Kabulski aerodrom nije proteklih tjedana bio jedina željena destinacija Afganistanaca prestravljenih povratkom Talibana i njihovog režima. Afganistanke koje ostaju u svojoj zemlji su na dan ulaska Talibana u glavni grad Kabul masovno pohrlile na tržnicu, ali ne po hranu, nego po burke! Nakon 20 godina slobode, u kojoj su same mogle birati hoće li nositi pokrivalo na glavi ili ne, mnoge taj predmet više niti nemaju u svom ormaru, ili nemaju dovoljno primjeraka za sve žene u kućanstvu. A te nedjelje, 15. kolovoza, cijene burki porasle su deset puta i mogle su se nabaviti tek u rijetkim trgovinama koje vlasnici u strahu nisu zatvorili.
Od gotovo 39 milijuna stanovnika u Afganistanu je gotovo 19 milijuna žena, a među njima je nešto više od 11 milijuna djevojčica i djevojaka do 24 godine. Svakoj od njih s dolaskom novog režima prijeti prisilni brak, prisilni seks, zabrana školovanja, zabrana izlaska iz kuće bez muške pratnje, zabrana zaposlenja… Pri tome se novi režim poziva na šerijatsko pravo, po kojemu će od sada vladati tom zemljom.
Čak je i Muhamed ženama dopuštao da rade i zarađuju
Međutim, šerijat nije zakon u pravom smislu, to je skup propisa nakupljenih iz Kurana i iz zapisa o životu poslanika Muhameda, a podložan je tumačenju pravnika, klerika i političara. No, i Kuran i Muhamedovo učenje dopuštaju ženama pravo na rad, na zadržavanje zarade, na nasljedstvo, na izbor supruga. No, kad smo kod potpunog skrivanja lica i tijela, i to je stvar tumačenja. Kuran naprosto kaže da žena ne bi trebala otkrivati svoju ljepotu muškarcima izvan svoje obitelji, a što to otkrivanje ljepote točno podrazumijeva podložno je interpretaciji onih koji određuju pravila.
Dinamičnu povijest Afganistana u svom su radu Šerijat i nacionalno pravo u Afganistanu detaljno obradili Nadjma Yassari, viša suradnica na Max-Planck institutu u Hamburgu i Mohammad Hamid Saboory, konzultant nevladinih organizacija u Europi i Sjevernoj Americi te magistar međunarodnih odnosa. Njihov rad kroz prikaz pravnih promjena najbolje ilustrira turbulentnu povijest u proteklih sto godina, tijekom kojih je svaka generacija žena proživljavala i najgore zabrane i najveće slobode.
Prije 98 godina, za vladavine kralja Amanullaha, Afganistan je dobio svoj prvi Ustav koji je upisao islam kao službenu religiju države, ali je pružao zaštitu pripadnicima drugih religija. Zajamčena je jednakost svih afganistanskih građana, osobne slobode, sloboda tiska i pravo na obrazovanje, štoviše osnovno obrazovanje proglašeno je obaveznim za sve građane. Tako su i žene dobile pravo na obrazovanje, studentice su smjele otputovati u inozemstvo na školovanje, ukinuti su dječji brakovi… Svaka od tih novootkrivenih sloboda slabila je mule čija moć je slabila što je društvo postajalo obrazovanije. I uspjeli su destabilizirati vladu pa je krajem 1920-tih godina žensko obrazovanje do dvanaeste godine prekinuto, opet su dopušteni dječji brakovi, poništena je sloboda vjeroispovjesti, sve to pod motom da je taj zapadnjački pristup za Afganistan previše radikalan. Kralj Amanullah je 1929. abdicirao i otišao u progonstvo, a njegov nasljednik Nadir Shah, inače vojni general u vladi prethodnog kralja, u svom je novom Ustavu jasno podržao tradicionalnu nadmoć šerijata.
Mule se pobunili na otkrivene žene pa bačeni u zatvor
Niti to nije dugo trajalo. Nadir Shah je ubijen 1933., a njegov osamnaestogodišnji sin Zahir proglašen je kraljem, no zemljom je zapravo vladao njegov ujak Hashim kao premijer. On se strogo držao šerijata, no trgovina se razvijala, a s njome i zapadnjački utjecaji među afganistanskom elitom. Hashima je 1946. naslijedio liberalniji kraljev ujak Sardar Shah Mahmoud Khan, koji je opet djevojčicama i djevojkama omogućio obrazovanje. I tako je, malo po malo, Afganistan išao naprijed s povremenim spoticanjima sve do 1964. kad je donijet novi Ustav, no opet u skladu sa šerijatom, ovoga puta blažom verzijom. Čak su se članovi kraljevske obitelji na godišnjoj ceremoniji pojavili otkriveni uz objašnjenje da pokrivanje nije potrebno u islamu, a kad su se mule zbog toga oštro pobunile, bačeni su u zatvor.
Borba za ravnopravnost žena i muškaraca kulminirala je 1977. kad je, sada u Afganistanu kao republici, novi Ustav zajamčio jednakost žena i muškaraca. S ruskim ulaskom u Afganistan je stigao i komunizam i formalna jednakost žena i muškaraca je ostala na snazi sve do 1992., kad je vlast pala, a zemljom je harao građanski rat. Talibani, pokret indoktriniranih studenata islama iz izbjegličkih kampova u Pakistanu, su se pojavili 1994., a do 1998. kontrolirali su gotovo 90 posto teritorija zemlje i provodili oštru verziju islamskog zakona. Za ženski dio populacije započeo je jedan od najgorih razdoblja. Ženama je zabranjeno zapošljavanje, pojavljivanje u javnosti bez pratnje muškog rođaka, sudjelovanje u bilo kakvoj javnoj raspravi, stjecanje srednjeg ili visokog obrazovanja. Samo su liječnice i medicinske sestre smjele raditi u bolnicama i privatnim klinikama, ali pod strogim nadzorom vjerske policije. I tada su, baš kao i danas, tvrdili da će ženama omogućiti obrazovanje i zapošljavanje “čim za to budu stvoreni uvjeti”, no takvi se uvjeti nikad nisu ostvarili.
Manizha: “To je kazna. To nije islam.”
S padom talibanskog režima i prvim predsjedničkim izborima 2004.te parlamentarnima 2005., sve je opet krenulo prema demokratizaciji podijeljenog društva. Žene su mogle glasati i kandidirati se, školovati se, zapošljavati, izlaziti slobodno u grad, odijevati se kako žele… Rječju: živjeti kao slobodna ljudska bića. Do ljeta ove godine. Sada trče na tržnicu po burke ili ih iskopavaju s dna ormara, a umjesto njih tamo završavaju diplome, nagrade, priznanja za njihove profesionalne i društvene uspjehe. Opet će biti zatvorene pod krinkom religijskih pravila. No, kako je za CNN izjavila Manizha, kći udovice Najie koju su Talibani u njenom domu pretukli do smrti jer im nije imala što skuhati, to nije islam. “To je kazna. To nije islam. Oni sebe nazivaju muslimanima, a kažnjavaju žene”. Žene koje strahuju da će i njima pokucati na vrata i zaključiti da nisu u skladu sa šerijatom.
Pravo i zakoni za Afganistanke
Premda na prvi pogled zakoni koji formalno određuju položaj žena u Afganistanu ne djeluju krajnje radikalno, u stvarnosti se i oni često krše, a s dolaskom nove vlasti svi očekuju da će takvih kršenja biti još više. Primjerice, premda prema zakonu žena može izabrati muža, a dječji brakovi su zabranjeni, od povratka Talibana zabilježeno je odvođenje djevojčica za zabavu i prisilna vjenčanja talibanskih boraca.
BRAK
Prema zakonu iz 1977. žene mogu izabrati muža bez prethodnog pristanka svog skrbnika, a vjenčati se mogu djevojke nakon šesnaest i mladići nakon osamnaest godina života. Koliko je Afganistanaca u braku, nitko ne zna jer je mali broj brakova registriran budući da brak smatraju valjanim i kad je zaključen samo po vjerskim pravilima. Poligamija je u Afganistanu legitimna, no muž mora dokazati da je pravedan, da je financijski sposoban uzdržavati više žena te mora imati zakonit razlog za još jednu suprugu, primjerice ako prva ne može imati djecu ili je neizlječivo bolesna. Druga žena mora pristati na takav brak. Brak se može razvrgnuti ako žena dokaže da je muž nepravedan i da je ozljeđuje, no to je vrlo teško dokazivati.
RAZVOD
Šerijat predviđa četiri tipa razvoda braka: suprug odbacuje ženu bez navođenja razloga; sudski razvod koji pokreće žena ako muž boluje od neizlječive bolesti, ako je ne može uzdržavati, ako je tri godine odsutan bez zakonitog razloga, ako je u zatvoru deset i više godina; supruga pokreće razvod uz plaćanje naknade, no on se može provesti samo uz pristanak muža; poništenje braka ako jedna strana nije dobrovoljno pristala na brak ili je jedno od njih psihički bolesno.
OSOBNI STATUS
Muž je glava obitelji, no sud može tu ulogu dodijeliti i ženi ako se utvrdi da muž nije intelektualno sposoban za taj posao.