Klaudija Kordić već je deset godina članica udruge Roda, jedine udruge u Hrvatskoj koja se bavi pravima pacijenata kad je riječ o neplodnosti. Zbog nastojanja Udruge unazad gotovo dva desetljeća, da se prava pacijenata povećaju te da se situacija vezano za liječenje neplodnosti poboljša, Roda je u kolovozu 2012. godine pozvana imenovati svog predstavnika u Nacionalno povjerenstvo za medicinski pomognutu oplodnju (NPMPO).Tadašnji je ministar zdravstva Rajko Ostojić bio prijamčljiv sugovornik te je prihvatio primjedbe Rode na prijedlog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, koji je zahvaljujući tome postao znatno bolji i liberalniji u odnosu na prethodni, takozvani Milinovićev Zakon o medicinskoj oplodnji iz 2009. godine. Neumorni rad Klaudije Kordić prepoznala je i paneuropska pacijentska organizacija Fertility Europe te je Klaudija postala članica Izvršnog odbora i potpredsjednica FE-a. Prije par mjeseci izlagala je na okruglom stolu u Europskom parlamentu na temu “My Fertility, My Family, My Future” i govorila kako i Europski parlament mora više snage uložiti u pravo ljudi na pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje.
Iako mnogi za hrvatski Zakon o MPO kažu da je dobar Udruga Roda ukazuje na njegove apsurde i ograničenja. Koja biste izdvojili i što mijenjati?
Iz godine u godinu vidimo kako je uspješnost IVF-a u prirodnom ciklusu jako mala. Manja od pet posto! Istodobno se takvih postupaka radi više od 20 posto u ukupnom broju svih MPO postupaka. To je neuspjeh. Kad imamo takve loše rezultate praksu treba mijenjati. Nema razloga da Zakon propisuje da od šest IVF postupaka dva moraju biti izvedena u prirodnom ciklusu. Odluku koju će vrstu postupka primijeniti treba ostaviti liječnicima, jer oni najbolje mogu znati koja bi metoda mogla dovesti do uspjeha, do rođenja djeteta. Ovako se otvara prostor da se u vrijeme štednje, štedi na pacijentima, na njihovim lijekovima, jer je postupak u stimuliranom ciklusu dvostruko skuplji od postupka u prirodnom. Mi znamo da neke bolnice stvarno idu na te najjeftinije varijante iako nose male šanse uspješnosti, pa čak i kad se radi o starijim pacijenticama! Neke bolnice ta dva postupka u prirodnom ciklusu provode kad žene prođu sve stimulirane, dakle na kraju, jer Zakon ne propisuje kada ih treba provoditi. Osim što se zalažemo da svih šest IVF postupaka bude u stimuliranom ciklusu, zalažemo se i da na svako rođeno dijete dobijemo dodatnih šest postupaka za svako sljedeće dijete. Nema opravdanog razloga da se parovima koji su imali šest postupka i dobili jedno dijete, ne omogući da na teret HZZO-a pokušaju doći i do drugog djeteta kroz novih šest postupaka.
Koliko su postupci koji idu na teret HZZO-a uspješni u usporedbi s postupcima koje rade druge zemlje?
Ono što mene jako zabrinjava je uspješnost po transferu. Ona iznosi samo 25 posto po transferu u stimuliranom ciklusu. To znači da u Hrvatskoj u ukupno četiri stimulirana ciklusa, koliko po Zakonu imamo pravo raditi na račun HZZO-a, samo 48 posto žena rodi dijete. Drugim riječima, od 100 parova 52 neće dobiti dijete, a prošli su kroz sva četiri stimulirana ciklusa. Usporedimo li se sa Švedskom, ona postiže u 1,4 postupku uspješnost od čak 75 posto. Drugim riječima da bi tri četvrtine liječenih parova dobili dijete u Švedskoj se provede manje od dva postupka u stimuliranom ciklusu! Šveđani su po tome četiri puta uspješniji. Šveđani ni ne rade IVF u prirodnom ciklusu jer na to ne žele gubiti vrijeme.
Zašto su Šveđani tako uspješni? Što se tamo radi, a kod nas ne?
U Švedskoj jako puno ulažu upravo u tu granu medicine i to rade bez ikakvih zadrški. Kod njih se ide u istraživanja i neprestanu edukaciju liječnika. Primjerice, oni imaju mogućnost primati donacije zametaka u istraživačke svrhe, jer ova je grana medicine i nastala na pogreškama i na istraživanjima. Kod nas je to zabranjeno. S druge strane, u Švedskoj se u 80 posto slučajeva vraća samo jedan zametak. Zato jer oni paze na zdravlje žene, a jednoplodna trudnoća je poželjna i manje rizična od višeplodne. Kod nas se to ne preferira. Gdje god se može vraćaju se po dva zametka i žene se izlažu većim rizicima uspjeha trudnoće i rođenja djece.
U Švedskoj nema ograničenja broja dobijenih jajnih stanica u stimulaciji niti jajnih stanica koje se smiju oploditi. Koliko ih se dobije, toliko ih se oplodi. Kod nas se smije oploditi maksimalno 12 jajnih stanica, što neminovno dovodi do slabijih stimulacija i posljedično slabijih rezultata. U modernom liječenju neplodnosti će uvijek biti prekobrojnih zametaka, ali svjesno izbjegavanje istih ide isključivo na štetu pacijenata i loših rezultata što u Rodi smatramo neprihvatljivim.
Jesu li privatne poliklinike uspješnije od državnih?
Prema našim uvidima koje dobivamo iz godišnjih izvješća aktivnosti medicinski potpomognute oplodnje, privatne klinike su najmanje 10 posto uspješnije. Kod njih postoji kompeticija, u državnima uglavnom ne postoji. Na uspješnost državnih značajno utječe da li bolnice imaju ograničenja u trošenju novca. Recimo, 2017. godine po IVF/ICSI postupku u stimuliranom ciklusu se na teret HZZO-a moglo potrošiti 10 tisuća kuna, a danas je taj iznos ovisno o lijekovima oko 17 tisuća kuna. Rezultati su naravno lošiji kad se štedi na lijekovima i to se u konačnici vidi i u broju rođene djece. Mi smo uvjereni kako bi se poboljšanjem sadašnjeg Zakona o MPO i promjenom atmosfere u društvu u Hrvatskoj udvostručio broj djece rođene zahvaljujući MPO postupcima.
Što bi konkretno u tom smjeru trebalo mijenjati?
Kod nas nema donacija jajnih stanica i spermija. Jedan dio naših ljudi odlazi van jer im nije moguće u Hrvatskoj dobiti donirane gamete. Zakonski je to moguće, ali ih u stvarnosti nemamo. Dio liječnika nije spreman na donacije, bilo zato što ih etički ne podržavaju ili se ne žele baviti onim što se u našem društvu politizira. To onda radije prepuste inozemstvu. Prema našim procjenama između pet i osam posto ljudi zbog toga neplodnost pokušava liječiti u inozemstvu. Radi se o oko 400 parova godišnje. Nadalje, kod nas je prema Zakonu moguće liječiti neplodnost žene koja nije u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ali se u stvarnom životu to ne događa. Takvim samicama koje imaju dijagnozu, koje bi rado željele postati majke, nije moguće dobiti donaciju sperme niti jajne stanice, pa one kod nas ni ne ulaze u postupke. Neke od njih odlaze van. Zato udruga Roda traži pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje za sve žene bez obzira na njihovu dijagnozu, status ili seksualnu orijentaciju.
Zašto se u Hrvatskoj, za razliku od drugih zemalja, jako malo govori o tzv. sekundarnoj neplodnosti? Navodno je sekundarna neplodnost češća nego primarna, a radi se o ljudima koji imaju dijete, ali žele drugo, no ne uspijevaju u tome.
Struka procjenjuje da je sekundarna neplodnost zastupljenija od primarne. Nažalost, isto smo tako svjesni da se ti parovi rjeđe jave liječniku. Sekundarna neplodnost je manje osviještena od primarne. Kod nas je inače veliki problem u zdravstvu što na putu do liječnika protekne previše vremena. Kad govorimo o neplodnosti vrijeme je jedan od ključnih faktora u liječenju. I Svjetska zdravstvena organizacija o neplodnosti govori da se dijagnosticira ako u 12 mjeseci redovnih odnosa nije došlo do trudnoće. Ako žena ima više od 35 godina tada je to razdoblje dvostruko kraće, govorimo o šest mjeseci. Nažalost, još uvijek se ljudi u našim sredinama često ne žele s tim problemom suočiti i zato još jako puno moramo raditi na podizanju reproduktivne svjesnosti.
Roda u misiji razbijanja tabua o MPO postupcima
Udruga Roda trenutno radi na tome da se rezultati liječenja neplodnosti u Hrvatskoj obznane i transparentno objavljuju po klinikama kako bi pacijenti i na temelju takvih informacija mogli donijeti informiranu odluku gdje se liječiti. Ustrajna je i u pritisku za uspostavu državnog registra, kojega unatoč zakonskoj obvezi već godinama nema. Roda radi i na osvješćivanju liječenja doniranim gametama, kako bi budući i sadašnji roditelji na jednostavan i djeci razumljiv način objasnili da su došli na ovaj svijet uz pomoć doniranih gameta. Udruga je izdala slikovnicu “Roda kojoj je trebala pomoć” uz koju roditelji svojoj djeci, na njima prilagođen način, mogu objasniti da im je bila potrebna medicinska pomoć kako bi dobili djecu.Time doprinosi detabuiziranju teme neplodnosti i načina liječenja. Jer sva su djeca jednaka, bez obzira na način kako su začeta.Uskoro će u reizdanje brošure NEPLODNOST koju bi ponovo distriburali u sve državne MPO centre. Planira i uvođenje MPO kava na kojima bi ljudi koji su prošli ili prolaze postupke medicinski potpomognute oplodnje razmjenjivali iskustva i bili jedni drugima podrška.
