Jesu li nedavni događaji prosvjeda nekolicine roditelja u Osnovnoj školi Krapinske Toplice, a protiv zaštitnih mjera nošenja maski, uvjetovani i burnoutom, psihičkim izgaranjem roditelja školaraca koje su mnoge europske države već detektirale da se događa roditeljima školaraca zbog silnih pritiska s kojima moraju žonglirati proteklih godinu i pol dana tijekom pandemije?
“Umorna sam, razdražljiva, sve me boli, a najviše savjest jer sam si počela predbacivati da više nisam ni dobra majka, ni dobra u poslu! I suprug i ja već godinu i pol radimo od kuće, imamo dvoje školaraca, koji su veći dio ovog razdoblja imali online nastavu, a kako stvari stoje mogla bi se ponoviti. U istom smo stanu i iako smo organizirali da budemo odvojeni po sobama, ne možemo se isključiti jedni od drugih, svi znamo što tko radi. Za vrijeme zoom sastanaka djeca često dolaze s pitanjima koja su njima važna za učenje… Ako i nisu u sobi čujemo jedni druge. Žongliramo, pucamo, imamo osjećaj da zakazujemo kao roditelji jer im se u potpunosti u svakom trenutku ne možemo posvetiti, a s druge strane zbog čestog pada koncentracije često pomislim da bi najradije prekinula raditi, što si naravno ne možemo priuštiti. Mislim da smo u burnoutu. Ne znam kako bi drukčije opisala ovo naše stanje, jer imamo osjećaj da sagorijevamo“, opisuje nam jedna od majki dvoje osnovnoškolaca svoje osjećaje izgaranja koje kao roditelj doživljava posljednjih mjeseci, a pred početak školske opet ulazi u isti stres, poput PTSP-a.
Burnout roditelja školaraca kod nas se nije detektirao na način kako se o tome priča u drugim zemljama, ali roditelji školaraca svoja iskustva i poteškoće s psihičkim stanjima u koja upadaju nerijetko dijele na društvenim mrežama, pa su roditeljske online grupe prepune upravo ovakvih opisa stanja i pitanjima što im se događa, je li to normalno, što im je za činiti.
Radi li se o burnoutu, postoje li neka istraživanja toga i kod nas, kako se s tim nositi, jer jesen opet može donijeti online nastavu, te kako si pomoći, razgovarali smo s psihologinjom Jelenom Palikućom koja radi kao školski psiholog u OŠ Vjekoslava Klaića i psihologom Krešimirom Prijateljem s Odjela za psihologiju Sveučilišta u Zadru.
„Prije svega bih istaknuo kako svim roditeljima, a naročito roditeljima školaraca treba odati posebno priznanje za protekle dvije godine otkako je počela zdravstvena kriza koja još uvijek traje. U razdoblju iza nas, granice vremena provedenog u izvršavanju poslovnih ili školskih obaveza i onoga za obiteljske aktivnosti postale su sve tanje i rekao bih po mnogo čemu konfuzne. Ali većina roditelja je pokazala iznimne kapacitete i otpornost te uspjela kombinirati poslovnu i roditeljsku ulogu, naglasio je psiholog Krešimir Prijatelj te nastavio: „Neke od epidemiloških mjera, koje su još na snazi iako se velik dio i promijenio, neki roditelji doživljavaju dvosmislenima ili zbunjujućima te nerijetko socijalnu podršku traže upravo u grupama na društvenim mrežama koje kako i sami kažete bivaju sve glasnije po tom pitanju. Neizvjesnost oko načina održavanja nastave narušava predvidljivost i stabilnost ne samo djeci već i njihovim roditeljima koji često ostaju zbunjeni informacijama koje dobivaju te ih potom ne mogu adekvatno prenijeti niti svojoj djeci. Nedostatak rutine, pak, kod djece može dovesti do manjeg osjećaja sigurnosti i veće zabrinutosti za budućnost“.
Epidemiološke mjere opteretile 80 posto roditelja
Psiholog Krešimir Prijatelj navodi podatke iz istraživanja o iskustvu roditelja, riječ je o 686 roditelja, najviše među njima majki, koji su se odazvali anketi, a koje je proveo u suradnji s psiholozima Poliklinike za zaštitu djece i mladih prema kojem 80 posto roditelja muče razne brige, njih više od pola navodi kako im roditeljsku ulogu otežavaju određene epidemiološke mjere, neugodni osjećaji i financijske brige.

Krešimir Prijatelj, psiholog
„Dio roditelja iznosi i informacije o nezadovoljstvu podrškom škole za vrijeme pandemije, riječ je o 13 posto, a kao najveći izazov nastave na daljinu navode balansiranje roditeljskih obaveza i nemotiviranost djece za učenjem. Važno je osvrnuti se i na one najugroženije i dodatan naglasak staviti na socijalnu osjetljivost, tako, primjerice 10 posto roditelja opisuje kako nema dovoljno ili ima manjak potrebne tehnologije kojom bi djeci osigurali neometano sudjelovanje u nastavi na daljinu. U kontekstu skupina koje su osjetljivije, spomenuo bih i jednoroditeljske obitelji koje u vremenu krize izvještavaju o više financijskih briga i isto tako više neugodnih osjećaja. Posebnu pažnju, resurse i prije svega podršku svih nadležnih resora stoga bi bilo dobro usmjeriti upravo prema navedenim skupinama“, naglašava Prijatelj.
Što je burnout?
Burnout, ili u našem prijevodu ‘izgaranje’, pojašnjava psihologinja Jelena Palikuća, se događa zbog dugotrajnog nagomilavanja stresa koji osoba doživljava iz različitih izvora. Kada se osoba susretne s određenom životnom preprekom i procijeni da nije sposobna ili nema resurse nositi se s tom situacijom – nastupa stanje stresa. U razdoblju obilježenom širenjem koronavirusa, zbog raznoraznih prilagodbi i mijenjanja uobičajenog načina života, često smo se nalazili u stresnim situacijama koje nismo mogli, niti znali riješiti. Kada takvo stanje potraje i do nekoliko mjeseci, može nastupiti sagorijevanje koje onda posljedično negativno utječe na razne sfere našeg života kao što su zdravlje, odnosi s drugima ili posao.
Osoba koja doživljava burnout osjećat će se iscrpljeno, i psihički i fizički, bespomoćno, preopterećeno, s manjkom motivacije i pesimističnim pogledom na svijet. Kako bi izbjegli osjećaj sagorijevanja, bitno je znati pravovremeno postaviti osobne granice, ne potiskivati neugodne emocije koje nam se javljaju, imati dobru socijalnu podršku i pronaći ugodne aktivnosti tijekom kojih ćemo vrijeme posvetiti sebi i koje će nam pomoći u nošenju sa stresnim situacijama.
Koja su to najčešća opterećenja roditeljima zbog čega mogu ući u stres i naposlijetku doći do izgaranja navodi psiholog Prijatelj, osvrčući se na rezultate istraživanja u kojem su roditelji govorili o svojim konkretnim iskustvima i poteškoćama s kojima su se susretali, ponajviše tijekom tromjesečnog lockdowna i organizacije nastave online.
„Neke obitelji su ranjivije na okolnosti koje je donijela zdravstvena kriza, a neke obitelji su u pandemiji doživjele dodatne izvore stresa koje ne moraju nužno biti povezane s učinkom pandemije. Gotovo 60 posto roditelja u pandemiji se susrelo s barem jednim dodatnim izvorom stresa vezanim uz roditeljstvo. Neki roditelji brinu zbog usklađivanja rasporeda online škole s poslovnim obavezama. Određen broj roditelja je zabrinut zbog višekratnih boravaka u samoizolaciji koji remete obiteljski život i brigu oko djece i njihovih školskih obaveza. Nekim roditeljima za vrijeme zdravstvene krize dijagnosticirana je bolest, tu je bilo riječ o 7,2 posto roditelja, a neki su morali preseliti zbog manjka financija, njih gotovo pet posto, budući je više od 16 posto roditelja u anketi navelo kako su im prihodi postali izrazito smanjeni. Neki su izgubili blisku osobu, gotovo njih 10 posto, a neki se i razveli, 1,6 posto.
U kontekstu mentalnog zdravlja roditelja, svaki peti roditelj ima povišenu razinu depresivnosti, svaki četvrti povišenu razinu anksioznosti, a nešto više od 40 posto roditelja osjeća povišenu razinu stresa. Sada je više nego ikada potrebno osvijestiti brigu o mentalnom zdravlju roditelja kao osoba koje podižu generaciju školaraca u vrijeme pandemije.“
Je li i burnot roditelja također pridonio prosvjedu u školi u Krapinskim Toplicama?
Je li nedavna situacija u Zagorju, prosvjed pojedinih roditelja i pridruženh antimaskera te njihov upad u školu na neki način također posljedica burnouta?

Jelena Palikuća, psihologinja
„Iz ove perspektive ne mogu sa sigurnošću tvrditi što je točan uzrok tome da su se prosvjednici odlučili na ovakve postupke. Pojačan stres zbog prisutnosti rizičnih faktora kao što su razne informacije, ali i dezinformacije, koje dobivamo putem medija ili nalazimo na društvenim mrežama, a vezane uz pandemiju, manjak kontrole i neizvjesnost – sigurno izazivaju u pojedincima veliku količinu frustracije. Prije bih rekla da su nakupljena frustracija i stres te utjecaj grupne pripadnosti, ako govorimo o ‘antimaskerima’, u smislu međusobnog ohrabrenja i podrške, osnažile prosvjednike da reagiraju na ovaj način“, navodi psihologinja Palikuća koja nam komentira i najnovije podatke o porastu obiteljskog nasilja u Gradu Zagrebu u 2020., dakle u covid godini, koje je poraslo za 30 posto, a jako je zabrinjavajuća činjenica da je čak 37 posto porastao broj kaznenih djela na štetu djece, i to najčešće s tjelesnim posljedicama. Budući su nasilje doživljavali u obiteljskom domu, najčešće od strane roditelja, možemo li, među ostalim, i to pripisati posljedicama burnouta, koji se odrazio na nasilnost roditelja prema svojoj djeci,. Roditelji koji opisuju da imaju doživljaj izgaranja najčešće ga opisuju riječima rastresenost, anksioznost, nemogućnost kontrole pojedinih postupaka…
Je li burnout pridonio i porastu nasilja nad djecom tijekom pandemije?
„Sve brojke o porastu nasilja u obitelji u godini pandemije zaista jesu zabrinjavajuće. Ako se osvrnemo na prošlu godinu, na koju se i odnose ovi podaci, lako se prisjećamo da se radilo o godini prepunoj stresa, neočekivanih situacija i promjena u načinima života. Osim toga, ljudi su sve više vremena provodili u svojim domovima, zajedno sa članovima obitelji od kojih su neki možda već i od prije bili problematični u smislu agresije prema drugim članovima. U takvim uvjetima, agresija je mogla rasti zbog socijalne izoliranosti obitelji, manjka socijalne podrške žrtvama, ali i zbog povećanog stresa ili uporabe alkohola i drugih opojnih sredstava nasilnika.
U izvještaju o roditeljstvu za vrijeme pandemije, dobiveni su podaci kako su roditelji u razdoblju zdravstvene krize barem jednom podigli ton glasa ili vikali na dijete. Riječ je o 77,6 posto slučajeva. Ili su im oduzeli privilegiju, u 42,3 posto slučajeva, a u 5 posto slučajeva roditelji su iskazali da su koristili fizičko, odnosno tjelesno kažnjavanje djece. Sve ove brojke trebale bi nam biti pokazatelj i upozorenje koliko je obiteljsko nasilje prisutno u našem društvu i dobra motivacija za educiranje svih o tome kako reagirati na nasilje, gdje prijaviti nasilje i kako što bolje zaštititi žrtve obiteljskog, ili bilo kojeg drugog oblika nasilja. Ovim putem pozivam sve da se ne ustručavaju reagirati i zaštititi žrtvu pozivom na broj Plavog telefona, 01 4833 888, policije ili najbližeg obiteljskog centra. Prijavom nasilja, spašavamo djetinjstvo, ili čak život!
Kako žonglirati s pandemijom i roditeljstvo u korist djece?
„Djeca najviše uče promatrajući nas odrasle i zato je važno da im našom fleksibilnošću, strpljenjem, suosjećanjem i kreativnošću damo primjer u izazovnim vremenima poput ovih u kojima se aktualno nalazimo“, navodi psiholog Krešimir Prijatelj.
„Ne odnose se sve lekcije na udžbenike, radne bilježnice i domaće zadaće, a u razdoblju pandemije to jasno dolazi do izražaja. Učite djecu da budu empatična, tolerantna, ali i da razmišljaju kritički i ne uzimaju sve informacije koje čuju ili pročitaju zdravo za gotovo.
Naše je recentno istraživanje pokazalo kako oko 16,5 posto roditelja provodi s djecom u zajedničkim aktivnostima koje nisu povezane sa školom više vremena nego prije pandemije. Djeca i dalje trebaju igru, slobodno vrijeme i zajedničke aktivnosti, stoga bih stavio naglasak na vrijeme provedeno u obiteljskim aktivnostima koje nisu povezane sa školom. Planirajte male izlete, zajedničke šetnje ili vožnje s biciklom, igrajte dobi primjerene društvene igre i prije svega otvoreno komunicirajte.
Okolnosti u kojima se trenutno nalazimo, htjeli mi to ili ne, teško je promijeniti, a možda čak u potpunosti i shvatiti. No, dužnost je nas odraslih pomoći djeci da što lakše zaobiđu potencijalne prijetnje i moguće teškoće na putu odrastanja za vrijeme pandemije u kojoj se nalazimo, ali isto tako i da im pružimo podršku i potražimo adekvatnu pomoć ako primijetimo određene teškoće kod naše djece.