Samo dvije bolnice u Hrvatskoj, KBC Rijeka i zagrebački KB Sveti duh, za rodilje imaju osiguranu dostupnost anesteziologa 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, 365 dana u godini. Na epiduralnu analgeziju radi smanjenja razine boli prilikom rađan ja, kada je ona potrebna i kada je rodilja traži, ne mogu u svakom trenutku računati rodilje preostalih tridesetak rodilišta u Hrvatskoj. Niti ima dovoljno anesteziologa koji bi bili angažirani za 24-satna dežurstva u rodilištima, niti je sustav zdravstvene skrbi trudnicama i rodiljama u bolnicama ikad tako bio organiziran. Za epiduralnu analgeziju, koju radi smanjenja boli u porodu trudnicama mogu dati jedino anesteziolozi, oni su rodiljama u bolnicama na raspolaganju trudnicama po principu posudbe. Ako nisu na operacijama, odnosno, ako nisu okupirani u drugim odjelima, rodilišta ih mogu posuditi u njihovo radno vrijeme. Tako funkcionira i OB Dubrovnik koja se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog peticije što su je pokrenule trudnice i mame dubrovačke Facebook grupe DUMAM-e kako bi i kroz ovaj vid javnog pritiska upozorile na nedostupnost zdravstvene usluge koja bi porod učinila bezbolnim.
Dakle, situacija je puno gora nego što se otkriva peticijom Dubrovkinja. U gotovo sto posto rodilišta rodilje mogu očekivati da im epiduralna analgezija neće biti dostupna, jer u hrvatskom javnom zdravstvu anesteziologa nema dovoljno, kao što nema ni novca da bi se oni dali na raspolaganje samo rodilištima. Nikada za to nije bio predviđen. Bude li pod pritiskom javnosti rodilište OB Dubrovnika dobilo anesteziologa koji će rodiljama biti dostupan 24 sata, u drugim će rodilištima i bolnicama to i dalje ostati problem. U nekim rodilištima rodilje uopće nemaju ni mogućnosti dobiti epiduralnu analgeziju, jer anesteziologa niti nemaju. Za one koji to ne znaju, epiduralna analgezija svakako treba pratiti porod pod dripom, jer ti lijekovi izazivaju jake trudove, kontrakcije između kojih nema pauza, kao što je to kad su trudovi prirodni, odnosno bez stimulacije lijekovima. Rađanje pod dripom je zato puno bolnije i epiduralna injekcija i lijekovi za smirenje su nužni, kako bi ih rodilja izdržala, jer njezino tijelo kada rađa pod dripom ne proizvodi dovoljnu količinu hormona protiv boli, kao što to čini tijekom prirodnog poroda.
Ovaj problem na koji je peticija Dubrovkinja ukazala nije, nažalost, problem jedne bolnice ili bolničkog sustava. To je problem cijelog zdravstvenog sustava, koje puca po svim šavovima, a prvi se kidaju na zdravstvenim uslugama koje sustav treba davati u području reproduktivnog zdravlja i zdravlja žena.
Ne samo da nema dovoljno anesteziologa, nego već godinama nedostaje i ginekologa. Zbog njihovog manjka posebice pate trudnice i rodilje na otocima, koje moraju raditi akrobacije i složene strategije rezervacije mjesta i vremena za porode na kopnu, u županijskim bolnicama. Tako najčešće mjesec dana prije termina poroda odlaze na čuvanje trudnoće, kako se ne bi našle u situaciji da kad trudovi krenu nema više vremena stići do rađaonice. Zato nije čudno da u Hrvatskoj nerijetko žene rađaju u helikopteru, avionu, automobilu. To bude vijest za naslovnice, ali iza nje se krije najčešće porazna stvarnost loše organizacije zdravstvenog sustava prema reproduktivnom zdravlju. Mi kao država imamo i potpuno neshvatljive zakone kojima se onemogućava unaprjeđenje zdravstvene usluge pri porodu. Primjerice, primalje ne mogu obavljati samostalnu djelatnost, nego su pretvorene u sluge liječnicima, iako su educirane pružati medicinsku uslugu pri porodima urednih trudnoća i za koje nema indikacija da bi bila potrebna pomoć liječnika. Tako to rade brojne europske zemlje, ali hrvatskim je primaljama zabranjeno njihovu djelatnost obavljati izvan ustanove. Zato porod kod kuće, za koji se odlučuje sve više žena, prate primalje iz uvoza. Najčešće iz Slovenije.
Podsjetimo se samo na čemu je zdravstveni sustav počeo najprije pucati kod pojave pandemije covida-19 i uspostave lockdowna. Prvo su ukinute pratnje na porodu, potom i boravak majke uz dijete u bolnici. S ukidanjem pratnje na porodu prestali su se održavati i trudnički tečajevi, koje su skupa s trudnicom pohađale i osobe koje su birale da im budu pratnja. Sve je to u paketu zdravstvena politika odmah proglasila zdravstvenim nadstandardom kojega u pandemijsko vrijeme i reorganizacije resursa i novca u borbi protiv novog virusa treba prvo rezati.
Vlada ne želi izraditi Akcijski plan za zdravlje žena
Kada je više stotina žena kroz kampanju #Prekinimošutnju krajem 2018. godine izašlo u javnost sa svojim potresnim svjedočanstvima o bolnim ginekološkim postupcima radi uskraćivanja anestezije, udruga Roda je uz podršku brojnih organizacija poslala zahtjev premijeru Andreju Plenkoviću za osnivanjem radne skupine koja bi imala za cilj izradu Akcijskog plana za zdravlje žena. Nažalost, važnost ovakvog dokumenta nije prepoznata. Vlada nije osnovala radnu skupinu pa su njen posao preuzele stručnjakinje iz različitih područja koje su odlučile izraditi prijedlog nacrta Akcijskog plana za zdravlje svih žena u RH i poslati ga Vladi.
Zdravstveni sustav u RH nije prilagođen potrebama žena što je vidljivo iz niza ozbiljnih sustavnih problema koji mogu narušiti mentalno i fizičko zdravlje žena:
- izostaje edukacija o spolnom zdravlju
- ginekološka skrb nije dostupna svim ženama (posebice na otocima i u udaljenim krajevima
- postojanje arhitektonskih i komunikacijskih barijera za žene s invaliditetom
- diskriminacija nekih skupina žena (Romkinja i azilantkinja)
- neodgovarajuća primjena analgezije i anestezije prilikom različitih ginekoloških postupaka
- priziv savjesti
- kršenje Zakona o zaštiti prava pacijenata
- verbalno i fizičko nasilje u rodilištima
- uskraćivanje pratnje na porodu