Prošlog petka između Tijelova i vikenda, što su mnogi spojili u mini godišnji odmor, zgrada hrvatskog Sabora bila je gotovo prazna. Tek bi se povremeno pojavio poneki zastupnik. Nije bilo važnih rasprava, nije bilo glasanja, nisu pretjerano zvonili telefoni. Dan iskorišten za dugi razgovor o hrvatskom zdravstvu za koje nije pretjerano reći da kao sustav puca po svim šavovima. Nije se oporavilo od pandemijskih pritisaka, kadrovski se sve više podkapacitira, usluge pacijentima sve nedostupnije, nadolazeća kriza ulaganja u modernizaciju dijagnostičke opreme čini se sve neizglednija, a tu su opravdana strahovanja od poskupljenja zdravstvenih usluga. O planu, strategiji i mjerama kojima bi se provodila najavljena reforma već mjesecima se ne zna ništ. Renata Sabljar Dračevac, članica Kluba socijaldemokrata, predsjednica je saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku, a po struci je psihijatrica i psihoterapeutkinja. Kako će znanja i vještine te struke uspjeti iskoristiti pri moderiranju rasprava koje će, s obzirom na gomilu problema u zdravstvu i najave reformiranja tog sustava, njezin Odbor morati otvarati i prolaziti tek predstoji vidjeti. Posljednja konfliktna i ideološki obojena bila je i nedavno ona o problemu priziva savjesti.
Na sjednici su se čuli argumenti pro et contra tog prava liječnika zbog kojega je pobačaj u Hrvatskoj formalno legalan, a u stvarnosti gotovo nedostupan. No, što su zaključci? Kako riješiti taj dualizam prava liječnika na priziv savjesti i prava pacijentica na zdravstvenu uslugu?
Zapravo sam zadovoljna zaključkom naše posljednje tematske sjednice Odbora za zdravstvo o prizivu savjesti, jer je na njoj prvi puta državni tajnik jasno odgovorio da je ustanova dužna osigurati potrebnu zdravstvenu skrb propisanu zakonom, što uključuje i pobačaj na zahtjev. Ako svi djelatnici imaju priziv savjesti ravnatelj mora s nekim izvana dogovoriti zahvat koji njegova ustanova mora odraditi. Priziv savjesti nije iznad prava pacijenata, pogotovo u hitnim situacijama. Tada se ne smije imati priziv savjesti.
Takvu su obvezu imali i do sada. Što očekujete da bi se promijenilo i zašto? Tko će to uopće kontrolirati?
Ministarstvo zdravstva. Na sjednici je predloženo da se napravi unificirani obrazac za priziv savjesti i da to bude ujednačeno u cijeloj RH. Nažalost, ni za tu sjednicu nismo dobili podatke koliko liječnika ima priziv savjesti, ali nam je predsjednik Hrvatske liječničke komore rekao da od 359 ginekologa njih 49 obavlja pobačaje.
Pa to je 86,35 posto ginekologa s prizivom savjesti! U javnosti se barata brojkom od 60 posto, no ovo je dramatično više. Znači da samo 13,65 posto liječnika u Hrvatskoj obavlja pobačaje.
Očito. Jasno je rečeno da treba penalizirati ustanove koje nisu osigurale pružanje zdravstvene usluge. Kod nas je priziv savjesti prvi put uveden 2003. godine u Zakon o liječništvu, a nakon toga i u druge zakone – o sestrinstvu, o farmaceutima, postupke medicinski potpomognute oplodnje, a spomenut je i u etičkom kodeksu primalja. Prvi put je spomenut kao institut kojem bi se ljudi trebali prikloniti u Enciklici Evangelium Vitae kad je papa Ivan Pavao II. rekao da su pobačaj i eutanazija zločini kojima se svaki čovjek mora suprotstaviti, a to može prigovorom savjesti. U medicini je priziv savjesti direktno izazvan tom enciklikom. To je religijski priziv, nametanje religijskog uvjerenja.
“Osim prava na pobačaj imamo problem i s pravom na kontracepciju i na MPO. Reproduktivna prava žena su sasvim sigurno ugrožena!”
Što mislite, zašto je u Hrvatskoj toliko puno liječnika sa prizivom savjesti?
Obavljanje pobačaja definitivno nije ugodan posao. No, mora se jasno reći što je priziv savjesti i na osnovu čega se traži.
Dobro, liječnicima je omogućeno to pravo, no ispada da je ono jače od prava pacijentica. Štoviše, na sjednici je rečeno da bi se kandidate za specijalizaciju iz ginekologije diskriminiralo ako bi ih se pitalo imaju li priziv savjesti.
Ti liječnici s prizivom savjesti mogli bi biti ginekolozi u primarnoj zdravstvenoj zaštiti jer tamo nema obavljanja pobačaja. No, osim prava na pobačaj imamo problem i s pravom na kontracepciju i na MPO. Reproduktivna prava žena su sasvim sigurno ugrožena.
Što može učiniti žena kad joj u bolnici kažu da joj ne mogu obaviti pobačaj i ne upute je gdje to može učiniti?
Kad pacijentu ne daju informaciju, direktno krše njegova prava, a ljudi koji ih krše trebali bi biti sankcionirani.
No, toj ženi to ništa ne znači. Što ona dalje može učiniti?
Na pobačaj se ne odlučujete lako i imate emocionalne probleme zbog toga. Kad te pacijentice odbiju, one se najčešće pokupe i ne traže dalje svoja prava, premda bi to morale. U Hrvatskoj imamo udruge pacijenata te im savjetujem da im se odmah obrate jer će od njih dobiti konkretnu pomoć i usmjerit će ih u pravom smjeru. Bitno je da to učine što prije jer vrijeme curi, a pobačaj se može obaviti samo do desetog tjedna gestacijske dobi. Ako ga ne mogu obaviti legalno, učinit će to na drugi način, možda otići u neku od susjednih zemalja. No, postoji i medikamentozni način prekida trudnoće koji je puno bolji i sigurniji za ženu.
“Djeca moraju učiti o seksualnosti i da je ona nešto sasvim normalno. Zaprepastili su me odgovori učenica medicinske škole. Djevojke nisu znale kako se zaštititi od trudnoće, čemu služi pojedina vrsta zaštite, kad mogu ostati trudne, što trebaju napraviti kad posumnjaju na trudnoću… Potpuna zdravstvena nepismenost.”
Splitski slučaj sextinga otvorio je pitanje dobne granice pristanka na seks koja je u Hrvatskoj petnaest godina. Kad se prije dvanaest godina dobna granica podizala sa 14 na 15 godina, tadašnja pravobraniteljica za djecu je napravila anketu među srednjoškolcima i najviše ih se izjasnilo da ta granica bude 16. Kao psihijatrica, što vi kažete – kada su djevojke i mladići psihički zreli za seks?
Problem je što fizička zrelost nastupa prije psihičke. Nažalost, kad počnu raditi hormoni gubi se racionalni dio. Definitivno je najvažnije što kažu adolescenti mada mi se čini da su neiskreni jer eksperimentiranja sa seksualnošću ima puno ranije, a pri tome ima manipulacije i zloupotrebe što bi se trebalo kažnjavati. Odrastao čovjek mora znati da ima posla s nezrelim djetetom. S petnaest godina većina tinejdžera nije dovoljno psihički zrela za seksualni odnos.
Istraživanja također pokazuju kako pri seksualnim odnosima većina tinejdžera ne koristi kondome.
Osim trudnoće problem su i prenosive bolesti koje mogu dobiti. Zato nam treba zdravstvena edukacija. Morate toj djeci na vrijeme reći čemu služi kondom. Vi ne možete zaustaviti seksualnost, to je nešto što se ne da kontrolirati. Djeca moraju znati da je seksualnost nešto normalno, da je teško kontrolirati hormone, ali je to moguće ako znaju što im se događa.
Naš portal je pokrenuo peticiju za uvođenje seksualnog odgoja u škole i u relativno kratkom roku ju je potpisalo trinaest tisuća ljudi.
To je odličan rezultat. Diplomirala sam 1993. godine i moj diplomski rad bio je “Saznanja o spolnosti u adolescentica”. Radila sam istraživanje u dvije škole – u trgovačkoj i medicinskoj. Više su me zaprepastili odgovori iz medicinske škole. Djevojke nisu znale kako se zaštititi od trudnoće, čemu služi pojedina vrsta zaštite, kad mogu ostati trudne, što trebaju napraviti kad posumnjaju na trudnoću… Potpuna zdravstvena nepismenost. Kako se od tada nismo pomaknuli niti za milimetar, mislim da bi sada dobili slične rezultate.
Hrvatska se obvezala donijeti Nacionalnu strategiju za unaprijeđenje seksualnog i reproduktivnog, no aktualne politike ništa ne rade u tom smjeru. Bi li nam ona pomogla u rješavanju nekih problema?
Naravno da nam ta strategija treba i to je nešto važno što treba napraviti, no jako teško će se usaglasiti struka i neke paramedicinske djelatnosti. Nije to jedina strategija koju čekamo. Strategija mentalnog zdravlja je istekla 2016. i od tada nismo usvojili novu. Tek sada je prošla e-savjetovanje.
Imamo jako puno slučajeva samopovređivanja djece
Mentalno zdravlje je vaše područje. Koliko je covid utjecao na mentalno zdravlje djece i mladih? Je li točno da je mentalno zdravlje djece i mladih znatno gore nego što mislimo i da se to tek sada pokazuje, nakon što je prošao najgori dio pandemije?
Djeca su stalno dobivala dvostruke poruke. Rekli smo im: sjedi tu, uči, budi na internetu… Prije toga smo im ograničavali količinu vremena na internetu. Oni su se u međuvremenu umrežili i induciraju se u lošem. Imamo strašno puno samopovređivanja, a to je njihov vapaj za pomoći jer su nesretni zbog načina na koji žive. Djetinjstvo je razdoblje u kojemu vi upoznajete ljude, upoznajete društvo, odlazite na izlete… a svega toga je nestalo. Vi ste osobu u intenzivnom psihofizičkom razvoju zatvorili i sve ovo su posljedice toga. Istodobno imamo rigidan školski sustav koji ne prati potrebe suvremenog djeteta.
Nema kategorije stanovništva koja nije oštećena pandemijom, ali za ovu razvojnu dob napravljena je najveća šteta. Niz godina ćemo se morati boriti s posljedicama, a nismo spremni jer nemamo adekvatno organiziranu zaštitu djece i adolescenata. Psihoterapija je lagana metoda koja ide polako, ali kod djece je to tako brzo i lijepo je raditi s njima jer brzo vidite rezultate. Naravno, ima i poremećaja koji su teški.
Gdje djeca i mladi mogu potražiti i dobiti pomoć?
Veliki je problem sa dječjom i adolescentskom psihijatrijom. Sad se po medijima pokazuje da oni nemaju nikakvu podršku u školama i drugim institucijama koje bi im prve trebale pružiti ruku. Samo u Rijeci, Osijeku i Zagrebu možete smjestiti akutno psihotičnog adolescenta, maloljetnu osobu, koja po zakonu treba biti u ustanovi koja je za nju predviđena. Hitno se moramo posvetiti da se napravi ozbiljna ustanova koja će moći zbrinuti male pacijente, ali i da na području juga, u Splitu, imamo adekvatni smještaj malih pacijenata sa psihičkim problemima.
Je li i problem psihološke pomoći i smještaja djece i adolescenata uvršten u zdravstvenu reformu koju sada najavljuje ministar zdravstva? Imate li ikakvih informacija o tome što reforma uopće podrazumijeva?
Ne vjerujem da su taj problem uvrstili u reformu. Ali nemam informacija. U prvom mjesecu smo sazvali okrugli stol na temu reforme hrvatskog zdravstva na kojem mi je državni tajnik u Ministarstvu zdravstva Tomislav Dulibić objasnio da mogu prijeći u vladajuću većinu i da ću onda dobiti informacije što se događa s reformom zdravstva, a možda će mi dozvoliti i da dam neke svoje prijedloge. Nasušno nam treba reforma zdravstva jer se sustav može kvalitetno popraviti. Recimo, na Rebru imamo dnevnu bolnicu za dječju i adolescentsku psihijatriju koja je u okrilju psihijatrijske klinike, a trebala bi biti zasebna klinika jer probleme te skupine treba drugačije rješavati. Svi se kunu da su nam djeca važna. Kad se radi reforma sustava treba sjesti s ekspertima kojih mi u Hrvatskoj imamo i razgovarati kako pomoći dječjoj i adolescentskoj psihijatriji. Kad imate pokušaj suicida, tog pacijenta iz straha ne možete primiti na otvoreni odjel jer može napustiti liječenje i opet dići ruku na sebe. Tada je i kaznena odgovornost onoga tko nije adekvatnu skrb organizirao.
Je li ovo što se sada najavljuje, a o čemu tek čitamo u medijima, za vas uopće reforma?
Izgubili smo dvije godine. Zdravstvo je strašno stradalo u pandemiji, ne samo ekonomski. Možemo očekivati da ćemo imati ozbiljniji porast niza bolesti jer se pacijenti nisu kontrolirali, ambulante primarne zaštite su bile gotovo zatvorene, a i sami pacijenti, pogotovo starije dobi, su izbjegavali odlaziti na redovne preglede. Primjerice, novi karcinomi nisu otkrivani na vrijeme, sa čim i inače imamo problem. Ponekad pacijenti pokušavaju negirati simptome i izbjegavaju odlazak liječniku.
“Svi se kunu da su nam djeca važna, a kad se radi reforma sustava ona ispadnu iz fokusa. Recimo, na Rebru imamo dnevnu bolnicu za dječju i adolescentsku psihijatriju koja je u okrilju psihijatrijske klinike, a trebala bi biti zasebna klinika jer probleme te skupine treba drugačije rješavati. Kad imate pokušaj suicida, tog pacijenta iz straha ne možete primiti na otvoreni odjel jer može napustiti liječenje i opet dići ruku na sebe. Tada je i kaznena odgovornost onoga tko nije dao adekvatnu skrb.”
No, je li ovo uopće reforma? Najavljuje se da će svi morati ići jednom godišnje na sistematski pregled, da će participacija biti dvostruko skuplja i tome slično. Sve to pada na teret obiteljskim liječnicima koji su donedavno bili relativno marginalizirani. Ja sam ih dugo nazivala dispečeri jer biste došli kod svog liječnika i on bi vam samo pisao uputnice za dalje. Najednom je otkriveno da su oni izuzetno važni.
Ekstremno su važni. U ovom trenutku imamo manjak 300 obiteljskih liječnika, a 33 posto ih je starije od 60 godina pa se može očekivati da će u sljedećih pet godina pola milijuna građana ostati bez izabranog liječnika. Liječnici privatnici imaju poziciju obrtnika što je loše jer će imati izuzetno male mirovine. Neki su pitali mogu li u mirovinski sustav uplaćivati više, ali im je odgovoreno da ne mogu. Ozbiljnu reformu zdravstva morate raditi na potpuno drugačijim postavkama. Naravno da treba pokušati uštedjeti novac ako se negdje rasipa. No, znanost i medicina svaki dan idu naprijed i dobivamo sve skuplje lijekove, a pacijenti trebaju imati veća prava. Javno zdravstvo je civilizacijski doseg jer bez kvalitetnog javnog zdravstva zemlja ne može dobro funkcionirati. Moramo ga njegovati i razvijati, a osobito treba obratiti pažnju na primarnu zdravstvenu zaštitu u koju spada i obiteljska medicina, ali i ginekologija i pedijatrija. Nekad smo imali razvijene centre mentalnog zdravlja koji su nam sada itekako potrebni. Sada se to pokušava napraviti u okviru HZZO-a. Psihijatri su najviše usmjereni na bolesti ovisnosti. Takvo područje bi nam trebalo i za djecu i adolescente da se imaju gdje obratiti bez uputnice, bez prolaženja onog silnog puta gdje vas netko stigmatizira.
Nedostaje liječnika svih specijalizacija, poput pedijatara, ginekologa i tako dalje.
U Hrvatskoj nedostaje oko 1200 liječnika specijalista u bolnicama i u primarnoj zaštiti, što je znak za uzbunu. Nedostaje i 75 pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a u sljedećih pet godina u mirovinu će još njih četrdesetak.
U javnom zdravstvu morate raditi jasnu kadrovsku shemu, morate znati tko vam treba i u kojem roku. Morate znati da imate toliko i toliko specijalista u nekom području, da su toliko i toliko stari, da će se ta struka tražiti sve više i više. Nije sve jednako. Sad se vidjelo koliko su nam značili epidemiolozi, a do tada su bili u sjeni i nije se ni znalo za njihovo postojanje. Dakle, morali bismo znati koliko će nam liječnika obiteljske medicine trebati za deset godina i poslati ljude na specijalizaciju iz tog područja. Sve se manje studenata upisuje na medicinski fakultet. Prije smo se tukli da upadnemo na taj fakultet, bilo nas je po pet, šest za jedno mjesto. Danas idemo na drugi rok iz medicine.
Što mislite, zašto je medicina mladima prestala biti atraktivna?
Zahtjevna je i traži veliko odricanje u cijelom procesu školovanja. Mi smo doslovno kampirali na fakultetu – ujutro predavanja, popodne vježbe. Kad krenete raditi još ste minimalno deset godina u poziciji početnika. Studij traje šest godina, još deset godina specijalizacije i učenja, praktički taj proces traje najmanje do 35. godine. Sada ima puno situacija da se nedovoljan broj ljudi javi na specijalizaciju. Znači, raspiše se natječaj i nema dovoljno zainteresiranih za to područje.
“Za pet godina pola milijuna ljudi ostat će bez svog obiteljskog liječnika. Sve se manje studenata upisuje na medicinski fakultet. Prije smo se tukli da upadnemo na taj fakultet, bilo nas je po pet, šest za jedno mjesto. Danas idemo na drugi rok iz medicine.”
No, ima i obrnutih slučajeva. Znam slučaj da je žena željela određenu specijalizaciju, no kako nije članica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, morala ju je odraditi daleko od grada u kojemu živi i u kojemu ima vlastitu obitelj. Koliko HKLD ima utjecaja u hrvatskom javnom zdravstvenom sustavu?
Ne bi smjelo uopće imati utjecaja. Osnovano je 1991., obuhvaća čitav niz djelatnosti u zdravstvu, promiču kršćanska načela, zaštitu zdravlja i čuvanje života od začeća do prirodne smrti. Osnovni kriteriji za dobivanje nekog posla bi trebali biti vezani uz školovanje, kakve su vam ocjene i reference.
Najavljuje se da će se bolnički sustav centralizirati i da će sve županijske bolnice prijeći pod državnu kapu. Što mislite o tome?
Više puta do sada smo imali ovakve reforme zdravstva: ide centralizacija pa se onda decentralizira. Kao da se nismo odlučili da napravimo ozbiljan plan kako vidimo naše zdravstvo za pet, deset, dvadeset godina, pa kad odredimo cilj da ga se i držimo i da ne mijenjamo odluke svako malo. Prije deset godina napravljen je master plan koji su građani Hrvatske skupo platili. Radili su ga stručnjaci, najviše iz Francuske, i u njemu su nam ukazali gdje su najveće greške našeg zdravstva. Jedna od njih je upravo ta rascjepkanost i bolnice koje su na udaljenosti od tridesetak kilometara. Zna se da sve mora biti u okviru zlatnog sata. Recimo, znamo kolika je Kanada. Oni ne mogu cestovnim putem na tolikim udaljenostima transportirati pacijente, ali ne mogu niti za grad od nekoliko tisuća stanovnika držati cijeli pogon zato što je daleko od svega. Morate organizirati dobar avionski i helikopterski prijevoz za ugrožene pacijente. Ne možemo u svakom malom mjestu imati razvijeno sve do interventne kardiologije kako bi to građani željeli. To je onda dodatni standard i netko to mora platiti, a to je lokalno stanovništvo koje, ako ima velike prihode, uvijek može uložiti u svoje zdravstvo. Zato ustanove trebaju biti pod lokalnim patronatom jer će lokalna zajednica najbolje procijeniti što je njoj potrebno. Nisu u svim dijelovima Hrvatske sve bolesti jednako zastupljene.
Da pojednostavimo: lokalna zajednica, dakle, može procijeniti hoće li imati bolnicu ili kupiti tri helikoptera koji će brzo prebaciti ugroženog pacijenta do mjesta u kojemu će mu pomoći?
Morate imati osnovnu bazu kao što je dom zdravlja, no nepotrebno je imati bolnice u krugu od pedesetak kilometara jer morate imati administraciju, duplirane odjele i tako dalje. Ja osobno radim u Zadru, a zaposlenik sam psihijatrijske bolnice Ugljan jer je procijenjeno da je puno jeftinije da mi imamo prostor na kopnu u koji će pacijenti lakše dolaziti nego na otok.
“Nama treba stvarno snažan ministar zdravstva koji će se izboriti za svoj sektor i koji će ispravno komunicirati.”
U najavi reforme spominje se i poskupljenje zdravstvenih usluga za one koji nemaju dopunsko osiguranje. Kakav je vaš stav o tome?
Nekoliko je ključnih razloga za porast i problematiku dugovanja u zdravstvu: nedovoljno financijsko izdvajanje, demografska struktura stanovništva, razvoj medicinske tehnologije i novih modela liječenja i lijekova, porast prava pacijenata te, u konačnici, i pandemija covida. Samo jedna trećina osigurane populacije plaća doprinose. Prema podacima EUROSTAT-a, Republika Hrvatska izdvaja za zdravstvo 861 euro po stanovniku ili 6,8 posto BDP-a, dok je EU prosjek 3100 eura ili 9,9 posto BDP-a. Slovenija izdvaja 1830 eura po stanovniku, a Italija 2533 eura ili tri puta više nego Hrvatska. A osim cijene rada, sve ostalo košta jednako. Ne plaća Slovenija lijekove skuplje nego Hrvatska niti mi dobivamo popust jer smo siromašna zemlja. Velik je problem količina novca koji ulazi u zdravstveni sustav, a troškovi zdravstva posvuda rastu jer imate sve više novih pametnih lijekova i novih uređaja.
Krenula je inicijativa za smjenu ministra Beroša. Oporba ga je optužila za kiks u pandemiji, kiks u zdravstvenoj reformi, da se novac slijeva u privatne džepove, da je propadanje javnog zdravstva inicirano kako bi se jednog dana sve privatiziralo jer, eto, dok je javno ne valja. S kojima od tih prigovora se slažete, a s kojima ne?
Slažem se s većinom od tih prigovora. Imali smo niz manjkavosti u pandemiji, nije se posvetio ozbiljnim problemima u zdravstvu nego samo gasi vatru, imamo slijevanje u privatne džepove iz javnog zdravstva. No, svaki pokušaj opoziva nekog ministra do sada je rezultirao samo time da je povećao njegovu snagu unutar Vlade. Nama treba stvarno snažan ministar zdravstva koji će se izboriti za svoj sektor i koji će ispravno komunicirati. Primjerice, ministar Marić uzima trošarine koje nisu male, a zakonom je regulirano da dio tih trošarina mora biti uplaćen u zdravstveni sustav. Točan iznos ne znam jer mi nije htio odgovoriti na to pitanje, no kada bi taj novac odmah bio usmjeren u zdravstvo ne bi se stvarale ovolike dubioze s plaćanjima. Nadalje, cijena rada u zdravstvu je nepravedno niska. Evo primjera kojeg su izračunale kolege u našoj bolnici na jednoj operaciji slijepog crijeva, što je relativno jednostavna operacija i kratko traje kad je, naravno, sve u redu. Zbrojili su trošak jednog sata rada kirurga, anesteziologa, tehničara, dvije instrumentarke… Ukupno sedam ljudi mora biti u operacijskoj sali. Ispalo je da HZZO samo sa jednom trećinom pokriva njihove sate rada. A gdje je sve ostalo – materijal, sala, proces sterilizacije i tako dalje? Sada će i s hranom biti veliki problem, tu su i lijekovi kojima stalno raste cijena…
“Potpuna liberalizacija definitivno nije dobra. Trebalo bi tražiti da se ispune neki uvjeti za vrijeme radnog vremena pa ako će liječnik raditi i popodne to mu omogućiti. Naravno, treba spriječiti manipulacije. Pacijenti nam govore da kad odu kod privatnika on ih čak zna naručiti u bolnički sustav i napraviti te pretrage na teret HZZO-a, naravno preko reda.”
Tko pokriva ostatak troškova? Ili oni jednostavno idu u novi dug?
Da, praktički je to gomilanje duga. Oni su to paušalno odredili – moj sat toliko, tvoj sat toliko i gotovo. Praktički vam se isplati ne raditi, ali s druge strane, posao vam je pomoći pacijentu.
Razvila se i debata treba li potpuno zabraniti liječnicima rad u javnom zdravstvu i privatnim ordinacijama, dopustiti im to pod određenim uvjetima ili sve ostaviti liberalno kako je sada. Što vi mislite?
Pokušani su različiti oblici, od onoga da svatko može raditi u privatnom sektoru kad hoće i kako hoće, naravno izvan svog radnog vremena, do onoga kad su to mogli samo profesori, predstojnici klinika i ljudi koji su na važnim pozicijama. Mislim da problem lista čekanja nije samo zbog mogućnosti rada u privatnom sektoru, nego je puno složeniji. Bilo je slučajeva da su se pacijenti javljali na dva, tri mjesta pa gdje će prije doći na red. To je konglomerat različitih problema. Morate predvidjeti koliko će vam ljudi trebati na kojem radilištu, morate zanavljati uređaje koji su vam potrebni. Ako radite na prastarom CT-u koji se svako malo kvari, nećete moći obaviti što ste isplanirali. Nije vam skup samo taj uređaj nego i djelatnik koji ne može raditi svoj posao.
Koje bi onda bilo najbolje rješenje obzirom na stanje u zdravstvenom sustavu?
Nisam sigurna. Potpuna liberalizacija definitivno nije dobra. Trebalo bi tražiti da se ispune neki uvjeti za vrijeme radnog vremena pa ako će liječnik raditi i popodne to mu omogućiti. Naravno, treba spriječiti manipulacije. Pacijenti nam govore da kad odu kod privatnika on ih čak zna naručiti u bolnički sustav i napraviti te pretrage na teret HZZO-a, naravno preko reda.
Liječnicu pred mirovinom sam pitala zašto toliko njezinih kolega odlazi u inozemstvo. Odgovorila mi je: zbog plaća. S druge strane, mediji su objavili da neki liječnici dobiju i do 40 tisuća kuna mjesečno. Očito su velike razlike u plaćama. Jesu li plaće uistinu glavni razlog zašto liječnici odlaze van?
Financijski motivi nisu uvijek primarni. Ljudi su u principu nezadovoljni pozicijom unutar svojih ustanova i s uvjetima rada. Kada traže neki progres za svog pacijenta kaže im se da nema novca, da trebaju pričekati, ali struka se brzo razvija. Ljudi žele raditi tamo gdje se mogu koristiti svim alatima potrebnima za to područje. I naravno, nakon deset godina rada u nekoj od tih zemalja imat će ozbiljnu mirovinu kad se vrate.
Spomenuli ste da liječnici odlaze van jer ovdje nemaju mogućnost napredovanja i učenja. Je li vam bilo neugodno kad su naši liječnici objavili da nitko u Hrvatskoj ne zna obaviti zahvat potreban Mireli Čavajdi pa su je uputili u Sloveniju?
Čujte, ako netko ne zna nešto napraviti bolje je da to prizna. No, definitivno je sramotno, pogotovo stoga što su Slovenci ponudili da će educirati naše kolege. Izuzetno je teško kad morate prekinuti željenu trudnoću, no u tom slučaju nije bilo ugroženo samo dijete, nego i majka.
Doći će do kolapsa sustava socijale
Kao što se planira centralizacija zdravstva, tako se već provodi i centralizacija centara za socijalnu skrb. Oni postaju područni uredi, a negdje drugdje će se odlučivati o tome koja razina socijalne zaštite će se pružati ljudima na tom području.
Centri za socijalnu skrb najbolje znaju što im je najpotrebnije i kakva je struktura stanovništva na njihovom području. Imate niz kategorija potrebitih ljudi kojima ponos ne dozvoljava da zatraže pomoć. To je loše jer ljudi moraju naučiti da kad imaju problem zatraže pomoć. U Hrvatskoj se veliki broj ljudi srami reći da su u problemima i da trebaju pomoć. To se vidi po broju blokiranih, po broju ljudi koji se javljaju za besplatne obroke. Porast siromaštva je u našoj zemlji veliki problem. Mi smo tražili da se taj zakon ne izglasa jer smatramo da ovo nije ozbiljna reforma sustava koji nažalost ima sve veći broj potrebitih kojima treba pomoć. No, iz potpuno krivih motiva se napravila reforma socijalnog sustava koja uopće nije reforma. Samo su centralizirali neke ovlasti, a pri tome zanemarili realnost na terenu. Možemo očekivati da će doći do kolapsa cijelog sustava.