Svijetom se proširila snimka masovnog slavlja u afganistanskom gradu Khost – tisuće ljudi su izašli na ulice kako bi simbolično sahranili svoje najgore neprijatelje – SAD, NATO i zapadne zemlje koje su proteklih dvadeset godina pokušavale u tu zemlju uvesti zapadnu demokraciju. Već i površnim gledanjem videa jedna činjenica upada u oči: među tisućama slavljenika nema niti jedne žene! Niti pokrivene, a pogotovo ne nepokrivene.
Dok muškarci slave “uspostavu potpune nezavisnosti Afganistana”, kako preuzimanje vlasti nazivaju Talibani, žene i djevojke čvrsto zatvorene u svojim domovima skrivaju i pale diplome i sa dna ormara vade već zaboravljene burke. “Ravnopravnost žena” na talibanski način znači da ne smiju na ulicu bez pratnje muškog rođaka, da ne smiju raditi, da moraju biti pokrivene od glave do pete, da se djevojčica mora udati za onoga tko je izabere, da ne smije ići u školu, da može biti javno bičevana… Doduše, ova nova talibanska vlast se predstavlja blažom nego što je bila ona otprije 20 godina. Najavljuju kako će žena sada smjeti iz kuće i bez pratnje “ako ide u školu, ured, na sveučilište ili u bolnicu”. No, ne smije bez pratnje izbivati iz kuće duže od tri dana.
One billion rising, globalni ženski pokret protiv nasilja nad ženama, danas pokreće veliku svjetsku akciju twittova i vizuala kojima se želi skrenuti pažnja na položaj afganistanskih žena te poziva sve ljude da ih stavljaju na društvene mreže, a mogu se downloadati ovdje. Poziva međunarodnu zajednicu da stvori humanitarni koridor koji će spasiti Afganistance od nasilja te da otvori granice kako bi ugroženi civili mogli dobiti utočište i bez putovnica ili viza.
V-Day, globalni aktivistički pokret koji je 2013. osnovao One billion rising, u svojim je zahtjevima konkretan. Traži od vlada, UN-a i drugih organizacija da ne priznaju vladu Talibana, zaustave sve oblike podrške Talibanima, kao što je financiranje, isporuka oružja i tehnologije, okončaju imperijalizam, militarizam, fašizam i vjerski fundamentalizam, podrže otpor žena Talibanima, evakuiraju iz Afganistana branitelje ljudskih prava, novinare, javne službenike, sportaše, LGBTI+ osobe i sve koji žele napustiti zemlju. Pozivaju sve stanovnike svijeta da od danas, 1. rujna, pokažu svoju solidarnost na internetu, a 25. rujna i na ulicama u globalnoj akciji solidarnosti kroz organizaciju kreativnih političkih protesta.
Dok se svijet zgraža nad sudbinom Afganistanaca, posebno Afganistanki, priče o tome što proživljavaju ipak dopiru u javnost, unatoč blokadi koju provodi nova vlast.
Studentica, 24 godine, Kabul: Rano ujutro krenula sam na fakultet kad je grupa žena istrčala iz ženskog doma. Rekle su mi da ih policija evakuira jer su Talibani stigli u Kabul i tući će žene koje ne nose burku. Sve smo se htjele vratiti kući, ali nas vozači nisu puštali u autobuse jer nisu htjeli preuzeti odgovornost za prijevoz žene. Muškarci na ulici su nas ismijavali i dovikivali: “idi i obuci burku”, “posljednji su vam dani na ulici”, oženit ću se za vas četiri u jednom danu”…
Imam dvije diplome na dva najbolja sveučilišta u Afganistanu. Trebala sam u studenom diplomirati na američkom sveučilištu u Afganistanu i sveučilištu u Kabulu. Toliko sam dana i noći radila kako bih postala osoba kakva sam danas, a jutros, kad sam stigla kući, moje sestre i ja smo prvo sakrile osobne iskaznice, diplome i svjedodžbe. Sada izgleda kao da moram spaliti sve što sam postigla u 24 godine svog života. Imati bilo kakvu osobnu iskaznicu ili nagrade Američkog sveučilišta sada je rizično; čak i ako ih čuvamo, nismo ih u mogućnosti koristiti. Za nas u Afganistanu nema posla.
Mursal, 21 godina, izbjeglica u Grčkoj: Prije dvije godine pobjegla je s roditeljima i dvije male sestre jer su im Talibani zaprijetili da će ih sve pobiti. Sada čeka azil u Grčkoj, radi u Ateni kao tumač za Liječnike bez granica i tako uzdržava cijelu obitelj. Njezini su roditelji vjerovali u obrazovanje svoje tri kćeri, a Mursal je voljela školu i željela je postati liječnica. Živjela je u gradu pod kontrolom Talibana koji su prijetili da će bombardirati školu ako je ne zatvore, pa bi se u razredu pojavilo samo nekoliko djevojčica. Prisjeća se kako je jednog dana u školu uletio talibanski borac, zgrabio učitelja i zaprijetio mu da će mu prerezati vrat ako tu bude i sutra, a učenicama je zaprijetio da će učiniti isto ako ih opet zatekne u razredu. Oca su joj pretukli jer nije htio raditi za njih, a pretukli su joj i baku koja je od batina umrla. Sada se šokira vijestima iz svoje rodne zemlje. “Upravo su objavili da će se vjenčati s djevojkama od 14 godina”.
Novinarka, 22 godine: Pobjegla je iz svog doma na sjeveru Afganistana nakon što su Talibani zauzeli grad i još je u bijegu. Samo dan prije toga bila je novinarka, a sada ne smije reći tko je, odakle je i gdje je. “Cijeli život mi je izbrisan u samo nekoliko dana. Sada se pitam kako ću preživjeti. Imam 22 godine i znam da Talibani prisiljavaju obitelji da daju svoje kćeri za žene svojim borcima. Moj menadžer me je zvao i poručio mi da se mi žene moramo sakriti i pobjeći iz grada ako možemo. Ujak mi je ponudio pomoć da me odvede na sigurno i uspjeli smo doći u njegovo selo, koje je pod kontrolom Talibana, a mnogi suseljani su njihovi simpatizeri. Nekoliko sati nakon što smo stigli doznali smo da su susjedi otkrili kako me ujak skriva i da moramo bježati. Sve moje kolegice u medijima su prestravljene. Većina je uspjela pobjeći iz grada i pokušavaju pronaći izlaz iz pokrajine, ali mi smo potpuno okruženi. Svi smo mi kao novinari govorili protiv talibana i tako ih naljutili.