Globalna akcija podrške ženama Afganistana počela je 1. rujna na društvenim mrežama, a finale su se odigrale danas na ulicama. One billion rising, globalni ženski pokret protiv nasilja nad ženama skupove je organizirao u 85 zemalja s porukom: Ni jedna od nas nije slobodna dok žene Afganistana nisu slobodne. U Hrvatskoj su se pokretu priključile žene u devet gradova – Vukovaru, Osijeku, Virovitici, Lipiku, Križevcima, Koreniti, Rijeci, Poreču i Zagrebu, dok je zadarski prosvjed otkazan, objavila je Ženska mreža Hrvatske, organizator prosvjeda.
Na zagrebačkom Trgu bana Jelačića aktivistice su pročitale svoj zahtjev Vladi RH da ne prizna talibansku vladu koja je na silu preuzela vlast te krši ljudska prava, Europskoj uniji i UN-u da ne podrže talibanski režim te da poduzmu sve kako bi podržali otpor žena u Afganistanu, a posebno su pozvale sve vlade da “ne provode i ne opravdavaju politiku militarizma, vjerskog fundamentalizma i fašizma te da prestanu manipulirati ženskim pravima”, kao i da osiguraju prihvat izbjeglica i svih onih koji žele napustiti Afganistan. Podsjećamo da je Europski parlament izglasao rezoluciju kojom poziva Europsku komisiju i države članice da uvedu poseban vizni program za afganistanske žene koje traže zaštitu od talibanskog režima te da ni pod kojim okolnostima ne vraćaju ljude prisilno u Afganistan.
Na prosvjedu u Zagrebu govorila je i Fatima koja je prije dvije godine sa svojim kćerima izbjegla iz Irana i, nakon 22 pokušaja, uspjela ući u Hrvatsku. Na svom jeziku i uz hrvatski prijevod svoje dvanaestogodišnje kćeri, pozvala je na podršku supatnicama u Afganistanu.
Što žene Afganistana proživljavaju posljednjih mjeseci, a pogotovo otkad su 15. kolovoza Talibani ušli u glavni grad Kabul i počeli uspostavljati svoju vlast, aktivistice su predočile čitajući pisma Afganistanki koja su se, unatoč informativnoj blokadi, uspjela probiti u svijet.
Lailuma: Radila sam u Ministarstvu javnih radova. Nemam nikoga tko bi se brinuo za mene. Moj muž je ubijen. Moj dragi sin je ubijen u napadu na Ministarstvo javnih radova. Od dolaska Talibana samo sjedim u kutu svoje kuće. Nemam plaću ni druge prihode. Moja kći, moj nećak i ja u ovoj smo kući sami. Prošle su 23 godine od ubojstva mog muža i 2 godine od ubojstva mog sina. Sve te godine ja sam, radom u Ministarstvu, osiguravala prihode za svoju obitelj. Sada su došli Talibani. Ostajem u kući. Očajna sam. Ne mogu ništa. Nemamo nikoga tko bi se brinuo o nama, nemamo nikoga tko bi nam pomogao. Nemamo hranitelja. Ja sam bila hraniteljica.
Nargis: Studirala sam na Afganistanskom nacionalnom glazbenom institutu. Prošlo je 8 godina od kada su Talibani ušli u našu školu. Ja sam gitaristkinja i tada sam upravo sam završila 11. razred. Toga dana smo vježbali. Brzo smo izašle van. Za Talibane je glazba nezakonita. Uništili su sve glazbene instrumente u školi. Počele smo prosvjedovati jer ne želimo da žene budu zatvorene u kućama kao u kavezima.
Nooria: Ja sam ginekologinja u jednoj od bolnica u Kabulu. Bile smo u bolnici kad su Talibani ušli u Kabul. Bio je to dan kad se mrak nadvio nad Afganistan, a Kabul je umro. Kabul je umuknuo, nestali su svi zvuci i nitko nije napuštao svoju kuću. To je trajalo danima. Ja sam radila u ženskoj bolnici i u ženskim organizacijama koje su se borile protiv nasilja. Zato se sada bojim. Talibani se ponašaju loše prema ženama jer misle da mi nismo ljudska bića. Ako Talibani saznaju što smo radile, ubit će nas. Zbog toga nam je život postao težak. Davala sam intervjue za privatne tv kanale, sudjelovala sam i na prosvjedima pa je moje lice prepoznatljivo i to je sada prijetnja za mene. Apeliramo na žene svijeta da nas ne ostavljaju same. Ne dopustite da žene opet budu zatočene među zidovima svojih kuća. Ne dopustite da se naši glasovi utišaju.
Roqia: Bila sam vladina službenica i novinarka. Prije dolaska Talibana, kao službenica sam putovala u sjeverne dijelove Afganistana i intervjuirala žene o njihovim životnim uvjetima. Nakon dolaska Talibana, moj život se pretvorio u ništavilo. Nisam mogla nastaviti svoj posao, jer je moj posao bio provoditi istraživanja i putovati u ruralne dijelove zemlje. Ne mogu više ni pisati kao novinarka jer Talibani prijete novinarima. Pretuku ih i muče. Ne želim da se to dogodi i meni. Ne želim da naude mojoj obitelji zbog mene. Ili da moje povrede brinu i opterete moju obitelj. Zato ja ne radim, ne pišem i ne idem na prosvjede. Molim žene svijeta da pokažu svoju solidarnost sa ženama u Afganistanu koje su se dvadeset godina obrazovale, radile i bile aktivne u društvu. Ali, od kada su Talibani došli, žene su kod kuće, a one malobrojne koje i dalje rade doživljavaju ozbiljne prijetnje jer svake minute netko može ispaliti metak u glavu njima i njihovim obiteljima.