Razgovarajte. Povjerite što vam odgovara, a što ne. Kažite što želite… Budite iskreni, budite otvoreni jedno prema drugom… – koliko puta ste čuli te rečenice ako ste potražili savjet, bilo stručni, bilo prijateljski, zbog nečeg što vas muči u intimnim odnosima s partnerom ili partnericom? Zasigurno bezbroj puta. Seksualni terapeuti i savjetnici, bračni savjetnici, savjetnici za intimne odnose i brojni drugi stručnjaci neizostavno će neku od tih rečenica izgovoriti kao jedno od važnih rješenja problema nastalih u održavanju seksualnih odnosa, njegovanju intimnosti među partnerima, pa i u slučaju kad se radi o ozbiljnijim seksualnim poteškoćama ili disfunkcijama.
Postoje i brojni empirijski dokazi koji sugeriraju da je otvorenija i pozitivnija seksualna komunikacija vitalna komponenta seksualnih odnosa. Međutim, intimni partneri obično izbjegavaju seksualnu komunikaciju. Zbog čega je to tako teško, iako istodobno bude rješenje mnogim problemima i u konačnici donosi dobrobiti zdravog i zadovoljavajućeg seksualnog odnosa i života? Empirijskih istraživanja koji bi dali odgovor na to pitanje, za razliku od onih koji istražuju benefite seksualne komunikacije, je jako malo.
Strah od seksualnog samorazotkrivanja
Jedna od istraživačica koja se upustila u potragu za odgovorom na pitanje o nedostatku seksualne komunikacije među parovima je Uzma Rehman, profesorica psihologije na Sveučilištu Waterloo. I sama se, kaže, iznenadila kad je počela istraživati temu seksualne komunikacije, inače široko definirane kao proces u kojem romantični partneri dijele svoje seksualne sklonosti, koliko partneri malo znaju o međusobnim seksualnim sklonostima i antipatijama.
„Čak i nakon niza godina zajedničkog života, pojedinci se radije oslanjaju na stereotipe o tome što misle da “muškarci žele” ili što “žene žele”, umjesto da razumiju specifičnosti stvarnih seksualnih preferencija svojih partnera ili partnerica. Umjesto da spoznaju vlastite sklonosti, ono što oni sami žele i vole. I da o tome međusobno razgovaraju. To me i dovelo do pitanja: Zašto se partneri oklijevaju međusobno seksualno razotkriti?“, pojašnjava profesorica Rehman, koja je svoje istraživanje usredotočila na ulogu emocionalnog izbjegavanja u samootkrivanju. Točnije, fokusirala se na istraživanje utjecaja iskustava krivnje, straha i srama na seksualnu komunikaciju.
Rezultati njezina istraživanja, provedenog kroz dubinske intervjue s ispitanicima, otkrivaju kako mnogi izbjegavaju seksualnu komunikaciju jer ne žele osjećati negativne emocije koje se javljaju kada se upuste u seksualno samorazotkrivanje.
I parovi dobrih intimnih odnosa često izbjegavaju seksualnu komunikaciju
Njezin rad otkriva kako i mnogi pojedinci koji su odnosa punog ljubavi i povjerenja, gdje je partner općenito brižan i odgovara na njihove potrebe, izbjegavaju seksualnu komunikaciju Kako shvatiti ovaj paradoks? Da čak i ljudi čiji partneri pokazuju interes i znatiželju da saznaju nešto o njima i da im udovolje u ljubavi, seksualno razotkrivanje doživljavaju kao emocionalnu prijetnju? Odgovor na ovo pitanje je da samozaštitna strategija nastupa na scenu zbog straha da bi partnerove reakcije tada mogle biti štetne ili osvetoljubive. Taj strah može poticati iz ranijih iskustava u intimnim odnosima, ali i iz iskustava drugih. To je oblik emocionalne samozaštite, bez obzira što je primjenjuju i ljudi koji nemaju za to opravdanih razloga, budući su u intimnom odnosu s partnerima koji su osjetljivi i puni razumijevanja. Štoviše, izbjegavanje seksualne komunikacije i u takvim dobrim intimnim vezama naposlijetku radi štetu. A budući je riječ o svojevrsnom paradoksu, tih nedoumica svjesni su i sami pojedinci, barem su ih tako izražavali u istraživanju.
„Prvo, partner koji izbjegava otkrivanje može primijetiti da su im srce i um u sukobu; oni znaju, na intelektualnoj razini, da su u sigurnoj vezi, ali njihov instinkt, instinktivni odgovor je skrivanje i izbjegavanjem teme koje se boje. Izražavaju to riječima: „Znam da me neće osuđivati, ali je tako teško govoriti o tome”. U drugim slučajevima, strah je toliko snažan da dovodi do iskrivljenog pogleda na posljedice razotkrivanja: “Znam da će mu se gaditi ako kažem…”. Ova projekcija – miješanje partnerovih reakcija s našim vlastitim internaliziranim barijerama – uporan je, trnovit, ali kritičan problem koji treba ispitati želimo li raščlaniti unutarnje od međuljudskog. Da bismo to učinili, potrebno je pažljivo i strpljivo promotriti vlastiti seksualni identitet i čimbenike koji su ga oblikovali, bili oni pozitivni ili negativni. Ovo znanje, pak, pomaže da se partnerova reakcija vidi na točniji i uravnoteženiji način. Čak i dok se ova samospoznaja gradi, važno je znati da razumijevanje vlastitih prepreka seksualnoj komunikaciji ne znači da će otkrivanje biti lako“, tumači profesorica Rehman.
Ni ugodna ni laka, a dovodi do sreće i zadovoljstva
S druge strane, postoji društveno nametnuta i pogrešna pretpostavka, da će razgovori o seksu uvijek biti dobri ili erotični.
„Seksualna komunikacija nije ni laka ni ugodna. Stvarnost je da postoje aspekti seksualnog samootkrivanja za koje se može činiti da otkrivaju teške, neugodne ili sramotne aspekte vas samih. Kada je dominantna društvena poruka da takva komunikacija ne bi trebala biti zastrašujuća, to može dovesti do toga da pojedinac preispita valjanost vlastitog emocionalnog iskustva. Stoga je važno prilagoditi očekivanja u skladu s tim“, upozorava profesorica Rehman i navodi primjer iznesen na jednoj od konferencija o seksualnom zdravlju na kojoj je Karen B. K. Chan, edukatorica seksualnog zdravlja, plastično opisala kako valja pristupati pitanjima emocionalnih samootkrivanja i kako su društveni konteksti kao neka mjerila pogrešni.
Govorila je tome kako dijete naučiti o vrijednostima dijeljenja. Umjesto da mu se kaže da je dijeljenje dobar osjećaj, valja mu reći da nije dobar osjećaj dijeliti, ali je svejedno važno to činiti. Kao i kod seksualne komunikacije, valja biti iskren – ona nije laka i ugodna, ali se uspostavom nje mogu postići željene intimnosti, bliskosti i zadovoljstvo.
Tri barijere samorazotkrivanja u intimnim odnosima
U brojnim kliničkim istraživanjima parovi prijavljuju nedostatak seksualne komunikacije, a prije dvije godine istraživački trojac Allen B. Mallory, Alelia M. Stanton i Ariel B. Handy napravio je mata-analizu 48 istraživanja o seksualnoj komunikaciji koja su se bavila njezinim benefitima na kvalitetu intimnih odnosa. Seksualno samootkrivanje, da ga definiramo, uključuje razgovor o seksualnim preferencijama i želji za sudjelovanjem u određenim seksualnim aktivnostima, kao i o seksualnim vrijednostima, prošlim iskustvima i seksualnim stavovima. Učestalost seksualne komunikacije pokazuje koliko često parovi razgovaraju o različitim aspektima svojih seksualnih odnosa. I ona je pokazala da parovi sa seksualnim poteškoćama imaju više problema u seksualnoj komunikaciji nego parovi bez seksualnih problema.
Istodobno drugi je istraživački tim, u kojem je sudjelovala i profesorica Rehman, definirao konkretne prepreke, barijere koje se postavljaju kod seksualne komunikacije i to kroz upitnik kojim su istražili vrste prijetnji. Riječ je o tri vrste prijetnji koje se javljaju i u neseksualnim komunikacijama: prijetnja sebi, prijetnja partneru i prijetnja vezi.
Prijetnja samom sebi aktivira se u većoj mjeri tijekom seksualne konfliktne komunikacije nego u neseksualno konfliktnoj komunikaciji. Tu leži i odgovor na pitanje zašto partneri imaju tendenciju izbjegavati seksualnu komunikaciju – kako ne bi otvorili konfliktna polja koja uspješnije kontroliraju u neseksualnoj komunikaciji. Sve je to otvorilo prostora za daljnja, dublja istraživanja emocionalnih odnosa. Kao i upozorenje da se savjeti tipa: razgovarajte i sve će se riješiti samo po sebi – ne daju olako.