Malo slučajeva silovanja u Hrvatskoj bude uopće prijavljeno policiji, još ih znatno manje završi na sudu, a još manje ih završi s kaznom zatvora za silovatelja. Podaci udruga koje već godinama rade sa žrtvama seksualnog nasilja potvrđuju da sudski procesi, kad do njih i dođe, u pravilu traju nekoliko puta više od samih kazni koje silovatelji na kraju dobiju. Zato se i prijavljuje po nekim procjenama tek svako deseto, a možda i svako petnaesto silovanje. U preostalim slučajevima žrtve procijene da im je bezbolnije zadržati sve za sebe i izboriti se s traumom kako znaju i umiju.
Kazne za silovanje u Zakonu o kaznenom postupku, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, su od jedne do petnaest godina zatvora, a ako je silovanje izazvalo smrt žrtve, minimalna kazna je pet godina, dok maksimalna nije definirana. U stvarnosti, a o čemu smo pisali u tekstu o sramotnim presudama, kazne se kreću do tri godine zatvora i sudovi često pronalaze više olakotnih nego otegotnih okolnosti za optuženike.
Silovanje je već tisućama godina kažnjivo djelo, a sve do dvadesetog stoljeća silovatelji nisu mogli računati na bilo kakve olakotne okolnosti. Štoviše, ovisno o mjestu i vremenu, mogli su očekivati smrtnu kaznu ili se izvući pod određenim uvjetima. Prvo spominjanje silovanja u nekom zakoniku datira otprije gotovo četiri tisuće godina iz starog Babilona, a kroz povijest se njegova kažnjivost mijenjala ovisno o općem poimanju morala. No, jedna je zajednička nit svim kaznenim propisima za silovanje: oni nisu smišljeni toliko zbog toga da zaštite žrtvu i daju joj eventualnu satisfakciju za traumu koju je pretrpjela, nego zbog zaštite braka kao osnove obiteljskog života i autoriteta muškarca kao glave obitelji. Silovanje je stoljećima smatrano uvredom glave obitelji jer je to bila svojevrsna poruka da on nije u stanju zaštititi svoju obitelj te je često, da bi kao glava obitelji dobio satisfakciju za počinjenu uvredu, imao pravo sam odrediti ili čak i provesti kažnjavanje silovatelja.
HAMURABIJEV ZAKONIK (Babilon 17. stoljeće prije nove ere)
Samo smrt za silovatelje
Babilonski kralj Hamurabi (1792. – 1750. godine prije nove ere) objavio ga je narodu potkraj svoje vladavine. Prema tom zakoniku, preljub i silovanje kažnjavali su se najstrožim kaznama. Silovatelj je obavezno završavao smrtnom kaznom, a način izvršenja kazne nije bio unaprijed utvrđen. Poruka je bila jasna: svaki neprihvatljiv seksualni čin vrijeđa moralne osjećaje u zajednici.
STARI RIM (509. godine prije nove ere)
Kazne za silovatelje, a žrtve morale braniti čast obitelji
Silovatelji su strogo kažnjavani, a žrtve nisu bile krive za zločin. No, od njih se očekivalo da budu skršene tugom, ali i da zaštite muževu i obiteljsku čast, pa i samoubojstvom, kao što je to učinila heroina Lukrecija nakon što ju je silovao sin posljednjeg rimskog kralja Lucija Tarkvinija. Njeno mrtvo tijelo podiglo je pobunu u kojoj je zbačen kralj, a Rim je postao republika.
CAR JUSTINIJAN (Bizantski car, 6. stoljeće)
Silovatelju smrt, čestitost žrtve nepovratno izgubljena
U devetoj knjizi svog Kodeksa proglasio je silovanje najtežim zločinom, kažnjivim smrtnom kaznom, jer je takav čin usmjeren protiv čovjeka, ali je i protivan poštovanju Svemogućeg, a čestitost žrtve je bespovratno izgubljena. Izričito je zabranio sklapanje braka između žrtve i počinitelja.
KRŠĆANSTVO (Srednji vijek)
Silovatelj može izbjeći smrt ako oženi žrtvu
U većini srednjovjekovnih statuta silovanje se strogo kažnjavalo, ponekad i smrću, a silovatelj ju je mogao izbjeći ako oženi žrtvu. No, uvjeti su bili da su žrtva i počinitelj pripadnici istog staleža te da na brak pristanu djevojčini roditelji i ona sama. Ovisno o staležu i statusu žrtve – djevica, udana gospođa, plemkinja, bludnica… kazne su se kretale od novčane do smrtne.
FRANCUSKA REVOLUCIJA (1791.)
Silovatelja u okove i na 12 godina
U duhu ideja o pravima i slobodama građana spolni odnos osoba istog spola, poticanje na prostituciju ili otmica ženskih osoba starijih od 14 godina nisu više kaznena djela. No, silovanje je to i dalje. Za taj čin više nije propisana smrtna kazna nego su silovatelji morali nositi okove između šest i dvanaest godina, ovisno o okolnostima djela.
NAPOLEON (Kazneni zakon iz 1810.)
Prvi puta se i muškarcu priznaje da je žrtva silovanja
Proširio je definiciju žrtve silovanja, pa je to sada mogao biti i muškarac. Za počinitelja silovanja ili pokušaja silovanja predviđena je kazna samotnog zatočenja. Međutim, i dalje se silovanje trpa u istu kategoriju s bilo kojim drugim “napadom na čestitost”, a silovatelj se može izvući ako oženi žrtvu.
AUSTRIJA – Kazneni zakon Josipa II (1852.)
Silovatelja u tamnicu do deset godina
Zakon Josipa II, prosvijećenog absolutiste, za silovanje je predviđao tešku tamnicu od pet do deset godina, ako je žrtva teško ozlijeđena od deset do dvadeset godina, a ako je u tom činu ili zbog njega preminula kazna je mogla biti i smrtna.
KRALJEVINA JUGOSLAVIJA (Krivični zakonik 1929.)
Deset godina robije osim ako ne oženi žrtvu
Otmica “radi bluda”, definirana kao “ko silom, pretnjom ili prevarom odvede polno neporočno žensko lice u nameri da s njim on ili koji drugi u bludu živi” kažnjavala se sa pet do deset godina robije. Silovatelj, ali ne i otmičar, mogao je izbjeći kaznu ako se oženi sa žrtvom jer se tako štitio i promicao javni moral.
SFRJ (1945. – 1990.)
Zakoni koji prepoznaju seksualnu zloporabu djece i maloljetnika
U zakone su uvedeni kvalificirani seksualni delikti i pojačana je zaštita djece i maloljetnika od spolne zloupotrebe, a 1977. prvi je put dekriminaliziran dobrovoljni homoseksualni odnos među osobama muškog spola.
HRVATSKA (1990. – )
I silovanje u braku postaje kazneno djelo
U svim dotadašnjim zakonima i statutima silovanjem se smatralo samo seksualno nasilje počinjeno izvan braka, dok se podrazumijevalo da je u braku žena dužna slušati muškarca i podrediti se njegovim željama. Tek na kraju 20. stoljeća (Kazneni zakon iz 1997.) dobili smo zakon koji je priznao da je silovanje uvijek upravo to – bez obzira je li počinitelj bračni ili izvanbračni partner ili netko treći.