Što se krije iza najnovijih zahtjeva Svjetske zdravstvene organizacije posvećenih sigurnosti majki i novorođenčadi prema kojima bi u narednih par godina ravnatelji bolnica i zdravstvenih ustanova te zdravstveni radnici trebali povećati kvalitetu zdravstvene skrbi trudnica, rodilja i novorođenčadi s ciljem da se u svijetu smanji njihova smrtnost? A brojke su na globalnoj razini zastrašujuće; svakog dana 800 žena i 6700 beba izgubi život tijekom poroda. Iako Hrvatska u minornom dijelu pridonosi ovoj crnoj svjetskoj statistici, tijekom lanjske godine umrlo je 142 dojenčadi, od čega 88 u prvim danima života, prostora za unaprjeđenje zdravstvene skrbi trudnica, rodilja i novorođenčadi i njihove sigurnosti u hrvatskom zdravstvenom sustavu ima jako puno i to u svih pet ključnih ciljeva koje je taksativno navela Svjetska zdravstvena organizacija. O tome kakvo je stanje u Hrvatskoj te što sve treba i u kom smjeru unaprijediti kako bi izbjegli nepotrebne i štetne prakse za žene i novorođenčad i omogućili im sigurne porode shodno ovim najnovijim preporukama SZO-a, razgovaramo s Danielom Drandić, voditeljicom programa Reproduktivna prava udruge Roda, koje je jedina i provela veliko istraživanje među trudnicama i rodiljama o njihovim iskustvima funkcioniranja sustava i pruženih zdravstvenih usluga.
Štetne prakse su urez međice, nepotrebni carski rezovi i nalijeganje na trbuh rodilje
Smanjiti nepotrebne i štetne prakse za žene i novorođenčad tijekom poroda je prvi zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije državama, a kojim nastoje smanjiti smrtnost pri porodima, pa nas zanima koje to štetne prakse za žene i za novorođenčad naš zdravstveni sustav u bolnicama i zdravstvenim ustanovama treba mijenjati?
„Kod primjene ovog zahtjeva kod nas treba mijenjati onaj načelni, krovni pristup i tretman koji treba biti prakticiran prema trudnicama i rodiljama, a što Svjetska zdravstvena organizacija i postavlja kao krovno načelo pitanje. Odnose li se bolnice, zdravstvene ustanove i zdravstveni radnici prema trudnicama, rodiljama i novorođenim bebama s punom pažnjom i dostojanstvom. Točnije, da zdravstveni sustav postoji zbog njih, a ne obrnuto, jer u tom slučaju se značajno smanjuje mogućnost da se prilikom poroda događa nasilje nad ženama.
Kod nas pojedinačne štetne prakse ne pokazuju dostojanstvo i pristup zdravstvenoj zaštiti temeljenoj na medicinskim dokazima. Primjerice, urez međice ili epiziotomija na porodu, u mnogim se rodilištima kod nas primjenjuje u velikoj mjeri i rutinski, iako za takvim zahvatom u najvećem broju slučajeva nema potrebe. Službenih statistika o tome nema, kao ni o postupku nalijeganja na trbuh žene u zadnjoj fazi poroda, za što Svjetska zdravstvena godinama upozorava da se smije raditi. Naše žene to dožive u velikom broju, i naravno, ovisi također o rodilištu, navika i kultura pojedine ustanove. To je javna tajna o čemu nitko ne govori i žene su nemoćne od tih se postupaka obraniti. Treća stvar su previsoke stope carskih rezova. Hrvatska je na sredini ljestvice, zemlje oko nas imaju puno veće brojke, ali i naša je jako visoka i u proteklih 10 do 15 godina se duplicirala. To je problematično, jer iznad 10 do najviše15 posto nema potrebe za carskim rezom. Mi postavljamo pitanje zašto je kod nas postalo normalno da se ide na carski rez? O tome se isto ne govori.- žene u grupama razmjenjuju informacije kako se i kod kojih liječnika on naručuje i ako ne počnemo djelovati proaktivno protiv brzo će se dogoditi da to više nećemo moći kontrolirati.“
Prioritet je primaljama omogućiti samostalni rad unatoč otporu liječničkog lobija
Koji su problemi u hrvatskim rodilištima, pa i u cijelom sustavu zdravstvene skrbi prema trudnicama prisutni kad govorimo o zahtjevu SZO da valja pojačati kapacitete i podršku zdravstvenim radnicima za sigurnu njegu majki i novorođenčadi?
„Tu su tri problema koja imamo i na čijem rješavanju hitno treba raditi. Prvi je problem nedostupnost zdravstvene skrbi trudnicama i rodiljama na mnogim područjima Hrvatske, a nastao je zato što smo zatvarali mala izvanbolnička rodilišta. Trudnice i rodilje su ostajale bez zdravstvene zaštite u svojim lokalnim jedinicama, a to se odrazilo i na bolnička rodilišta. Mi više ne znamo kako organizirati rad u takvim sredinama, ljudi naviknuti raditi u velikim sustavima ne žele ići u ruralne dijelove. Pa nam mreža zdravstvene skrbi trudnicama i rodiljama ima ogromna opustošena područja. Ne postoji, kao što se događa na otocima i mnogim ruralnim područjima, gdje su žene od zdravstvene usluge udaljene i po 150 kilometara. Drugi je nedostatak zdravstvenih djelatnika, a to nisu samo liječnici, već i medicinske sestre, a posebice primalje.
Status i obrazovanje i uključivanje primalja u zdravstveni sustav je ujedno i treći problem, koji treba početi hitno rješavati. Zakonski omogućiti primaljama da rade samostalno, one nisu pomoćnice liječnicima, kako ih se tretira i vrlo je širok dijapazon zdravstvenih usluga koje mogu pružiti trudnicama, rodiljama, babinjačama i novorođenčadi. Prvo treba razbiti otpor, koji stvara liječnički lobi, da se primaljama osigura visoko obrazovanje, da im se povećaju kompetencije i omogući da budu samostalne zdravstvene djelatnice. Mi redoviti studij primalja imamo samo u Splitu, izvanredni je u Rijeci. Razvoj primaljstva se namjerno koči, kako ne bi bile ugroze liječnicima u privatnom sektoru. Jer, njima je najlakše raditi za zdravim trudnicama, onima koje su zaposlene i mogu plaćati njihove usluge. Primalje se gleda kao na opasnu konkurenciju, a zapravo na štetu trudnica, rodilja i babinjača, kad bi im se dopustilo da rade u svim kompetencijama koje i podrazumijeva njihova struka, jer trudnoća i porodi nisu bolest za što bi isključivo trebale kompetencije liječnika. Da vode zdrave trudnoće, da rade porode, da savjetuju i brinu o ženama i kod pitanja kontracepcije i mnogih drugih zdravstvenih usluga za koje mogu biti kompetentne. Cilj je da primalje mogu samostalno djelovati kao dio zdravstvenog sustava, da primaljstvo zaživi za što kroz deset godina možemo generacije primalja, što bi u konačnici riješilo niz problema u zdravstvu, od dostupnosti usluga, bolje zdravstvene skrbi, pa i značajnih ušteda zdravstvenog proračuna, a liječnici bi se bavili kompleksnim situacijama i također bili dostupniji.“
Trudnice, rodilje i novorođenčad najveće žrtve bolničkih mjera u pandemiji
Promicati brigu za siguran porod treći je zadatak kojim na unapređenju sigurnosti majki i djece apelira Svjetska zdravstvena organizacija, pa kakva je po tom pitanju situacija kod nas?
„Mislim da smo se, nažalost, na vrlo plastičan način, tijekom primjene mjera u pandemiji imali priliku osvjedočiti kako se prava u zdravstvu za koja su se žene proteklih desetljeća jako teško izborile, prva ukidaju. Preko noći ukinuta je pratnja na porodu, žene s covidom i one za koje se samo posumnjalo da su zaražene virusom, rađale su same. Nije im osigurana prisutnost primalje koja bi s njima bila tijekom poroda cijelo vrijeme. Zaštita se provodila po principu odvajanja, a ne temeljem dokaza o stvarnim opasnostima širenja zaraze. Rodilje se slalo na porod carskim rezom, iako je tada već bilo potvrđeno kako se vaginalnim porodom značajno smanjuje mogućnost širenja zaraze. Novorođene bebe odmah su se odvajale od covidom zaraženih majki, iako su ih za par dana puštali skupa kući. Roditelji nisu mogli posjećivati djecu u bolnicama i niz drugih situacija koje teško utječu na psihofizičko stanje i rodilja, ali i cijelih obitelji. I svatko je imamo neka svoja pravila, stalno su se mijenjala, i danas to još uvijek traje. Sve je to dokaz kako zdravstvena skrb prema trudnicama, rodiljama i novorođenčadi nije ona koja se primjenjuje s potrebnim dostojanstvom i brigom o sigurnosti trudnica, rodilja i beba. Sve se svelo na bazičan porod i razotkrilo kakav sustav uistinu imamo kad govorimo pristupu pacijentima s dostojanstvom.“
Induciranje poroda lijekovima koji za to nisu propisani?
A u kojem smjeru bi rukovodeći se zadatkom Svjetske zdravstvene organizacije u rodilištima trebale poboljšati sigurna uporaba lijekova tijekom poroda i imamo li uopće s tim nekih problema?
„Imamo situacija i praksi koje jesu problematične i po tom pitanju. Kod nas je praksa dripa kojim se trudovi stimuliraju lijekovima uobičajena i on se daje prkomjerno. Statistika o tome nije dostupna, ali znamo iz iskustva rodilja da je primjena izuzetno visoka. Problem je tu što se žene ne informira što je prirodan porod, što je stimulirani i koja je razlika u boli koju ona osjeća. Tu dolazimo do novog pitanja i problema, koje lijekove žene dobivaju protiv bolova i dobivaju li ih na vrijeme, Imamo informacije da se zna davati i lijek koji je na bazi morfija, koji ne rješava bol, nego ženu odvaja od procesa rađanja. Zabrinjavajuće je da rodilišta imaju praksu porode stimulirane dripom organizirati u skladu sa svojim smjenskim radom ili radu koji će omogućiti internu organizaciju dostupnosti liječnika i primalja u određenom danu. O tome se ne govori javno, ali svi znaju. Mogu tu dati primjer Irske, koja je imala velikih problema od strane UN-a kad je zbog naglog porasta stope poroda propisala rodilištima da porode moraju obavljati u roku od osam sati, kako bi mogli infrastrukturno rješavati veliku potražnju za mjesto u rađaonicama.
Imamo saznanja da se koristi i misoprostal, lijek koji se inače koristi za medikamentozni pobačaj, a u ovom slučaju njegov sastav inducira porod. Nisam sigurna da li to žene znaju, da li ih se informira o svim rizicima, i to je veliki problem. Jer on može u primjeni poroda imati teške nuspojave. Isto tako imamo upita od strane rodilja kakav je to lijek bromergon, koji su dobile propisan za zaustavljanje laktacije, a inače je lijek koji se koristi i za Parkinsonovu bolest. Jesu li o tome informirane, jesu li dobile edukaciju kako proći kroz proces smanjenja laktacije, koji nije tako mukotrpan i kompleksan? Sve su to pitanja na koja tražimo odgovore i zahtijevamo da žene budu informirane što im se propisuje i s kojim nuspojavama, razlozima zašto baš taj lijek i s kojim nuspojavama.“
Uzroci i pouke o lošim događajima u rodilištima javnosti ostaju skriveni
Kakvu statistiku i analitiku zdravstveni sustav vodi kad se radi o trudnoćama i porodima, a na što također Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da treba sve prijaviti, analizirati i evoluirati radi stvaranja buduće dobre prakse?
„Svaki put kad se nešto dogodi na porodu razmatra se na konziliju unutar bolničke ustanove. Javnost o tome malo ili nikako zna što je velik problem. Pa čak i kad se dogodi smrt rodilje ili novorođenčeta, do transparentnih informacija o uzrocima zajednica ne može doći. To je jako velik problem, jer ruši sliku povjerenja u sustav, u pojedinu ustanovu, a nemamo ni informacija da li se temeljem tih slučajeva gradi bolja praksa. Nitko ne očekuje da bolnice, rodilišta, budu besprijekorna, ali povjerenje je jako važno, a ono se gradi na dobroj informiranosti. Zato mnoge države u sustavu imaju protokole po kojima postoje tzv. povjerljive komisije, sastavljene većinom ljudi izvan određeno bolničke ustanove koje analiziraju sve slučajeve, rade na otkrivanju što se dogodilo, bez intencije progona bilo kojeg krivca, s ciljem stvaranja bolje prakse koja se gradi i na temelju onoga što se i loše dogodi. To je onda prilika za izgradnju povjerenja i poboljšavanja sustava. Kako bi javnost imala što više kvalitetnih informacija o rodilištima Roda će uskoro na svojim stranicama objavljivati statistike svih rodilišta. Sve one informacije koje su trudnicama, rodiljama i budućim roditeljima izuzetno važne kod planiranja djece, kod odluke u koju će bolnicu ići i slično. Radi se o podacima koje zdravstveni sustav ima, ali ih ne prikazuje na jasan način, ili ih uopće ne prikazuje. Na našoj stranici to neće biti slučaj. Davat ćemo i usporedbe, kako bi što jasnije pružili sliku pojedinog rodilišta.“