Stranica ‘Nisam tražila’ u samo je 24 sata dosegnula gotovo 15 tisuća pratitelja, a ispovijesti žena i djevojaka koje su doživjele seksualno uznemiravanje i nasilje ne prestaju se slijevati u ovaj virtualni prostor otvoren kao podrška glumici Mileni Radulović i sad već nizu drugih glumica i djevojkama koje su Srbiji za silovanje i seksualno zlostavljanje prijavile i optužile poznatog i uglednog beogradskog redatelja i profesora glume Miroslava Aleksića, čiju su privatnu glumačku školu pohađale od osnovnoškolske dobi. Četiri bivše studentice sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, Nadina Mičić, Matea Mavrak, Ana Tikvić i Asja Krsmanović, koje su otvorile tu FB stranicu, neprekidno administriraju objavljujući nove ispovijesti, koje pristižu po jedna u pet minuta, a među njima sve je više žena koje ne dolaze iz svijeta filma i umjetnosti, koje su se oglasile u prvom valu čim je ovaj kanal otvoren.
Ovo nije prvi puta da se u posljednjih par godina kroz društvene mreže, a uvijek povodom nekog slučaja brutalnosti prema ženama i seksualnog zlostavljanja koji se uspio probiti do javnosti, otvorio kanal i prerastao ubrzo u pokret. S jedne strane u pokret podrške onima koje su imale hrabrost javno progovoriti, jer svaki put kada se pojavi vijest o nečijem svjedočenju o silovanju i seksualnom nasilju, javnost reagira podijeljeno, a žrtve se dodatno traumatizira osudama što nisu ranije govorile, pa sve do toga da su to i same tražile. Tu gotovo neshvatljivu reakciju svojevrsnih hejtera na društvenim mrežama, koji beskurpulozno napadaju žrtve jer su progovorile i vrijeđaju ih na sve moguće načine, analizira psihologinja Kristina Škrlec na portalu Nepopularna psihologija.
Nisam tražila, Žene u javnom prostoru, Bitna si, Prekinimo šutnju
S druge strane ti se kanali pretvaraju u svojevrsne nositelje pokreta kojim se govori da je šutnji dosta i da ovaj slučaj koji se probio do javnosti nije iznimka, nego postajemo svjesni zbog golemog broja svjedočanstava, kako su iznimka žene i djevojke koje su u životu imale sreću ne doživjeti nasilje, brutalnost i seksualno zlostavljanje.
Posljednjih par godina u Hrvatskoj su se rađali upravo takvi pokreti, ponukani jednim slučajem, jednom javnom rekacijom bijesa ili ispovijesti koja je pokrenula lavinu. Posljednji među je pokret #ženeujavnomprostoru nastao putem Twittera, a prvi je tvit stisnula Riječanka Marija Trocl bijesna na reakciju skupine starijih muškaraca koji su je prostački komentirali i vrijeđali samo zato što ima tetovaže. Uslijedilo je više od tisuća tvitova žena i djevojaka koje iznijele svoja traumatična iskustva seksualnog uznemiravanja žena na javnim mjestima. U usporedbi sa slučajem silovanja maloljetnica, ovi slučajevi seksualnog uznemiravanja, naoko, mogu izgledati minorno. Međutim, sasvim suprotno. Pokret #ženeujavnomprostoru, koji je prerastao u projekt i trajnu kampanju koja na web stranici bitna.si objavljuje priče koje žene i djevojke i dalje šalju na FB grupu Budi bitna i stalno podsjeća kako se seksualno uznemiravanje treba znati prepoznati i na njega reagirati, jer šutnja vodi u još veću traumu.
Zato, upravo u ovom kontekstu, valja podsjetiti na još jedan pokret koji je nastao na društvenim mrežama prije dviej godine. Na kampanju Prekinimo šutnju, koju je u listopadu 2018. pokrenula udruga Roditelji u akciji – Roda, nakon što je saborska zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić javno iznijela traumu koju je doživjela od strane zdravstvenog sustava kada je bez anestezije bila podvrgnuta kiretaži. Cilj ovog pokreta koji se također tada rasplamsao putem društvenih mreža s jedne je strane isto bilo davanje podrške saborskoj zastupnici da se tretmanima prema ženama od strane liječnika javno govori, te da se pohrabre i druge to činiti i svoja iskustva javno podijeliti. Na stotine je traumatičnih ispovijesti stizalo na FB stranicu Prekinimo šutnju i kroz par dana je postalo jasno kako se ovakva postupanja prema ženama događaju svakodnevno.
Edukacija mladih o autonomiji tijela
Društvene mreže nesumnjivo su doprinijele i još uvijek doprinose osvješćivanju činjenice da seksualno uznemiravanje i nasilje valja prepoznati, prijaviti i u konačnici procesuirati. Put do ove zadnje točke, koju bismo nazvali pravda, jer počinitelje valja kazniti, ali i preventiva, drugi će dobiti poruku da im to društveno nije dopušteno činiti, je užasno dugačak.
Na početku tog puta stoji edukacija mladih da znaju što je to autonomija tijela, da znaju prepoznati nasilje, kada su granice prijeđene, da znaju kome se obratiti ako ga i kada dožive i da znaju u tome sačuvati sebe. To ne mogu sami, za to je nužno imati sveubuhvatno seksualno obrazovanje u školi o čemu smo u puno puta pisali posebice argumentirajući čemu je sve takvo obrazovanje preventiva. Svakako i prevencija seksualnog nasilja.
U brojnim komentarima koji se ispisuju ovih dana povodom otkrivanja slučaja silovanja polaznica beogradske glumačke škole redatelja Aleksića čuju se i glasovi koji prizivaju uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole. Jedan od njih je i glas Lane Bobić, koja se putem Platforme za reproduktivnu pravdu za to zalaže već godinama, a čiji post s FB-a prenosimo u cijelosti:
LANA BOBIĆ: ‘Prestanemo seksualnu edukaciju gledati kao tabu i naučimo djecu kako se zaštititi od seksualnog nasilja!”
Hrabra Milena Radulović potaknula je svojevrsnu regionalnu verziju #metoo pokreta.
Ovakvih će priča, ovakvih raskrinkavanja biti sve više. Na žalost. I na sreću. Na žalost zato što je to surova realnost u kojoj živimo. Mislim da ne poznajem ženu koja nije prošla neki oblik seksualnog nasilja. Na sreću zato što sve češće svjedočimo prekidanju začaranog kruga srama, osjećaja krivnje i šutnje. Zato što žene sve češće i sve glasnije o tome govore i zato što to više nije normalno. Nemojmo se zavaravati, do ne tako davno bilo je sasvim normalno da djeca i žene trpe seksualno nasilje.
Ako se pitate što možemo učiniti da spriječimo ovakve slučajeve, biti ću slobodna dati par savjeta.
Za početak vjerujmo oosbama koje su proživjele nasilje, ne relativizirajmo njihova iskustva i ne prebacujmo odgovornost s počinitelja nasilja na žrtve tog nasilja. Ne, nije pitanje zašto nije odmah prijavila, što je nosila ili kako se ponašala. Jedino je pitanje zašto je on to učinio? Naravno, ona nema ništa s tim.
Dalje, priznajmo si da živimo u kulturi koja djevojčice od najranijih dana odgraja da trpe i šute, da budu podatne, da se ne bune. Djevojčice učimo da se smješkaju kada im se komentiraju djelovi tijela jer to je samo kompliment i samo šala i što su tako ukočene. A onda kada zbog tog smješka netko na njih nasrne krivimo ih jer su se smješkale.
Najvažnije, namjesto silnog zgražanja nad slučajem (kao da je izoliran, a svi znamo da nije i kao da će to pomoći), hajde da tu energiju utrošimo u prevenciju.
Hajde da prestanemo seksualnu edukaciju gledati kao tabu i da naučimo djecu kako se od seksualnog nasilja zaštitite.
Ove zime svjedočimo Nisam tražila, svojevrsnom regionalnom #metoo kampanjom. Ljetos smo svjedočili kampanji #ženeujavnomprostoru bitna.si
Na jesen smo svjedočili važnom filmu i kampanji Jedna od nas u sklopu koje je Vladi RH i saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu poslano je otvoreno pismo s apelom za uvođenje programa prevencije seksualnog nasilja u osnovne i srednje škole kao obveznog dijela školskih preventivnih programa. Podržimo ovaj zahtjev.
Događa nam se val za valom izrazito neugodnih, teških i bolnih svjedočanstava s kojima nam se teško suočiti. Ta svjedočanstva nisu tu da bismo se mi preneražali, već da bismo se prestali praviti da ne vidimo i da bismo se pokrenuli. Jučer.
Zato valja ponavljati činjenice:
20 posto – svako peto dijete doživjelo je neki oblik seksualnog nasilja
85 posto – počinitelja su osobe bliske žrtvi
13 godina – je u prosjeku potrebno da žrtve progovore
90 posto – zlostavljanja ne bude nikada prijavljeno ili otkriveno
4 posto – slučajeva ima materijalne dokaze