Mama je izašla iz kuće oko 7 i 30.
Kao što to obično ujutro čini svaki dan.
Ovaj put sa sobom nije ponijela vrećice s kojima se,
nekad za sat, a nekad za dva,
vraća natovarena namirnicama s placa.
U njenim rukama dva su kofera.
Jedni od onih modernih, velikih na kotačićima.
U njima će ponijeti sve što drži da joj je važno
i nikad se više neće vratiti na sedmi kat zgrade na uglu
Vukovarske, koja se, kad su se uselili i
kad je Mirko bio mali, zvala Proleterskih brigada.
Otvarajući joj vrata taksija, koji je upravo pristigao,
Mirko će pogledati gore
prema prozoru na kojem je sve te godine uvijek stajala ona.
Sada na prozoru nema mame,
iza zavjesa, Mirko može naslutiti lice oca.
Viri, ne prikazuje se.
„Ne želim više živjeti s tobom – tako je rekla“, čut će od njega
kad se uspne i prijeđe vrata stana nakon što je ispratio majku i
ne znajući gdje je otišla.
Otac će sjediti u sobi koju su i danas zvali primaćom,
pred njim će, kao i uvijek, stajati šahovske figure.
Na televizijskom ekranu izmjenjivati će se slike,
čiji će smisao izmicati jer je ton ugašen.
„I što si ti rekao?“, pitat će.
„A, što bih rekao?“, rekao je otac.
„Nisi pomislio da možda ima živčani slom,
da je skrenula s uma, da joj je,
što ja znam, puklo nešto u glavi“, Mirko će pokušati doznati.
„Vidjelo se da su joj, kao i uvijek,
sve na broju i da zna što radi.
Bio je to odavno domišljen potez.“, čut će, uz zveket suđa, iz kuhinje.
„Molim!? I nisi je pitao kuda će?“
„Rekla je da stan ostavlja meni dok sam živ, kasnije tebi i tvojoj djeci.
Da si je ona iznajmila stan i da će ga moći plaćati svojom mirovinom i ušteđevinom.“
„Zašto, jebote, zašto!! Tolerirala te skoro 40 godina, u čemu je štos?
Zašto mirna žena nakon tolikih godina braka ostavlja muža?“, Mirko je povisio glas.
„Misliš da nisam pitao? Nasmijala se i rekla – Ivane nismo djeca.
Tvoje davne avanture su nevažne, bili su to dječački bjegovi u susjedno dvorište.
Imale su smisla samo zato jer si znao da se imaš gdje vratiti.
Naša partija je došla kraju. Nema drugog razloga.
Odradili smo ga. Taj brak.“, tako je rekla.
„I nije ti žao?“, pitao ga je.
„Ne bih to nazvao žalošću. Prije previdom.“.
„Kako!?“
„U šahu čestom, a u životu rijetkom, ali mogućom daminom završnicom.
Očekivao sam je prije 10 godina kad si se ti odselio.
Samo, ja sam od tada mislio da igramo na pat!
Nego, jesi li da ručamo zajedno, naglo okrene temu.
Stavio sam jutros grah.“
„Jebo te grah i šah!“ kroz izlazna vrata viknut će mu Mirko.
Sedam katova niže sjest će na stepenicama predvorja zgrade, u šake uroniti glavu
kroz koju sijevne misao: „Za koji se kurac ja sad osjećam kao da se nikad nisam rodio?“
Sjedi, dok vrane grakću nad potresom razrušenim gradom:
Kre-kre-kre, Kre-kre-kre-kreee…
„Zvuči, kao Samo jednom se ljubi! Ha?“, otresao se prema nebu Mirko.
Al, tad je već poduvao prvu frulu.
‘Sijedih razvoda’ sve je više u Hrvatskoj i njihova učestalost demantira dosadašnje uvriježeno mišljenje kako se najčešće razvode parovi u četvrtoj i petoj godini braka.
Sve češće se razvode, ili naprosto rastavljaju, parovi koji su u braku proveli više od 30 godina. I to na inicijativu žena. Dok čekamo kako bi se na tu temu uskoro moglo provesti i cjelovito sociološko istraživanje pozivamo se na pokazatelje koje za sada imamo, a do kojih je u svom istraživanju “Seksualni život u trećoj dobi” došla sociologinja Aleksandra Funes intervjuirajući žene i muškarce u dobi iznad 65 godina.
Većina je ispitanica tijekom dubinskih intervjua istraživačici otkrila da su napustile supruge ili to planiraju učiniti. Većina kao razlog navodi da se brak istrošio te da preostalo vrijeme života žele posvetiti sebi na način kakav to u braku, u kojem su se davale suprugu, kući i odgoju djece – nisu imale mogućnosti učiniti.