Ovo je priča Hrvoja Antonia Belamarića, hrvatskog novinara koji je za Reci.hr prvi puta odlučio javno podijeliti dio svoje intime. Otkriti bitke, strahove i uspjehe s kojima se susreće i s kojima se nosi u nastojanju da se realizira i kao seksualno biće. Motivacija je ohrabriti mnoge među nama da ne prestanu tragati za radostima koje nam pruža naša seksualnost.
“Pomislite samo što ljudi koji nemaju tjelesnu invalidnost čine da bi imali kvalitetnu ljubavnu i seksualnu vezu. Mi imamo još tisuću problema više. Ako je ‘normalnima’ teško pronaći partnera, možete li, dakle, uopće zamisliti kako je tek meni. Voditi ljubav za osobe s invaliditetom često je nemoguća misija, ali ne i neizvediva.
Seksualni život osoba s invaliditetom najčešće je – jadan. Kad bi se radila tablica naših problema izgledala bi, otprilike, ovako: sram i šutnja, sram i šutnja, sram i šutnja… O našim se seksualnim potrebama i/ili problemima koji je prate ne govori u obitelji, ne govori se u školi, nemamo savjetovališta, a nemamo terapeuta s kojima bismo razgovarali kako kanalizirati ili realizirati svoje seksualne želje. A imamo ih! Poput svih ostalih ljudi želimo ljubav i pažnju, želimo s voljenom osobom dijeliti svakodnevicu – razmišljanja, radost i tugu, osvrtati se na aktualna zbivanja, izlaziti, družiti se s prijateljima, plaćati račune, lijegati i buditi se zajedno i, naravno naravno – voditi ljubav.
Od rođenja bolujem od cerebralne paralize. Oštećen mi je centar za ravnotežu pa ne mogu hodati. Otežan mi je pokret i govor. Krećem se isključivo u invalidskim kolicima. Zdravstvenih prepreka za redovite, uredne seksualne odnose nemam. Unatoč tomu, sam sam već četiri godine. Prije toga, u svojih 46 godina, od toga dvadeset sedam seksualno aktivnih, ‘bilježim’ dvije završene dvogodišnje veze.
Sad živim sa svojom sestrom. Ona brine o meni, o mojim svakodnevnim potrebama koje uključuju higijenu, odijevanje… sve ono što fizički ne mogu sam. U mojoj obitelji, mama mi je umrla kad sam imao pet godina, a odrastao sam uz oca i sestru – o seksu, konkretno mojim seksualnim potrebama, nikada se nije govorilo! Kod nas, a tako je u većini obitelji u kojima postoji osoba s invaliditetom, to je tabu tema. U zapadnoeuropskm zemljama potreba za seksom kod osoba s invaliditetom tretira se kao i sve ostale potrebe. Preko socijalne iskaznice čovjeka nekoliko puta tjedno posjećuje terapeut/kinja i – problem je riješen. Prema mojim saznanjima, postoji čak i skrb za osobe s intelektualnim invaliditetom, naravno ovisno o njihovom općem stanju.
Kod nas je situacija dijametralno drukčija. Nikoga nije briga! Mi smo prepušteni sami sebi.
Prva znanja o seksu stekao sam u srednjoj školi, u Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Dubrava. Naravno, ne od nastavnika. Mi klinci razgovarali smo međusobno o onome što smo pročitali ili negdje načuli. Ali, mora svima biti jasno da su ljudi s invaliditetom često vrlo zatvoreni i neskloni pričanju o sebi, a nekmoli o seksu, o tome što bi htjeli, a što mogli, što je općenito uobičajeno, a čemu mi, zbog stanja u kojem jesmo, češće pribjegavamo. Danas je mladima utoliko lakše jer imaju ‘svemoćni internet’ pa ponešto mogu tako doznati. Razgovor s ostalim ljudima je još teži.
Nemojte mi reći da vi pod normalno, uz kavu, razgovarate s prijateljima o tome što volite ili ne u seksu, u čemu uživate više ili manje, a koliko često masturbirate i činite li to samo onda kad ste u ‘solo’ fazi ili i uz partnera?
Za nekoga tko život provodi u kolicima, imao sam relativno rano prvo seksualno iskustvo. Bilo mi je 19. Slučajno sam na nekom događanju upoznao vrlo simpatičnu četrdesetogodišnjakinju, dakle ženu dvadesetak godina stariju od mene. Počeli smo se često družiti. Kao pravi prijatelji pričali smo o koječemu i razgovori su postajali intimniji. Ona je govorila o svome braku i svim nezadovoljstvima, a ja o svome neiskustvu, željama i potrebama. Malo-pomalo došli smo do toga da bismo željeli voditi ljubav. U mom slučaju nema spontanosti, a morali smo sve dobro isplanirati: i gdje i kada i kako da to ostane u tajnosti. Na sreću, uspjeli smo! Za njezinu avanturu i za moje razdjevičenje nitko nije doznao. Ta ljubavna priča nije potrajala, uglavnom zbog mog neiskustva i straha.
Kasnije, do duljih veza, slični su se obrasci ponavljali. Kratkotrajne avanture imao sam sa ženama koje su bile razočarane i povrijeđene u odnosima sa svojim dotadašnjim (‘normalnim’) partnerima. Neke od njih bile su medicinarke koje imaju svijest o osobama s invaliditetom i mnogo nakupljenog životnog razočaranja. Postoji još jedna skupina žena, a to su sklone svakojakim seksualnim eksperimentima, među kojima je i seks s invalidom. Nisu za trajniju vezu, ali su rješenje u određenom trenutku.
Naravno, ovisno o iskustvu oba partnera, seks s osobom s invaliditetom može biti zabavan i zanimljiv. Doduše, ne može se događati spontano, jer se za sam čin invalidna osoba mora pripremiti. Teško je očekivati da u nastupu strasti osoba u kolicima skoči na svog partnera i krene u ‘akciju’. Obratno je vjerojatnije, ali ne i lakše izvedivo.
Osim neznanja vezanih za seks i seksualnost osobama s invaliditetom teško je pronaći partnera. Još teže ući u dublju vezu. S jedne strane ljudi zaziru od nas. Ne mogu se uopće zamisliti u bliskom intimnom kontaktu s invalidnom osobom kojoj bolest narušava fizički izgled. Prisjetite se samo svih ružnih riječi koje ste čuli na račun debelih, prištavih, previše dlakavih ili ne znam što, a običnih ljudi. Mi živimo u svijetu u kojem se njeguje i čvrsto održava kult ljepote. Sasvim sigurno niste jednom čuli da se čvrsta veza raspala nakon, recimo, prometne nesreće iz koje jedan partner izađe živ, ali s teškim tjelesnim oštećenjima. Osobe s invaliditetom s tim se suočavaju svakodnevno.
Nedavno sam razgovarao s prijateljicom koja je oboljela od multiple skleroze. Nakon godine dana bolesti, njezin se, prije solidan brak, potpuno raspao. Muž se spakirao i otišao. Kod nas osoba s invaliditetom, u pronalaženju partnera je vrlo jaka mentalna barijera – ljudi se srame biti s osobom s invaliditetom. Rugamo se različitostima, puni smo predrasuda. Djevojke ne žele biti s dečkom u kolicima jer njihove prijateljice ne vide na prvu njegovu ljepotu.
Moram reći da ni osobe s invaliditetom često ne rade dovoljno da se svide suprotnom spolu. Ako nismo lijepi – moramo imati dobru priču. Ta dobra priča često nedostaje, a to onda rezultira samoćom, frustracijom, nedostatkom partnera i seksa.
Čak i kad imaš priču, dobru spiku, a mislim da ja to imam, to nije baš nikakvo jamstvo za ono bajkovito – voljeli su se i živjeli sretno do kraja života. Moje su veze propale na prozaičnim, a svakodnevnim stvarima. Teško je biti erotičan s osobom kojoj, doslovce, moraš brisati guzicu. Iako sam u oba svoja pokušaja zajedničkog života s djevojkom, nastojao organizirati da netko drugi brine o mojim higijenskim potrebama, ipak nije uspjelo potrajati dulje od dvije godine. Žene osjete zamor, gube volju i interes za osobu čije sve osnovne potrebe moraju zadovoljiti. To i jest glavni razlog zbog kojeg sam sada sam. I ja gubim volju objašnjavati opet i opet ispočetka. Osobe s invaliditetom osuđuje se da su naporne, a vidi nas se samo iskrivljene u kolicima.
Mnogo dobre priče je potrebno da se nekoga zainteresira, a onda stvar može održavati samo jako dobra komunikacija, iskrena i vrlo otvorena. Ponavljam, i tad sve često propada zbog banalnosti.
Katkad se netko usudi pitati me razmišljam li o vlastitoj obitelji. Nekad jesam, gotovo svakodnevno. Sad već gubim nadu jer vidim kako posvuda nedostaje empatičnosti prema ljudima koji trebaju svakodnevnu i stalnu pomoć u svemu.”
HRVOJE ANTONIO BELAMARIĆ od rođenja boluje od cerebralne paralize. Dugogodišnji je novinar i kroz svoj rad neprekidno podiže svijest ljudi u pristupanju osobama s invaliditetom, uvažavanju različitosti u cilju i maksimalne integracije na svim razinama života. Za Reci.hr je prvi puta javno progovorio o vlastitom seksualnom odrastanju i seksualnoj strani života i njegovom ispunjenju.