Žene u bolnicama odbijaju kad zatraže pobačaj jer se kod većine ginekologa, anesteziologa, medicinskih sestara, pa i pomoćnog osoblja, probudila savjest. Za pobačaj moraju izbrojiti stotine eura iako je to još jedna zdravstvena usluga za koju, kao i za sve ostale, plaćaju zdravstveno osiguranje. Mnoge putuju kilometre i kilometre jer u njihovoj okolini niti jedna bolnica ne obavlja pobačaje, a mnoge odlaze i u druge države pa ne plaćaju samo pobačaj nego i putovanje, smještaj… Uz sve to, pred bolnicama ih dočekuju moliteljice i molitelji koji im trube kako je pobačaj težak grijeh, ubojstvo, kako će zbog toga u pakao, dobit će rak, propit će se, postat će narkomanke…
I nije tako samo u Hrvatskoj, koja ima formalno legaliziran pobačaj, ali ne i u stvarnosti. Stoga je pokrenuta Europska građanska inicijativa (ECI) “My Voice My Choice” koja sa milijun potpisa namjerava potaknuti Europsku uniju da osigura siguran i dostupan pobačaj za sve žene u svim državama članicama. Peticija se potpisuje na linku European Citizens’ Initiative (europa.eu).
Ciljevi inicijative predstavljeni su danas na konferenciji za novinare u Zakladi Solidarna, na kojoj su govorile Nika Kovač iz slovenskog Instituta 8. mart, organizacije koja koordinira inicijativu na europskoj razini te Sanja Cesar i Tea Vidović kao predstavnice inicijative My voice my choice iz Hrvatske. Inicijativu je pokrenuo slovenski Institut 8. mart, a pridružilo joj se 18 organizacija iz 9 zemalja EU. Prikupljanje potpisa počelo je 24. travnja na platformi Europske komisije.
Medicinski zahvat pretvoren u politiku i moraliziranje
Nika Kovač je predstavila kampanju govoreći u ime 75 organizacija iz cijele Europe. “Mnogi su ustvrdili da EU nije učinila dovoljno kako bi svakome osigurala siguran i dostupan pobačaj. Ovo je najveća feministička akcija ikad pokrenuta u EU sa ciljem da se, osim prava na pobačaj, zaštite i europske vrijednosti i ljudska prava”, rekla je Nika Kovač.
“Cilj akcije je omogućiti ženama da putuju u one zemlje koje osiguravaju pobačaj, a Europska komisija bi tim zemljama osigurala budžet za financiranje”, dodala je Tea Vidović, članica My Voice My Choice Croatia.
Za Sanju Cesar, također članicu inicijative, ona je izuzetno važna jer će i žene u Hrvatskoj imati koristi od nje budući da još nemaju dostupne, pristupačne i kvalitetne usluge reproduktivnog zdravlja.
“Pristup legalnoj i sigurnoj medicinskoj usluzi onemogućen je i otežan je zbog nekih zakonskih odredbi kojima se kažnjavaju pružatelji usluga kao što je to slučaj u Poljskoj, zbog takozvanog priziva savjesti koji je velik problem u Hrvatskoj, zbog visoke cijene tog postupka kao i nedostupnosti informacija. Problem u Hrvatskoj je i sa prevencijom i sprečavanjem neplaniranih trudnoća. Nema sveobuhvatne i znanstveno utemeljene seksualne edukacije, a težak je i pristup modernoj kontracepciji. Otežavanje pristupa pobačaju već je odavno prepoznato kao diskriminacija i nejednakost u uživanju prava. Jučer je Amnesty International objavio izvještaj o stanju ljudskih prava za 2023. godinu i kao jedan od vodećih problema naveo rašireno odbijanje liječnika i klinika da obave pobačaj zbog priziva savjesti, a dostupnost zahvata je posebno teška u ruralnim i ekonomski nerazvijenim područjima gdje siromašne žene nemaju puno opcija. Godinama svjedočimo urušavanju zdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti usluga reproduktivnog zdravlja. Premda je riječ o medicinskom zahvatu, političke elite i struka o pobačaju govore iz moralne perspektive, stigmatiziraju žene koje traže pobačaj i one zdravstvene djelatnike koji ih obavljaju”, iznijela je Sanja Cesar, naglasivši da bi usluga pobačaja trebala biti besplatna što smatra većina građana Hrvatske.
Hrvatske pacijentice srame se kad traže svoje pravo
Dok se kod nas više od 60 posto ginekologa poziva na priziv savjesti, u susjednoj Sloveniji takvih je samo oko tri posto. A obje države imaju gotovo jednake zakone o pobačaju. Ginekolozi iz bolnice u Brežicama, kamo mnoge žene iz Hrvatske putuju obaviti pobačaj, primijetili su kako, za razliku od slovenskih, pacijentice iz Hrvatske pokazuju sram i grižnju savjesti što je, kaže Sanja Cesar, rezultat višegodišnje stigmatizacije žena koje traže svoje zakonom zajamčeno pravo.
Prije dva tjedna Europski parlament usvojio je Rezoluciju o uključivanju prava na pobačaj u Povelju o temeljnim pravima. My Voice My Choice poticaj je da se to pravo što prije uvrsti u Povelju, ali i da se, što je još važnije, počne i poštivati.
Sa problemom pristupa pobačaju susreću se i druge zemlje regije, izvan EU, pa je protekloga tjedna nevladina organizacija Sarajevski otvoreni centar iz BiH organizirala sastanak aktivista i aktivistica civilnog društva iz BiH, Hrvatske, Makedonije, Srbije i Crne Gore. Pod egidom “Pobačaj – pravo na zdravstvenu zaštitu i tjelesnu autonomiju“ rasprava je pokazala da u svim zemljama jačaju negativni trendovi premda je u svim tim državama pobačaj zakonski dopušten. O negativnom narativu o pobačaju te porastu niza pokreta koji se javno oglašavaju protiv pobačaja i na stup srama prikivaju žene i djevojke koje bi na to samo i pomislile govorile su predstavnice svih zemalja ovog regionalnog sastanka.
Na ovaj su regionalni sastanak, prvi na ovu temu, a iza kojega je najavljena daljnja suradnja na problemu nedostupnosti pobačaja, bile pozvane i novinarke našeg portala Reci.hr, koji o problematici dostupnosti pobačaja, kao jednoj od zdravstvenih usluga važnih za reproduktivno zdravlje žena, uzastopno piše i prati događanja i politike te trendove koji idu u smjeru ukidanja zakonskog prava na prekid trudnoće, kao i trendova koji ograničavaju dostupnost kontracepcije.
Iskustva žena: bez anestezije, vrijeđanje, pritisak psihologa…
BiH: Zakoni Republike Srpske i Federacije BiH, iako nisu istovjetni, omogućuju svakoj ženi prekid trudnoće do desetog tjedna, ali u stvarnosti pred ženama je niz, nerijetko i nepremostivih prepreka, naglasila je Delila Hasanbegović Vukas, programska koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra, koji je protekle godine napravio veliko istraživanje na području BiH o dostupnosti pobačaja i kvaliteti pružene zdravstvene usluge unazad pet godina u zdravstvenim ustanovama koje su za taj zahvat registrirane. U Federaciji BiH zahvat pobačaja smiju raditi i domovi zdravlja. Liječnik može odbiti zahvat zbog priziva savjesti, pa se tako navodi i odgovor na upitnik Sarajevskog otvorenog centra koje je dobio od Ministarstva rada, zdravstva, socijalne skrbi i prognanih 10. Kantona BiH: „Abortus je ubojstvo nerođenog djeteta“. U istraživanju o iskustvu zahvata prekida trudnoće većina žena navodi da je bilo negativno, da je pobačaj izvršen bez anestezije, medicinsko osoblje ih je vrijeđalo, psiholozi su radili pritisak na zadržavanje trudnoće, pobačaj je rađen kao studentska praksa…
Najviše pobačaja, bilježi ovo istraživanje, su medicinski indicirani (61 posto), što s realnošću nema puno veze, odnosno, krivo se unosi razlog prekida trudnoće. Kad se zna da tako uveden zahvat ide na trošak zdravstvenog osiguranja, postaje jasno zašto se to radi.
Hrvatska: Više od 60 posto ginekologa je u prizivu savjesti, što pobačaj, iako zakonski omogućen, čini mnogim ženama nedostupnim. Osim toga visoka je i cijena, kreće se između 300 i 500 eura. Mnoge žene i djevojke traže medikamentozni pobačaj, koji je također teško dostupan. Od 30 zdravstvenih ustanova registriranih za zahvat pobačaja, samo njih 11 daje medikamentozni. Zato se mnoge žene i djevojke odlučuju na zahvat prekida trudnoće u Sloveniji u bolnici u Brežicama.
Čak 70 posto žena koje su se odlučile na pobačaj imaju dvoje i i više djece, što govori o činjenici da je dostupnost kontracepcije i stručni savjeti o njoj kao zdravstveno dobroj metodi kontrole začeća, odnosno planiranja obitelji, na jako niskim granama.
Sjeverna Makedonija: Proteklih godina vlast je u dva navrata mijenjala zakon, uvodila restrikcije u smjeru da žena koja se odluči na prekid trudnoće zahtjev mora podnositi pisanim putem, a dodatno ga treba potpisati i suprug.