ispali još i ovo:
Nego, šta ti misliš jel ta pretužna žena
tu noć lagala u bolnici da je pala niza skale
zato što ga se toliko boji
ili zato jer je odavno skontala
da je ostavljena sama,
da će njena muka kao i do sada – ostati samo njena.
Eto ti ga, učen si, pa se misli! –
to reče i odgega u svoj haustor.