“Čega se bojite?”, upitala je Angelina Jolie, posebna izaslanica Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice, afganistanske Talibane u poruci koju im je uputila sa dvodnevne konferencije Europskog parlamenta o ženama Afganistana. “Ako se bojite umova afganistanskih žena, zakasnili ste. Možete odbiti ženu od posla, uskratiti joj obrazovanje… ali ne možete ugasiti njezinu sposobnost razmišljanja”, rekla je Jolie i zatražila da vlasti ponovno otvore sve škole, da djevojčicama dopuste da polažu ispite koje su propustile prošle godine, da puste zatvorene žene i omoguće puno sudjelovanje žena u poslu, politici i društvu.
U zemlji koja ima gotovo deset puta više stanovnika nego Hrvatska njih više od 60 posto nema dovoljno hrane, ne mogu podizati u bankama onoliko svoje ušteđevine koliko bi htjeli, a na sve to žene su gotovo potpuno isključene iz škola i sa radnih mjesta. Ne mogu čak niti do liječnika bez muške pratnje. Trudnicu koja je stigla u bolnicu u pratnji svoje sestre nisu htjeli pustiti do liječnice dok ne dođe neki muškarac, jer s muškarcem na prijemnom pultu niti jedna od njih nije uopće smjela razgovarati. Kao da ne postoje. U Afganistanu vlada rodni apartheid, a djevojke se prodaju iz očaja da bi prehranile ostatak svoje obitelji.
Kćeri funkcionera školuju se u inozemstvu
Na konferenciji su gošće bile i jedanaest Afganistanki, finalistica za nagradu Europskog parlamenta “Saharov” za slobodu misli. Prozvale su međunarodnu zajednicu da, organizirajući sastanke s Talibanima kao što je bio onaj u Oslu 26. siječnja, prešutno podržava terorizam nekoliko tisuća ljudi nad 35 milijuna stanovnika.
Nekoliko dana nakon Konferencije Angelina Jolie dobila je odgovor na svoje pitanje u Telegraphu. Ne boje se Talibani svih obrazovanih žena, samo onih koje nisu iz njihova najužeg kruga. One moraju ostati neobrazovane, nepismene, neinformirane… da bi bile krajnje poslušne. Istodobno, svoje kćeri šalju preko granice na sveučilišta, najviše u Katar. Štoviše, prema pisanju Telegrapha, razlog za to je, kako je priznao jedan uvaženi predstavnik Talibana koji je živio u Dohi, “svi u susjedstvu su išli u školu pa su i naša djeca zahtijevala da i oni idu u školu”.
Neki, koji su se vratili u Afganistan i preuzeli visoke funkcije, svoje su kćeri ostavili u Kataru da ne prekidaju studij. Drugi ih školuju u Pakistanu prema islamskom obrazovnim sustavu koji kombinira uobičajene i vjerske predmete. Upisuju ih tajno u privatne škole i sveučilišta gdje uče i nepoželjne predmete, kao što su engleski i informatika. Kod kuće pak traže obrazovane žene, a učiteljice i medicinske sestre su im izuzetno poželjne kao mladenke.
Istodobno, u više od dvije trećine provincija je djevojčicama starijima od dvanaest godina zabranjeno ići u školu. One mlađe su uglavnom u školi gladne jer ih roditelji nemaju čime nahraniti, a u školi ne dobivaju obrok. Samo desetak posto učenika uspije kupiti školske knjige koje su također poskupile pa učitelji pokušavaju sve gradivo predavati na satu, no djeca tako puno slabije uče. A što uče? Kurikulum je bino promijenjen: izbačeni su “nepotrebni” predmeti poput tjelesnog i likovnog odgoja, građanskih prava, društvenih nauka i slično, a uvedeni dodatni sati vjeronauka.
Smiju raditi učiteljice i medicinske sestre, ali ne primaju plaću
Human Rights Watch i Institut za ljudska prava sveučilišta San Jose promatrali su stanje u pokrajini Ghazni na jugoistoku Afganistana otkad su prošloga ljeta Talibani preuzeli vlast i zaključili da je nova vlada imala razoran utjecaj na žene i djevojke. Heather Barr, pomoćnica direktora za prava žena u Human Rights Watchu, dijagnosticirala je da su žene i djevojke pretvorene u “virtualne zatvorenice u svojim domovima, a zemlja je lišena jednog od njezinih najdragocjenijih resursa – vještina i talenata ženske polovice stanovništva.” Žene se više ne smiju kretati bez muške pratnje. Premda je glasnogovornik Talibana rekao da se muška pratnja traži samo za putovanja duža od tri dana, a ne za svakodnevne aktivnosti. No, Talibani upozoravaju taksiste da ne prevoze žene koje putuju same, pa i na kraće vožnje.
Većini više nije dopušteno raditi, premda su hraniteljice obitelji, a one koje još rade – medicinske sestre, njegovateljice i učiteljice – mjesecima ne prime plaću. U isto vrijeme cijene hrane neumoljivo rastu pa je većina stanovništva izložena gladi, a žene koje hrane obitelj i izgubile su posao postaju prosjakinje. No, nemaju od koga što isprositi. UN stalno upozorava da rizik od smrti od gladi u Afganistanu neprestano raste i da bi moglo biti puno takvih slučajeva.
Žene ne pričaju pred muškarcima kojima je zabranjeno čuti ženski glas
One koje smiju raditi, poput medicinskih sestara, rade uz golema ograničenja. Uniformu sada moraju nositi preko duge haljine u kojoj je teško hodati i raditi. Jedna se pokušala vratiti u klasičnu uniformu – hlače, tunika i laboratorijski ogrtač, no zaprijetio joj je ukor i otkaz. Na sastancima osoblja nema razgovora s muškim članovima osoblja, mogu napisati što ih muči jer “muškarci ne bi trebali čuti ženske glasove”.
Ženama je propisano i kakve mobitele mogu imati i to nikako nisu pametni telefoni nego jednostavne Nokie koje nemaju mnogo opcija. Propisano im je i da ne smiju ići kod muških krojača, samo krojačicama ili si mogu same šivati odjeću.
I dok sve međunarodne organizacije apeliraju na Talibane da vrate ljudska prava svim stanovnicima Afganistana, Afganistanke koje se usude protestirati i dalje nestaju. Posljednji je slučaj Tamane Zaryabi Paryani koja se pridružila protestima za vraćanje prava žena, a nekoliko dana kasnije, usred noći, nestala je zajedno sa svoje dvije sestre. Svjedoci su ispričali da je nekoliko naoružanih ljudi upalo u zgradu, a za njima je ostao blatnjavi otisak čizme na ulaznim vratima stana.