Spolno prenosive bolesti među ljudima su od pamtivijeka iako su čovjeku trebala stoljeća dok je shvatio da se virusi i bakterije koje ih uzrokuju prenose spolnim putem. S tom su spoznajom zaradile i naziv venerične bolesti, prema božici ljubavi Veneri. Zbog nedostatka znanja o ljudskom tijelu nesmetano su se širile i bile uzročnikom smrti također stoljećima. S pojavom moderne medicine, očnije otkrića mikroskopa, od 17. stoljeća pomnije se počinju proučavati i spolne bolesti. Još je par stoljeća trebalo proći da bi ih medicinska znanost razotkrila, ustanovila je li im uzročnik bakterija ili virus, te došla i do mjera zaštita kako bi se ljudi što uspješnije mogli boriti protiv spolnih infekcija i bolesti. Danas je poznato da brojne bakterije, virusi, gljivice, protozoje, pa čak i ektoparaziti mogu prenositi seksualnim kontaktom te uzrokovati maligna oboljenja i sterilnost. Spolno prenosive bolesti stare su koliko i čovječanstvo, iako se o njima nije uvijek mnogo govorilo, imamo dokaze da su postojale od prapovijesti. Bitka protiv spolno prenosivih infekcija i bolesti traje i danas, a ovdje donosimo povijesni pregled spolnih bolesti koje uzrokuju bakterije.
SIFILIS I GONOREJA: 40 ih se zarazi godišnje
Sifilis nije iskorijenjena spolna bolest unatoč razvoju medicine i učinkovitih lijekova. U Hrvatskoj se prosječno godišnje sifilisom zarazi 40 osoba. Kroz proteklih deset godina s najviše zaraženih sifilisom prednjačila je 2015., kada je Hrvatski zavod za javno zdravstvo evidentirao 80 zaraženih osoba. Te je godine osoba i umrla od sifilisa. Nije nestala ni gonoreja. Prosječno se godišnje od nje inficira 20 osoba, a 2018. Je prednjačila po broju zaraženih od gonoreje – radilo se o 47 osoba, dvostruko više od prosjeka.
Zbog genitalnog iscjetka mjere izolacije
Jedna od najpoznatijih je sifilis o kojem prve zapise nalazimo tek u 16. stoljeću i to u renesansnoj književnosti, kad europski pisci u svoje fabule bilježe bilježe i prva otkrića iz anatomije, kirurgije i epidemiologije. Grane medicine koje se tada počinju razvijati. Do današnjih dana povjesničari medicine nisu usuglašeni kod pitanja otkuda se sifilis pojavio. Jedan dio tvrdi da su ga u Europu donijeli istraživači Novog svijeta, dok drugi tvrde da je sifilis drevnog podrijetla. U prilog toj tezi navode da je sifilis u jednom trenutku bio samo pogrešno dijagnosticiran gubom, pa otuda zabuna da ga nije bilo u Europi.
Bilježenje povijest spolno prenosivih bolesti započelo je u Mezopotamiji izumom pisane riječi. U nekim od tih vrijednih zapisa nailazimo na podatke o prisutnosti poremećaja na genitalijama. Iz tih zapisa doznajemo kako je u Uruku i Babilonu postojala muška i ženska prostitucija te da su se za liječenje uretralnog i vaginalnog iscjetka, koji je vjerojatno bio uzrokovan klamidijom ili gonorejom, koristili različiti biljni pripravci. U velikom Ebersovom papirusu, egipatskom medicinskom svesku znanja iz travarstva, spominju se oblici akutne upale mokraćne cijevi koji se morao liječiti intrauretralnim nanošenjem ulja sandalovine.
Među starim hebrejima spolne bolesti se izrijekom nisu spominjale, ali to ne znači da nisu postojale. Imali su medicinske dokumente, svojevrsne medicinske priručnike, ali nigdje se tu ne spominju spolne bolesti. Možemo nagađati da ih kao takve nisu prepoznavali, ili ih nisu htjeli bilježiti. U biblijsko doba bolesti su tumačene kao Božji gnjev i kazna za počinjene grijehe. O tome nalazimo dokaze u 15. poglavlju Levita, koje sadrži opis bolesti koju karakteriziraju muški i ženski genitalni iscjedak; što također ukazuje na gonoreju ili klamidiju. U tim su slučajevima svećenici savjetovali sedam dana socijalnog distanciranja. Što govori da se razumijevalo kako se bolest širila bliskim kontaktima, pa su i u to predkršćansko vrijeme propisivane mjere izolacije.
Gonoreja opisana kao izlučivanje bez erekcije
U Staroj Grčkoj Hipokrat je odvojio medicinu od praznovjerja i religije, iako je podržavao česte seksualne odnose uzrok gonoreje vidio je u prekomjernom prepuštanju zadovoljstvima Venere. Prvi je opisao vaginalni iscjedak kao posljedicu anatomske karakteristike ženskog spolnog organa te je razlikovao dobre i loše vrste iscjetka, a izučavao je i mnoge druge genitalne promjene uzrokovane bolestima.
Među Rimljanima najvažniji mislilac koji se upisao u povijest antičke medicine bio je Aulus Cornelius Celsus, njegova knjiga “De medicina” opisuje i različite genitalne bolesti poput balanitisa, uretritisa, upale testisa, a spominje i razne ulcerozne lezije na genitalijama. Savjetovao je liječenje vaginalnih upala s vunenim tamponima natopljenim u lijekove.
Rimski liječnik i filozof Galen dao je ime gonoreji, a samu je bolest objasnio na način da se ‘događa pražnjenje iz uretre’, odnosno, da dolazi do neželjenog izlučivanja bez erekcije. Galen je govorio je i o mnogim drugim bolestima na penisu, ali ih nije povezivao sa seksualnom aktivnošću. U drugom stoljeću Soran iz Efeza, koji je bio i vodeći liječnik u ginekologiji te koristio spekulum za pregled vagine, bio je poznat zbog preporuka da je djevičanstvo obaju spolova najzdravije stanje zato jer je manje podložno bolestima. Soran je promovirajući djevičanstvo kao preventivu od spolnih bolesti postavio ideal i djevičanstva i celibata, što kasnije počinje kao vrhunsku vrlinu propagirati Crkva. Drugim riječima, Crkva je iskoristila jednu medicinsku preporuku i pretvorila je u proklamaciju vlastitih moralnih zakona.
Propisani lijek – asketski život i čuvanje djevičanstva
Tijekom srednjeg vijeka dvije najraširenije spolne bolesti bile su sifilis i gonoreja koje su zbog nedostatnog znanja o spolno prenosivim bolestima i njihovom liječenju bile izuzetno problematične. Neliječeni sifilis vremenom može uzrokovati progresivno uništavanje mozga i leđne moždine, što dovodi do mentalne disfunkcije i halucinacija, problema s govorom i opće pareze. A gonoreja ako se ne liječi također može uzrokovati ozbiljne i trajne zdravstvene probleme. Širenjem u maternicu ili jajovode uzrokuje upalnu bolest zdjelice i dovodi do unutarnjih apscesa i kroničnih bolova. Napredovanjem bolest može oštetiti jajovodne cijevi i uzrokovati neplodnost. Kod muškaraca gonoreja može uzrokovati diseminiranu gonokoknu infekciju koju karakteriziraju artritis i dermatitis te može biti opasna po život.
U medicini Srednjeg vijeka prevladavale su galenske ideje, bolest se prepoznavala, ali ne njezin uzrok, još manje da bi se tragalo za lijekom. Oslanjalo se na to da Bog određuje sudbine ljudi. Osim apstinencije i higijene za prevenciju spolno prenosivih bolesti nije bilo boljih uputa, kao ni lijekova. Kršćanska je nauka preporučila asketski život, čednost i čistoću kao moralnu i vjerska dužnost. Međutim, spolne bolesti u tom su razdoblju bile jako rasprostranjene upravo zbog promiskuitetnog života, ratova, prostitucije i postojanja bordela. Tada postaje i očito da se neke bolesti prenose spolnim odnosom. O tome nalazimo zapis u Londonskom aktu (1161. godine) koji ženama zabranjuje ulazak u bordel kada osjete peckanje u području genitalija. U tom su se razdoblju razvile i laičke medicinske škole, a prva je osnovana u Salernu.
Opatica prva opisala kako se spolnim odnosima šire spolne bolesti
Da se spolni organi inficiraju bolestima i da se bolest širi spolnim odnosima među prvima je shvatila i opisala opatica Ildegard iz Bingena (1099- 1179). U svojoj knjizi ‘Uzrok i lijek’ Ildegard je spolnu bolest opisala kao ‘bolesti požudnih muškaraca’, a identificirala ju je kao lepru. Puno je vjerojatnije da se radilo o sifilisu. Još je jedan kirurg, koji je ujedno bio i svećenik, pisao o spolnim bolestima i njihovom širenju. Radi se o Guilielmusu de Saliceto koji je u svojoj knjizi ‘Chirurgia’ (1270.) napisao da se na penisu nakon koitusa s nečistom ženom razvijaju bijele ili crvenkaste pustule – gonoreja. Za prevenciju je savjetovao postkoitalno pranje hladnom vodom ili octom.
Prva dobro opisana epidemija sifilisa dogodila se 1495. godine i to među francuskim trupama koje su opkolile Napulj. Nakon toga se bolest proširila cijelom Europom, a u to vrijeme je bila puno smrtonosnija nego danas. Sifilis je tijekom cijele renesanse bio glavni ubojica u Europi. Možemo govoriti da se tu radilo o pravoj epidemiji koja se nije liječila, a usmrtila je više od pet milijuna ljudi. Teška oboljenja od sifilisa koja su Europljane pogađala u to vrijeme pripisuju se i kao posljedica zaraze sifilisom kojega su u Europu donijeli istraživači Novog svijeta. Još uvijek se vode rasprave i traga za dokazima, je li sifilis donesen iz Novog svijeta bio ubojitiji za Europljane koji su na njega bili manje otporni ili je naprosto u to vrijeme mutirao i postao razorniji. Prema rezultatima britanskog istraživanja, koja su napravljena ove godine, više od 20 posto Londončana u dobi od 15 do 34 godine je krajem 18. stoljeća liječeno od sifilisa.
U 18. i 19. stoljeću za liječenje veneričnih bolesti koristili su se živa, arsen i sumpor što je često rezultiralo ozbiljnim nuspojavama i smrću uzrokovanom trovanjem živom. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća prepoznata je važnost pronalaženja seksualnih partnera osobe zaražene spolno prenosivom bolesti kako bi se spriječilo širenje u općoj populaciji, a prvo poznato djelotvorno izliječenje od sifilisa dogodilo se 1910. godine. Otkriće penicilina i drugih antibiotika dovelo je do učinkovitog liječenja bakterijskih spolno prenosivih bolesti.
POZNATI I SIFILIS: Umrli u bolovima i bez lijekova
Sifilisom su se zarazile i od njega umrle mnoge poznate osobe. Malo tko neće spomenuti francuskog slikara Henri de Toulouse-Lautreca (1864 – 1901) kako je umro upravo od sifilisa, jer njegov je život bio bordel, pa se smatra logičnim da je obolio i umro upravo od spolne bolesti. Kao jedan od najpoznatijih svjetski impresionista, Lautrec je na svojim plakatima i slikama prikazao duh pariškog života 1890-ih. Ovjekovječio je i takve detalje, kao što je odlazak žena iz bordela na liječnički pregled, iz čega možemo zaključiti da su tražili načina kako se zaštititi od spolnih bolesti.
Charles Baudelaireu (1821 – 1867), jednom od najvećih francuskih pjesnika, kao uzrok smrti liječnici su napisali – afazija (paraliza govora). Danas se govori da je umro od sifilisa. Autor ‘Cvjetova zla’ jednog se dana srušio usred crkve u Namuru u koju je ušao s prijateljima. Par dana kasnije našli su ga u nekom kafiću potpuno ošamućenog. Doživio je ubrzo i jak moždani udar zbog čega su ga smjestili u Pariz, u sanatorij. Manet mu je sa ženom dolazio u posjete i obogaljenom prijatelju svirao na klaviru Wagnera, o kojem je Baudelaire pisao i stvorio kult wagnerizma. Zadnjih je mjeseci svog kratkog života, bilo mu je 46, bio potpuno nepokretan i nijem.
Edouard Manet (1832 – 1883) francuski modernistički slikar, jedan od prvih umjetnika iz 19. stoljeća koji je slikao moderni život i bio središnja figura u prijelazu iz realizma u impresionizam. Umro je od gangrene 11 dana nakon što mu je, uslijed komplikacija izazvanih sifilisom, amputirano stopalo..
Paul Gaugin (1848 – 1903) francuski je slikar postimpresionizma, cijenjen tek nakon smrti. Zadnjih deset godina proveo je u Francuskoj Polineziji gdje je za svoje loše zdravstveno stanje u posljednjim danima krivio tropsku klimu koja je po njegovom mišljenju uzrokovala čireve i ekcem, što je zapravo bila posljedica uznapredovalog sifilisa od kojeg je i umro.
Francuski književnik Guy de Maupassant (1850 – 1893) također je umro od sifilisa, koji u to vrijeme nije bio liječen. Majstor kratkih priča i jedan od predvodnika naturalizma za života je napisao 300 priča, šest romana, tri putopisa i jednu zbirku poezije.
Irski pjesnik Oscar Wilde (1854 – 1900) i jedan od najpopularnijih dramatičara u Londonu 1890-ih, čija su se djela postavljala na daske kazališta. Najpoznatiji je po romanu ‘Slika Doriana Greya’, ali i okolnostima njegove kaznene osude zbog homoseksualnosti, zatvora i rane smrti. Umro je u dobi od 46 godina od meningitisa za koji se smatra da ga je uzrokovao sifilis.
Mafijaš Al Capone (1899 – 1947.) također je bolovao od sifilisa i nikada nije liječen. Bolest je zahvatila mozak i dugo je vremena vegetirao, nakon što je pušten iz zatvora s odsluženja višegodišnje kazne. Nikad se više nije vratio u Chicago jer više nije bio mentalno sposoban voditi svoju mafijašku obitelj. Godinu dana prije smrti njegovi su psiholog i psihijatar ustanovili da Al ima mentalne sposobnosti dvanaestogodišnjeg djeteta.
Izvor: History of Venereal Diseases from Antiquity to the Renaissance /
Franjo Gruber, Jasna Lipozenčić, Tatjana Kehler