Beckford
Nisu dovoljne samo riječi. Potrebno mi je da pogledam one divne tople oči žive i vatrene žene i da me uvjeri da mi ne zamjera. Da čujem da mi oprašta, jer nesanica mi je sad još teža. Ono što mi sjedi na grudima i ne dâ disati, tjera me da se ponašam sebi nesvojstveno.
Stoga danas ne idem doma. Ne idem u svoju tamnicu uspomena, danas idem pred noge ženi koja me učinila sretnim. Samo tu jednu noć. Ne prestajem misliti o njoj.
Kiša mi ne ide na ruku, ali ne smeta mi ni to. Već je osam navečer i stojim naslonjen na zid ispred njezine čistionice. Unutra je, vidim je kroz prozor. Laktova naslonjenih na stol, ispisuje nešto na papiru.
Izađe i zadnja mušterija, a onda Harper ustane, povuče svoju jaknu i kišobran te ugasi svjetla. Približim se vratima dok ona izlazi i gleda u ključeve u rukama s namjerom da zatvori čistionicu.
„Večer.”
„Smjena nam je gotova, gospodine.” Izusti bez da me pogleda, jer je navukla kapuljaču pa ni ne vidi s kime priča.
„Znam, čekao sam te.” Ona odjednom podigne pogled i u namjeri da zakorači unazad, zatetura malo, ali moje ruke je spremno dohvate.
„Harper.” Muklo prozborim dok je držim i čuvam od pada.
„Što želite, gospodine?” Distancirano mi se obrati, ali me ne gleda. Kiša pada po nama, meni moči kosu, odijelo, a njoj cipele i jaknu, makar joj je glava sačuvana pod kapuljačom.
„Razgovarati s tobom.”
„Mislim da smo sve razgovore završili i sve odnose prekinuli. Ne vidim razloga da razgovaramo. O čemu?”
„O nama, Harper.”
Ona se najzad nasmije.
„O nama? Mi ne postojimo. Ono što se dogodilo bila je samo moja znatiželja, avantura za jednu noć. Bilo pa prošlo, ni ne sjećam se više ničega.” Izgovara olako, ali uvjeravam sebe da to govori jer je povrijeđena.
„Nije istina, Harper. Znaš da ti ni sa kim nije bilo tako.”
„I da nije, neće se ponoviti jer ja nemam namjeru glumiti nečiju mrtvu ženu.” Progutam knedlu i posegnem za njezinom rukom.
„Molim te, samo kratko. Odvest ću te doma. Mokra si.”
„Ne treba. Ne trebam ništa od tebe.” Neumoljiva je, a njezina ljutnja mi daje makar malu nadu da joj ipak nije svejedno.
„Harper… molim te da ti objasnim.” Uzdah je odaje da razmišlja o tome, stoga brzo predložim.
„Odvest ću te doma i na putu do tamo ćemo razgovarati. Samo to.”
„U redu. Budi mi od koristi. Ionako sam mokra do kože.” Pokažem joj gdje je moj auto, otvorim iz daljine, a ona potrči. Ja hodam polako, ionako sam potpuno mokar i sad mi to uopće nije bitno. Sjednem na svoje mjesto dok se s mene slijevaju kapi kiše te konačno pogledam u nju.
Ono lijepo lice je blijedo, a oči grozničavo staklene.
„Jesi li plakala?” Upitam posve neplanski, a ona me ošine pogledom.
„Reci što imaš i molim te ostavi me doma. Moja adresa je…”
„Znam tvoju adresu.” Prekinem je i time ostavim u čudu. Gleda me bez treptaja i onda svrne pogled kroz prozor. Pokrenem auto dok mi težina ponovno sjeda na grudi i čini me nespokojnim.
„Oprosti mi.”
„Već sam ti rekla da ti opraštam.” Oglasi se bez da me pogleda, a meni pogled stalno bježi na njezinu sitnu pojavu pored mene.
„Shvaćaš li me barem?”
„Ne. Ne znam. Teško.” Kao da ni sama ne zna što reći, ali i dvojba mi je draža od izričitog odbijanja. Barem je tu pored mene i ne, ne vidim u njoj Emmu sad. Vidim samo ženu koju sam povrijedio iz svoje sebičnosti.
„Ne želim te opravdavati, ali pokušavam shvatiti. Kad je umrla?” Konačno svrne pogled na mene. Ne mogu izdržati njezin pogled pa se isključim na idućem proširenju i stanem.
„Poginula je prije dvije godine. Nalet vlaka na njezin auto.”
Ne govori ništa, samo me gleda.
„Volim je oduvijek. I kad je otišla, otišao sam s njom i ja. Ostao sam sâm i prazan. I onda sam te ugledao. Tvoje lice, oči, sve na tebi podsjetilo me na nju. I još crna kosa…” Zastanem jer joj vidim grč na licu.
„Da, vidjela sam sličnost. Preveliku sličnost. Kao da smo dvojnice.” Harper gorko ispljune, kao da joj se gadi ta riječ.
„Nisam razmišljao. Mislio sam samo na to koliko me pogled na tebe oživio, da sam se htio barem jednu noć opet osjetiti čovjekom.”
„Misliš, dok si grlio i ljubio mene, zamišljao si da je to tvoja žena?” Uzrujano i sarkastično mi odbrusi.
„Harper…”
„Ne shvaćaš, zar ne? Ne shvaćaš da mi je ta noć bila najljepša u životu, da sam osjetila kao da zaslužujem takvu nježnost i romantiku, da bi mi na kraju dao pljusku! Ja sam ti dala sebe, a ti si me zvao tuđim imenom. I ja sam glupača mislila da mi se učinilo. Glupača.”
„Zato mi oprosti. Bio sam sebičan. Uživao sam i više nego…”
„Začepi!” Digne ruku i povisi glas. „Dođavola… rekla sam sebi da nije bitno, ionako je to bila samo poslovna suradnja. No na kraju mi je prisjela. Jer… Nije bitno, gospodine Beckford. Molim Vas da me odvezete doma. Naša „suradnja” je završila. Čisto sumnjam da Vam treba moj oprost da biste mirno spavali.”
„Treba, Harper. Ne spavam već dvije godine.”
„Nije to moj problem. Nisam ja ta koja se guši u prošlosti. To je Vaš problem, što ste nemoćni krenuti dalje.”
„Ne znam kako.” Iskreno joj priznam, a ona se okrene prema meni i nabora čelo.
Obrazi su joj sad crveni od bijesa, a oči me probadaju.
„Čekaj… ideš za tim da mi sad ponudiš stalnu gažu? Da se preselim kod tebe i glumim tvoju naglo uskrslu ženu? Da mi platiš svime što imaš?” Zatekne me njezina srdžba pa ostanem nijem. „Ni za sve pare na svijetu. Čuješ li me?”
„Nisam na to mislio, nikad, zaboga.” Unesem joj se u lice, a tek onda shvatim koliko ona drhti. Pojačam grijanje sjedala, a onda začujem njezin jecaj.
„Ne drhtim od hladnoće. Dođavola. Ako imaš još što reći, reci i molim te, pusti me da idem.” Potpuno poraženo mi govori, dok spušta pogled.
„Samo me nemoj mrziti. Ne lažem te kad ti kažem da mi je bilo savršeno. Stalo mi je do tebe.”
„Prekini!” Naglo se opet ražesti i makne moju ruku sa sebe.
„Ne diraj me. Ne gledaj me. Nije tebi stalo do mene, stalo ti je do onoga na što ja sličim! To si dobio, pošteno platio i sad me pusti da se kajem.”
„Kaješ se…?” Pogled koji mi uputi govori istinu.
„Kajem se jer sam povjerovala da ti se sviđam ja. Ti si vodio ljubav s duhom, tuđim duhom koristeći se mojim tijelom.”
„Nije istina.” Pokušam joj objasniti, a ona me gurne u rame.
„Istina je. Sjećaš li se da si zazivao ime svoje žene, dok si svršavao po meni? Ne, nije mi se učinilo.”
„Ne sjećam se toga.”
„Ti si bolestan. Dogovorili smo se za ulogu, za drugo ime ne! Molim te ili me vozi doma ili izlazim ovdje.” Isti tren upalim auto i krenem prema njezinom stanu.
Znam sve o njoj, baš sve. Gdje živi, koja je krvna grupa, tko su joj roditelji, ali jedino ne znam hoće li mi zaista ikad oprostiti.
Jer kunem se, ovo više nije samo zbog sličnosti.
Jesam li bešćutan samo zato da je zadržim blizu sebe, da joj pružim ruku i da mi da priliku da se sretnemo još koji put? Bog zna da bi mi to značilo, ali ona me ne gleda s divljenjem kao što me gledala. Deset minuta teške tišine protekne dok ne stanem pred njezin stan, a ona požuri kako ne bih stigao išta reći. Ipak, pogleda me u lice prije nego zatvori vrata, a kiša daje dojam da joj suze klize po licu.
„A mislila sam da si savršen.” Vrata se zalupe, a ona potrči u svoju zgradu ostavljajući me da gledam za njom. Ne znam što mi je činiti, ali ovo ovako ne može ostati.
Harper
Danima nakon onog spoja posve sam potonula i ne sviđam se sebi ovakva. Jednostavno, nisam takva inače.
Vesela sam, pozitivna, raspoložena, dobra prijateljica. Trenutno nisam ništa od toga. Razočarana sam jer sam se uopće upustila u nešto čemu nisam dorasla. Da barem mogu priznati prijateljicama svoju grešku, jer sve tri me zovu, šalju poruke, pitaju kako sam, kako je prošao spoj, a ja šutim i znam da ću šutjeti do onog trena dok ne eksplodiram.
Guši me samo sjećanje na kraj te večeri. Kako da im objasnim da je nešto neobjašnjivo bilo u onoj večeri? Nešto mi se dogodilo, nešto što nisam to očekivala od stranca, ali dojmio me. Bio je muškarac kojem sam se sviđala, dirao me s nježnošću, gledao s ljubavlju, učinio me poželjnom i činilo mi se zaista kao da me poznaje u dušu, dok je nastojao da mi ugodi i da se pobrine za mene. Kojoj ženi to ne bi godilo?
I mama primijeti moju bezvoljnost jedan dan dok ulazimo u stan gotovo u isto vrijeme negdje oko devet.
„Harper, da nisi bolesna?” Gleda me zabrinuto i polaže ruku na moje čelo.
„Samo sam umorna.” Slažem, „no čemu se žaliti, meni je lakše nego tebi raditi s nama klincima.”
„Nisi ti klinka, ljubavi”, mama me ispravi i povuče jedan pramen moje kose da je pogledam u lice.
„Ne bih se složila, ponašam se kao klinka i tako razmišljam.”
„Što mi zapravo hoćeš reći? Razočarao te muškarac?” Njezino pametno oko sve zamijeti.
„Tako nekako.” Volimo malo pretresti dan uz čaj ili šalicu toplog mlijeka jedna pored druge, no sad smo se uhvatile priče dok su nam torbe još na ramenu.
„Bio je samo jedan spoj”, uvjeravam sebe da mi ne znači ništa više od toga, „a izgleda da on nije prebolio bivšu”, dometnem kao da je to tako jednostavno.
„Sviđa ti se jako?”
„Sviđa, ali nema šanse.”
„Ali boli te?” Nastavi me propitivati.
„Pa naravno da me boli ako mi se sviđa.”
U tom trenu oglasi se moj mobitel i vidim da me Kat zove.
„Tvoje prijateljice?” Mama upita blago, a ja kimnem i nasmijem se.
„Sigurno hoće neki spoj ili klopu.”
„Idi, druži se s prijateljicama dok imaš s kim, samo se zabavi. Ja ću pod tuš pa ću malo čitati knjigu.”
„U redu mama, idem se javiti, vidim da ne odustaje.” Žurim u svoju sobu i konačno se javim.
„Koji se klinac više ne javljaš? Zanima nas zašto nas izbjegavaš. Izvoli se nacrtati dolje ispred svoje zgrade.” Kat se razdere na mene.
„Kad, sad?”
„Da, sve tri smo tu i čekamo te. Ne idemo dok ne siđeš dolje!” Poviče na mene i potom mi poklopi. Kad provjerim preko prozora, ugledam njih tri kako stoje u ljutitom stavu i čekaju mene. Što mogu, znam da brinu. Povučem samo drugu majicu iz ormara te mami javim da idem s curama na kavu.
„Da nisi sad došla, otišla bih gore i osobno te dovukla za kosu!” Maisy me pogleda preko oka, a Georgina se uključi u napad čim me ugledaju.
„Dajte cure, pogledajte je na što sliči, što ti je tip napravio?”
Slegnem ramenima, ali nisam im uvjerljiva.
„Nešto je bilo Harper, nešto se dogodilo jer ti nikad nisi u kurcu radi tipova. Nisi takva bila ni nakon prekida s Francisom ni Mathiasom, a hodali ste mjesecima. Što ti je?” Zabrinuto me gledaju sve tri, a ja ne znam odgovor.
„Ne znam.” Konačno odgovorim. Jednako su zbunjene.
„Što ne znaš?” Kat me upita. Dolazi mi da zaplačem.
„Ne znam zašto sam ovakva.”
„Ne znaš zašto si takva? Što se dogodilo na spoju, dođavola?” Maisy opsuje, a ja šutim dok me sve tri i dalje samo gledaju. Kat se oglasi.
„Ne želiš još o tome pričati. U redu, samo nam reci je li ti učinio nešto nažao?” Razmišljam o tom pitanju i ne znam što reći. Sekunde prolaze dok se ogledam oko sebe i pokušavam shvatiti prije svega svoje proturječne osjećaje.
„Obećao je da me neće povrijediti i nije me povrijedio, ali na kraju mi je zadao ranu kao nožem u grudi.”
„Ne razumijem, Harper, zbilja ne razumijem”, Georgina se oglasi te pogleda sumnjičavo u mene. „Znaš da smo tu za tebe. Žao mi je jako.”
„Zbog čega ti je žao?”
„Jer sam te ja nagovorila da ideš s njim na spoj pa se osjećam krivom.” Pokušam je utješiti te je obgrlim oko ramena.
„Ja sam sama svjesno ušla u to. Iskreno, bilo mi je fantastično, uistinu savršeno, bolje nego što sam s ijednim svojim dečkom doživjela, da bih se u zadnjem trenu potpuno, potpuno razočarala.” Ne znam ni shvatiti niti izraziti najbolje svoje osjećaje. Moje cure me gledaju iako ne razumiju, ali se trude dati mi svoju podršku.
Stoga nam naruče palačinke i vafle s puno čokolade u obližnjoj slastičarni, tako da barem zbog njih malo živnem. Maisy priča o svom ćelavcu, Georgina o novom crnom vibratoru kojeg je kupila, a Kat o novoj mačketini koju je usvojila i opet svaka od njih ima društvo i svoju zabavu, a ja imam samo misli da se s njima družim jer ono lice i svaki njegov pokret koje mi je darivao, stalno su mi pred očima.
Osjećaj obožavanja i štovanja bio je tako jak da me činio ovisnom, htjela sam još i bilo mi je žao što je kraj. Ne znam uopće kako sam se našla van njegove kuće u onom trenutku kad sam ugledala svoje lice na slici. On me grlio, stajali smo jedno do drugog nasmijani i zaljubljeni. To sam bila ja, moje lice, oči i usne. Moja dvojnica.
U krevet su me nakon toga ispratile suze ljutnje jer sam se osjećala na kraju poniženom, iskorištenom i prezirala sam taj osjećaj iako se na trenutke miješao s čistim oduševljenjem. Jednaku dvojbu koju sam imala prije samog spoja imam i sad, kad je sve završilo.
Dvojba jesam li trebala na to pristati, no kasno je da se kajem. Dvojba kako bih se uopće trebala osjećati i ponašati. Bilo je samo jednom i ne bi mi trebalo značiti, no… ipak mi znači. Još čuvam njegovu poruku u mobitelu u kojoj me moli oprost. Barem je svjestan kakvo sranje je napravio. I napišem mu da mu opraštam, ali u sebi se grizem i moj nemir prijeti da me razori.
I onda se dogodi. Puknem. Onda kad ga ugledam mokrog ispred moje čistionice, kako me čeka.
Ne znam koje riječi sam birala ni kako sam uspjela sjediti pored njega, mislim da sam ga nazvala bolesnikom. I jedva dočekala da se maknem od njega.
I nekako je od toga dana sve krenulo na bolje. Izbacila sam dio srdžbe iz sebe. Trebala sam to. I od tada počelo mi se događati nešto još čudnije.
Počela sam viđati Beckforda na neočekivanim mjestima. Dva jutra zaredom u parku u kojem inače pijem kavu na klupici prije posla. Stajao je pored stabla i zurio u mene. Kad sam se ustala i krenula prema njemu, naglo je nestao. Kako i kamo, nije mi bilo jasno. I sad dok šećem ulicom do moje frizerke, osjećam da me on prati, da me njegov pogled probija. Zastanem i okrenem se naglo, ali ga ne vidim. Ne znam koji klinac radi, ali izvlačim mobitel i zovem ga. Javi se istog trena.
„Harper?”
„Zašto to radiš? Što želiš od mene? Hraniš li se svojom nastranošću? Tražiš li i dalje sličnosti na meni, vidiš li i dalje svoju mrtvu ženu u meni?” Ne marim za prolaznike, derem se nasred Avenije, no nitko ionako ne obraća pozornost na mene.
„Harper, upravo ulazim u lift, imam sastanak, javim ti se uskoro. Obećavam.” Lažljivac. Poklopim i pospremim mobitel u džep te se naglo okrenem i ugledam visoku pojavu kako skreće u ulicu.
„Hej!” Poznajem ta ramena, taj dugačak korak i brončani sjaj njegove kose.
„Hej!” Potrčim do njega i naglo ga povučem za ruku.
„Molim?” Nepoznati me muškarac pogleda upitno, a ja maknem ruke s njega i ispričam se.
„Oprosti, mislila sam da je netko… drugi.” Čovjek kimne, a ja se naslonim na hladni zid nadajući se da će me ta hladnoća malo osvijestiti i prizvati pameti. Koji vrag mi se događa?
Kat me dočeka na kraju moje smjene.
„Ideš sa mnom i želim čuti sve.” Uhvati me pod ruku i onda joj ispričam sve, baš sve. U šoku je, a kad je Kat u šoku, onda je to tek čudno i morbidno.
„Ista ti?”
„Slične smo u devedeset posto detalja. A kad stavim crnu periku, kao da sam njezina blizanka.”
„Jebote.” Kat je još u šoku. „Čekaj, i sad ti se pričinja da ga vidiš po gradu?”
„A ne, ne, ne gledaj me tako, nisam luda, sigurno sam ga vidjela par puta, ali onda… onda mi se učinilo. Očito me napravio ludom.” Pokažem joj i njegovu poruku, sliku, ispričam i za ček. Na kraju je ona zadivljena.
„To mala moja. Očito ga to muči i neka se trudi. Neka te moli, ne opraštaj mu ništa. Ljudi umiru svaki dan pa se život nastavi. Neka prestane biti pizda. Takav tip, a totalno skrenuo.”
Osjetim potrebu da ga opravdam.
„Volio je svoju ženu i ostao bez nje. Sam u onoj kući, vjerujem da mu nije lako. Rekao je da ne zna kako nastaviti dalje. I da me onda ugledao i da se osjetio živim.”
„Gad. Želiš li da se osjeti živim i dalje, da mu se osvetimo za sve? Neka on malo ludi? Neka počne koristiti neku terapiju, dođavola!” Nasmijem se jer kad je Kat ljuta, iskre frcaju na sve strane.
„Na što misliš?” Osmjehne se vragolasto kao da je jedva čekala da mi se probudi zanimanje.
„Imam super plan. Ako ti se htio uvući u misli, prevario se. Uzvratit ćemo mu na njegov način.”
Oči joj zasjaje, a u meni se probude bunt i želja za osvetom.
„Pristajem.” Kažem bez obzira kakav ishod bio.