Prošle nedjelje navršilo se točno pola stoljeća otkad je Vrhovni sud SAD-a presudio da je “neopravdano restriktivna državna regulacija pobačaja” neustavna jer se time krši ustavno pravo žene na privatnost, što je suprotno četrnaestom amandmanu Ustava SAD-a. No, 49 godina kasnije, u veljači prošle godine, isti taj Vrhovni sud (ali, naravno, ne i isti suci) zaključio je da ne postoji ustavno pravo na pobačaj.
Pola stoljeća od presude Roe v. Wade, kojom je pravo na pobačaj proglašeno pravom svake žene, Amerika je koraknula cijelo stoljeće unazad. U četrnaest saveznih država pobačaj je potpuno zabranjen ili nedostupan jer ga niti jedna klinika ne obavlja, a u još deset se za sada pravno natežu hoće li ga zabraniti potpuno ili do neke gestacijske dobi, no izvjesnije je da će i u njima pobačaj biti zabranjen ili znatno ograničen. U Kanzasu i Sjevernoj Karolini guverner podržava pravo na pobačaj, no zakonodavci su na suprotnoj strani. Dakle, ukupno je u 26 američkih država pobačaj ili potpuno ili gotovo potpuno zabranjen, znatno otežan ili ga jednostavno nema tko obaviti jer su klinike za pobačaje zatvorene zbog straha od zakonskih kazni, ali i nasilja prolifeovaca.
Povijest konzervativizma kroz presude o pobačaju
U tih pola stoljeća pravna regulativa prava na pobačaj se mijenjala. Povijesnom presudom iz 1973., poznatom kao Roe v. Wade, pobačaj je bio omogućen sve do trenutka dok fetus ne dostigne mogućnost “smislenog života izvan majčine utrobe”, što se javlja oko 24. tjedna trudnoće. U predmetu Planned Parenthood jugoistočne Pensilvanije protiv Caseyja iz 1992. Vrhovni sud je utvrdio da su ograničenja pobačaja protuustavna ako stavljaju “pretjerani teret” na ženu koja traži pobačaj.
No, kako su s godinama jačali pro-life pokreti, i pravna su stajališta postajala sve konzervativnija. Mississippi je 2018. usvojio zakon kojim je zabranio pobačaje nakon petnaestog tjedna trudnoće, niži sud je taj zakon poništio, no 2021. je Vrhovni sud odlučio preispitati tu odluku nižeg suda. Posao mu je bio preispitati jesu li zabrane svih pobačaja prije mogućnosti preživljavanja fetusa izvan maternice neustavne. Rezultat je poznat: presuda Roe v. Wade je poništena, a saveznim državama je prepušteno da same reguliraju pravo na pobačaj. U polovici država, u kojima su na vlasti konzervativci, odmah su iz ladica izvučeni zakoni koji zabranjuju pobačaj.
Teksas je bio najglasniji okidač. U toj je državi još u svibnju 2021. usvojen zakon, kolokvijalno nazvan “otkucaji srca” po odredbi da se zabranjuju pobačaji nakon šestog tjedna trudnoće kad se navodno mogu čuti otkucaji srca fetusa, premda ginekolozi tvrde da je to prerano. Krenuo je lov na vještice pa je svaki građanin koji dozna da je netko izvršio pobačaj ili pomagao u tome mogao podnijeti građansku tužbu. Presudi li sud u korist tužitelja, ovaj dobiva deset tisuća dolara nagrade i nadoknadu pravnih troškova. Presudi li pak u korist tuženih, oni ne dobivaju ništa, čak ni naknadu troškova postupka. Nema izuzetaka, čak niti u slučajevima silovanja ili incesta.
Zabrana pobačaja kao ekonomsko pitanje
Zanimljivo je da je pobačaj zabranjen i proglašen zločinom ponajprije u državama nižeg standarda. Prema podacima američkog Instituta za ekonomsku politiku u gotovo dvije trećine država koje ograničavaju pobačaj minimalna je plaća 7,25 dolara, što je najniža zakonska satnica za radnike u SAD-u. Prosječna minimalna satnica u 26 država s ograničenjem pobačaja iznosi 8,17 dolara, dok je u državama bez ograničenja ona 11,92 dolara.
Stoga je zabrana pobačaja postala i ekonomsko pitanje. Kako piše CNN Business, ministrica financija Janet Yellen je Vijeće za financijski nadzor upozorila na ekonomske posljedice zabrane pobačaja. “Vjerujem da bi ukidanje prava žena da donose odluke o tome kada i hoće li imati djecu imalo vrlo štetne učinke na ekonomiju i vratilo bi žene desetljećima unatrag”, rekla je Yellen.
Asha Banerjee, ekonomska analitičarka Instituta za ekonomsku politiku, u svom je istraživanju o ekonomskim utjecajima zabrane pobačaja, navela da ta zabrana najviše pogađa obojene i one koji su već u lošim financijskim uvjetima. Mnogi nisko plaćeni poslovi ne nude zdravstvenu skrb preko Medicaida, koji je slamka spasa za obitelji i žene s niskim prihodima. Očekivano, države s restriktivnim zakonima o pobačaju nisu proširile povlastice Medicaida od vremena Baracka Obame, dok ostale jesu. Nadalje, u državama s dopuštenim pobačajem 42 posto stanovnika ima pristup naknadama za nezaposlene, dok je u državama sa zabranom pobačaja takvih samo 30 posto. U Mississippiju, gdje je pobačaj potpuno zabranjen, tjedni čekovi za nezaposlene u prosjeku iznose 217 dolara, dok u Massachusettsu, koji dopušta pobačaj do 24. tjedna trudnoće, prosječni ček za nezaposlene je 556 dolara tjedno.
A upravo iz država s najnižim prihodima žene moraju putovati stotinama, pa i tisućama kilometara, da bi obavile pobačaj tamo gdje je dopušten. U bogatije države.
Tko je bila Norma McCorvey ili Jane Roe
Norma McCorvey, rođena kao Norma Lea Nelson, poznata kao Jane Roe, osoba koja je 1973. potaknula revolucionarnu odluku Vrhovnog suda SAD-a da je pobačaj ustavno pravo i stoga je postao legalan u cijelom SAD-u, nije bila baš majka za primjer. Kći samohrane majke alkoholičarke udala se i zatrudnjela sa 16 godina te razvela prije rođenja tog prvog djeteta. Skrbništvo nad djetetom prepustila je svojoj majci. Drugo dijete, koje je rodila 1967., dala je na posvajanje odmah nakon porođaja. Treći put je zatrudnila 1969. i htjela obaviti pobačaj, no kako je živjela u Teksasu, gdje je pobačaj bio legalan samo ako je ugrožen život majke, nije dobila dopuštenje. Feminističke odvjetnice Linda Coffee i Sarah Weddington pokrenule su postupak, no Norma je u međuvremenu rodila pa je i to dijete dala na usvajanje. Postupak je završio tek 1973. poznatom presudom.
Početkom osamdesetih godina volontirala je u klinici za pobačaje i govorila o pravu na izbor. No, sredinom devedesetih je promijenila priču i započela kampanju protiv prava na pobačaj uz podršku pro-life organizacije Operation Rescue. Pod utjecajem Franka Pavonea, koji je vodio pro-life organizaciju Svećenici za život, 1998. je prešla na rimokatoličku vjeru. Na samrti je pak, prema dokumentarcu iz 2020., tvrdila da su je grupe protiv pobačaja plaćale da javno govori u njihovu korist.