Prve rečenice koje su u javnost plasirane od strane policije i sustava centara socijalne skrbi nakon što je Željko Đekić u splitskom dućanu ubio svoju bivšu suprugu na njezinom radnom mjestu, bile su da nikakvi znakova nasilja u toj obitelji ranije nisu evidentirani. Drugim riječima, službe su imale potrebu odaslati informaciju po kojoj se ovaj zločin nije mogao spriječiti. Iza te tvrdnje stoji namjera da sa sebe kao sa sustava skinu bilo kakvu vrstu odgovornosti. Posljedica te tvrdnje je da se ovaj zločin odmah stavio u kategoriju ‘zločina iz strasti’. Ne femicida, ne rodno uvjetovanog nasilja kojem je možda prethodilo i višegodišnje zlostavljanje koje danas mnoge europske države u svom kaznenom zakonodavstvu prepoznaju pod nazivom coercive control ili u našem prijevodu prisilna kontrola. Kao skup ponašanja emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja u partnerskim vezama. Prisilna kontrola stavljena je u katalog kaznenih djela da bi takvo nasilničko ponašanje bilo moguće istraživati, dokazivati i u konačnici presuđivati zatvorskim kaznama.
Prema stotinama slučajeva prijavljenog obiteljskog nasilja, od kojih su mnogi završili i ubojstvima žena, pokušajima ubojstva te teškim tjelesnim ozljeđivanjem, a Vesna iz Splita već je 12. ubijena žena ove godine – tek naknadno doznajemo da su postojali brojni signali nasilničkog ponašanja koje se kaznenim zakonodavstvima i nama susjednih zemalja klasificiraju pod imenom prisilna kontrola. Riječ je o planskom sustavnom i dugotrajnom ponašanju koje nasilnici čine prema svojim partnericama, glavnom je riječ o muškarcima, te ponašanju koje se kroz niz signala, tzv. crvenih zastava ili uzbuna (red flag ili red alert) može prepoznavati i dokazivati od strane ljudi s kojima nasilnicima žive, rade, druže se… Mogu ih prepoznavati i ljudi koji iz službenih institucija, od liječnika, nastavnika njihove djece, preko centara socijalne skrbi do policije.
Prisilna kontrola je model planskog, sustavnog i dugotrajnog emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja, koje prethodi tjelesnim napadima i ubojstvima i žrtvu pretvara u taoca takvog partnera.
„Učinite da se prisilna kontrola nauči prepoznavati i učinite da se kazneno goni!“, poručila je Lana Bobić premijeru Andreju Plenkoviću u otvorenom pismu putem Reci.hr, a nastalom kao reakcija na premijerovu tvrdnju kako njegova Vlada nema toleranciju prema nasilju nad ženama, ali isto tako da „kretene, divljake i primitivce ne može spriječiti da čine kaznena djela“. Tom je izjavom premijer Plenković i sam ovaj posljednji monstruozan slučaj femicida u Splitu stavio u okvir ‘zločina iz strasti’ kroz kakvu se prizmu dominantno tretiraju slučajevi partnerskog nasilja, nasilja u obitelji i ubojstava.
Partnersko nasilje i ubojstva gledati kroz prizmu prisilne kontrole, a ne “zločina iz strasti”
„Upravo su ponašanja prisilne kontrole prvi indikatori nasilja, ali i ključni indikatori femicida. Iako znamo da se upravo prisilna kontrola nalazi u temelju rodno uvjetovanog nasilja, ovaj je mehanizam nasilja zanemaren, što pokazuje i činjenica da se o prisilnoj kontroli malo ili nimalo razgovara. Partnersko nasilje i ubojstva vezana uz isto moraju se promatrati kroz prizmu prisilne kontrole, a ne “zločina iz strasti”. To znači da bi partnersko nasilje shvaćali kao kontinuum, a ne izoliran slučaj i da bi kazneno djelo razumjeli kao promišljen zločin iz mržnje, a ne incident“, naglasila je Lana Bobić u svom prvom od ukupno pet navoda premijeru što sve može i mora učiniti da bi uistinu bio vjerodostojan u tvrdnji kako rodno uvjetovano nasilje i partnersko nasilje njegova Vlada, politike koje ona provodi te država i ovo društvo ne toleriraju.
Potrebu za uspostavu mehanizama kroz koje će policijski i pravosudni sustav te sustav socijalne skrbi znati prepoznavati kao signale ponašanja prisilne kontrole od strane pojedinaca nad partnerima, ukazao je i psiholog Krešimir Prijatelj još prije dva mjeseca, nakon filicida koji je potresao Hrvatsku. I taj se zločin, ubojstvo troje djece koje je u njihovoj spavaćoj sobi počinio njihov otac Harald Kopitz, kroz službene izjave policije i centara socijalne skrbi također stavljao u okvir onih djela koje nikako nije bilo moguće predvidjeti, da bi se kasnije otkrivalo kako je ubojica odavao znakove koji su govorili da je možda bio osoba prisilne kontrole ponašanja.
“Krajnje je vrijeme da kao društvo prestanemo okretati glavu i počnemo prijavljivati svaku sumnju na bilo kakav oblik nasilja nad djecom“, poručio je psiholog Prijatelj pozivajući se na detektiranje ponašanja koje govori o prisilnoj kontroli koju nasilni partneri uspostavljaju nad svojim partnericama puno prije nego što se počine ubojstvo.
Kako je prisilna kontrola postala kazneno djelo u Britaniji i Irskoj
Što je to prisilna kontrola ili nametnuta kontrola, kako bi se coercive control mogao i bolje prevoditi boljeg razumijevanja ovog skupa ponašanja te kako uočiti ‘crvene zastave ili signale’ (red alert) prema kojem bi ovaj oblik nasilja u partnerskim vezama ili obiteljskog nasilja prepoznavali?
Sam izraz coercive control skovao je sociolog, istraživač, forenzičar socijalnog rada i profesor emeritus Evan Stark, koji se godinama bavi pravnim, političkim i zdravstvenim dimenzijama međuljudskog nasilja, uključujući njegove učinke na djecu. Izraz prisilne kontrole prvi puta upotrebljava 2007. godine izdajući knjigu Coercive Control: The Entrapment of Women in Personal Life (Prisilna kontrola: zarobljavanje žena u osobnom životu) u kojoj se bavi vrstom obiteljskog zlostavljanja koja ne uključuje uvijek fizičko nasilje.
„U temelju ovog ponašanja je usađivanju straha, jer bez njega prisilne kontrole nema. Strah je stvaran, točnije, postoji prijetnja da će se osobi koju se kontrolira nešto loše dogoditi. Ponašanje nije povremeno, riječ je o planskom, ustaljenom, svakodnevnom ponašanju. Od opsesivnog nadgledanja e-mail pošte, kontakata, bankovnog računa, preko tjelesnog nasilja niže razine kao što je šamaranje, povlačenje za kosu, štipanjem, do seksualnih prisila i zlostavljanja. Nerijetko prisilna kontrola kulminira teškim tjelesnim zlostavljanjem pokušajem ubojstva ili ubojstvom“, opisuje Stark.
Prisilna kontrolu valja pojmiti i kao ograničavanje ljudskih prava, lišavanje žrtve slobode na puno različitih načina, od društvene izolacije do smanjivanja njezine sposobnosti slobodnog djelovanja, odlučivanja i normalnog životnog funkcioniranja. Stručnjaci poput Evana Starka prisilnu kontrolu uspoređuju i s uzimanjem nekoga za taoca: „Žrtva postaje zarobljena u nestvarnom svijetu koji je stvorio zlostavljač, zarobljena u svijetu zbunjenosti, proturječnosti i strahu.”
Stark kroz istraživanja dolazi do zaključka da prisilna kontrola na psihičkoj i emocionalnoj razini traje oko pet godina prije nego što eskalira u fizičko zlostavljanje.
Starkova otkrića narednih su godina pomogla mnogima u oblikovanju spoznaja, stavova i politika o rodnom nasilju i to u nekoliko američkih država, na Tajvanu, Turskoj i drugim zemljama u kojima je radio. Stark je u konačnici postavio konceptualne temelje za nova kaznena djela koja uključuju ‘prisilno i kontrolirajuće ponašanje’, a koje je u kazneno zakonodavstvo uvela Britanija 2016. godine, a godinu kasnije i Irska.
Prema Starkovim istraživanjima prijavljenih slučajeva obiteljskog nasilja, u čak 86 posto nalazi se prisilna kontrola, a u samo 14 posto slučajeva se tjelesni napad koji se dogodio može podvesti pod djelo ‘zločin iz strasti’, odnosno, nije mu prethodila kontrolirajuća prisila nasilnika nad žrtvom.
Vremenska linija femicida – prisilna kontrola i osam koraka do ubojstva
Istraživanju prisilne kontrole, točnije kako je prepoznavati i dokazivati posvetila je velik dio svog profesionalnog života i britanska kriminologinja dr. Jane Monckton Smith, koja u svojoj najnovijoj knjizi „In Control: Dangerous Relationships and How They End in Murder“ (U kontroli: Opasne veze i kako završavaju ubojstvom) objavljuje rezultate istraživanja 372 slučaja obiteljskog nasilja u Velikoj Britaniji i otkriva kako postoji obrazac od osam faza zahvaljujući kojem možemo prepoznavati znakove prisilne kontrole, prevenirati ubojstvo, ali i educirati suce i odvjetnike, policiju i socijalne radnike, na koji način prikupljati dokaze i dokazivati postojanje prisilne kontrole kao dugotrajnog zlostavljanja koje je prethodilo ubojstvu. Odnosno, da se ono nije dogodilo kao ‘zločinu iz strasti’, koji često kroz žalbene postupke bude prekategoriziran u zatvorski manje kažnjiv ‘zločin iz nehaja’.
„U ovom smo istraživanju razmatrali slučajeve obiteljskog zlostavljanja od 2012. godine i to na način da smo na obiteljsko nasilje gledali kroz prizmu prisilne kontrole koju su zlostavljači primjenjivali. Otkrili smo kako postoji pravilo, kako postoji osam vremenskih faza prisilne kontrole. Po tome je istraživanje revolucionarno, jer se u ranijim istraživanjima obiteljskog nasilja koje je završilo ubojstvom žrtve primjenjivalo gledište “zločina iz strasti”. Kao da se ubojstvo dogodilo na mah, pod utjecajem alkohola, svađe i slično, kao da njemu nije prethodio plan. Donedavno smo na obiteljsko zlostavljanje gledali kao na problem upravljanja bijesom. Da je ono spontano. Ali prisilna kontrola uopće ne funkcionira tako i to smo kroz istraživanje dokazali. Ona je planska“, navodi Monckton Smith u intervjuu za The Guardian.
U gotovo sva 372 ubojstva koja je proučavala otkrila je obrazac od osam koraka ili faza i redovno postoji planiranje i odlučnost da se plan provede, i uvijek je postojala prisilna kontrola. Među slučajevima koje je proučavala bilo je i nekoliko ubojstava u homoseksualnim vezama. Dr Monckton Smith vjeruje da njezin model vremenske linije ubojstava može spriječiti ubojstva.
Osam faza vremenske linije ubojsva dr. Jane Monckton Smith:
- Povijest uhođenja ili zlostavljanja – počinitelji su to činili i u ranijim vezama
- Romansa brzo prerasta u ozbiljnu vezu
- Odnosom prevladava prisilna kontrola – ulazak u vrtlog predanosti
- Okidač za prijetnju počiniteljevoj kontroli – na primjer, veza prestaje ili počinitelj dolazi u financijske poteškoće
- Eskalacija – povećanje intenziteta ili učestalosti partnerove taktike kontrole, kao što je uhođenje ili prijetnja samoubojstvom
- Počinitelj ima promjenu u razmišljanju – odlučuje nastaviti dalje, bilo kroz osvetu ili ubojstvo
- Planiranje – počinitelj može kupiti oružje ili tražiti mogućnosti da sam uhvati žrtvu
- Ubojstvo – počinitelj ubija svog partnera, a moguće je i povređuje druge, poput žrtvine djece
“Nadam se da će i žrtve, čim to vide, moći reći: ‘O moj Bože, imam slučaj u trećoj fazi’, ili ‘Moja veza je u fazi pet’. Moram reći kako je policija kad sam krenula s edukacijom bila nevjerojatno prijemčiva i prepoznaje korake u slučajevima na kojima radi, što govori o njihovom iskustvu, a ovaj im model pravi red u kaosu koji je obiteljsko zlostavljanje, prisilna kontrola i uhođenje. Policija će lakše moći pratiti određene potencijalne počinitelje, a žrtve lakše moći artikulirati profesionalcima u kojoj se situaciji nalaze”, komentirala je Monckton Smith te kao sljedeći važan korak u prevenciji ubojstava i obiteljskog nasilja vidi u iznalaženju načina na koje žrtve mogu na siguran način napustiti kontrolirajuće partnere, ali i istraživanja koja bi nam pojasnila uzroke zašto pojedini ljudi traže i nameću kontrolu u intimnim odnosima.
Red alerti ili znakovi prepoznavanja prisilne kontrole
Kad bi je definirali prisilna kontrola je obrazac verbalnih napada, prijetnji, ponižavanja i zastrašivanja, emocionalnog iscrpljivanja i zlostavljanja koji se koristi za nanošenje štete, kažnjavanje ili zastrašivanje žrtve. Ponašanje je osmišljeno, kontrolirajuće i s ciljem da osobu učini ovisnom, da je izolira od svih koji bi joj mogli biti podrška, da je se ponizi, da je se iskorištava, liši neovisnosti te da se u konačnici nad njom uspostavlja vlast i to se čini reguliranjem njezinog svakodnevnog ponašanja. Obrazac ponašanja osoba koje imaju odnos prisilne kontrole nad partnerom se prepoznaje po mnogo signala, a ovo su najčešće manifestacije:
Opsesivno praćenje – kontrola svakodnevnog ponašanja i navika, uhođenje, praćenje, nadgledanje koje može ići do te mjere da ugrađuje i špijunski softver, pregledavanje poruka, e-mailova, džepova, osobne torbice…
Izluđivanje – namjerno poigravanje lažima, premještanje predmeta, primjerice preparkiranje automobila usred noći radi izluđivanja
Ponižavanje – ruganje i obezvrjeđivanje zbog obrazovanja, izgleda, vještina, ponižavanje pred drugima, kritiziranje i degradiranje primjedbama
Tjelesno zlostavljanje – štipanje, povlačenje kose, gušenje,
Seksualni napadi – prisile na seksualni odnos, silovanje
Izolacija – od prijatelja, obitelji, kolega s posla
Uskraćivanje osnovnih potreba poput hrane, usluga podrške, medicinskih usluga…
Česte rečenice:
– „Zvao sam te, nisi se odmah javila!“
– „Gdje si bila, što si radila, s kim si bila?“
– „S kim si to sad pričala?“
– „Nisam ti dopustio da se s njom nalaziš!“
– „Daj mi šifru mobitela!“
– „Ovu ćeš haljinu obući“
– „Nemaš se ti što čuti i viđati s mamom, tatom, bratom“
– „S tvojom plaćom ne bi ni djecu mogli hraniti, kamoli oblačiti“
– „Nisi dobro kruh narezala, ja sad to neću jesti!“
– „Da je po tvojoj obitelji bila bi ti na cesti, a ne dama koja se šepuri u ovakvom stanu“
– „Vaša mama to ne razumije, što je uopće pitate, tata će vam objasniti što trebate znati“
Nema nikakve zapreke da u kazneno zakonodavstvo Hrvatske kao kazneno djelo zaprijećene zatvorske kazne ne bude uvedena i prisilna kontrola kao emocionalno, psihičko i ekonomsko zlostavljanje u partnerskim vezama i kao jedna od vrsta koju će se prepoznavati kao vrsta obiteljskog nasilja. Istodobno organizirati edukacije za sve koji rade u području socijalne skrbi i obitelji, odvjetnike i suce, nastavnike i liječnike, kako bi tu vrstu nasilja na vrijeme znali prepoznavati. Reformirati obrazovni sustav u kojega vallja što prije uvesti nastavu građanskog odgoja i sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja. To su alati i smjerovi politike borbe protiv obiteljskog nasilja i femicida, a koje premijer Andrej Plenković ima na raspolaganju primijeniti i uistinu sustavno početi raditi na smanjenju obiteljskog nasilja, femicida i seksualnog nasilja, a koje je u porastu za čak 40 posto.
Žene znaju i žele izaći iz kontrolirajuće veze, ali se boje osvete
„Ljudi se često pitaju zašto zlostavljani ne napuštaju svoje zlostavljače. Zato što su uplašene i to s dobrim razlogom, zato što su mislile da je manje zlo ostati nego otići, zato što su im oduzete sve mogućnosti izbora. Mnoge žene koje govore o tome reći će da jesu prepoznale da se radi o kontroli i mislile da će potreba za kontrolom nestati ako ih učine stabilnima u vezi. Ali naravno da nije. Nikakva količina ljubavi ili stabilnosti neće oduzeti te probleme s kontrolom. Žene su svjesne da će im se osoba osvetiti ako pokušaju otići. To im je i glavni pokretač prisilne kontrole. Tu treba na scenu nastupiti sustav, društvo, ljudi koji žrtvi žele pomoći, ali joj moraju omogućiti sigurno okruženje da uistinu može otići. Mislim da to trebamo prestati doživljavati kao svađu među ljudima i početi to doživljavati kao opasnu situaciju u kojoj je netko postao prijetnja nekom drugom. Skloni smo obiteljske nasilnike procjenjivati kao muževe, dečke, ljubavnike. Ne mislimo o njima kao o psihopatima, narcisima, ubojicama. Moramo napraviti taj skok“, komentira Jane Monckton Smith vječno pitanje žrtvama nasilja, zašto nasilnike naprosto nisu napustile.
Ako ste žrtva nasilja ne bojte se nazvati 0800 55 44!
Savjetovalište Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) povjerljivo je mjesto za žene koje trebaju besplatnu podršku, informacije, savjetovanje i upute vezano uz nasilje koje su preživjele. Pozivi su besplatni, a razgovori anonimni i povjerljivi. Savjetovalište pruža ženama besplatno pravno i psihološko savjetovanje. AŽKŽ je ujedno i prvo tajno sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja .
Tijekom 31 godine rada AŽKZ je pružila pomoć i podršku za više od 50.000 žena i njihove djece. Oni koji se žele i mogu pridružiti borbi protiv nasilja nad ženama i djecom i pomoći žrtvama nasilja mogu donirati uplatom na žiro račun: HR3023600001101968330 ili direktno putem web stranice www.azkz.hr