Prošlo je prvo čuđenje otkrićem iz izvještaja Neila Datte “Vrh ledenog brijega” (Tip of the Iceberg) o stotinama milijuna dolara koji se godinama slijevaju ultrakonzervativnim pokretima, ponajviše u zemljama srednje i istočne Europe. Autor je, kao smo pisali u prvom članku na ovu temu, pokazao i dokazao da novac dolazi od krajnje desničarskih organizacija, bogatih pojedinaca, ruskih oligarha, perača novca, suradnika rasističkih pa i terorističkih skupina… Jasno je postalo, dakle, odakle ti silni milijuni i kome idu, no ostalo je pitanje: Zašto ti bogati američki, europski ili ruski milijarderi šalju svoje dolare nekim pokretima koji se onda u svojim zemljama bore za zabranu pobačaja, protiv prava LGBTQI osoba, protiv seksualnog odgoja i obrazovanja u školama, a u suštini – protiv svih tih ljudskih prava na izbor i samoodređenje i na obrazovanje, a na čijoj uspostavi i jačanju upravo i počiva europska agenda? Da li to čine samo zbog osobnih uvjerenja? Teško!
U razotkrivanju motiva za sve izdašnije financiranje ultrakonzervativnih pokreta Datta je u pomoć pozvao Davida Paternottea, profesora sociologije na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu (Université Libre de Bruxelles – ULB) koji istražuje procese europeizacije i globalizacije, nove oblike protivljenja rodu, feminizmu i LGBTQI pravima s fokusom na Katoličku crkvu.
Paternotte razotkriva tri ključna motiva za borbu protiv rodne jednakosti: teokratski, hiperkapitalistički i neliberalni, a ti se motivi u pravilu prepliću.
Teokratski projekt teži usklađivanju svjetovnog zakonodavstva s kršćanskim vjerskim idealima pa ljudsku spolnost svodi na reprodukciju, protivi se osobnom izboru u seksualnosti i reprodukciji jer ona služi višoj, božanskoj svrsi. Nositelji ovakvog pristupa su organizacija TFP (Tradition, Family and Property), Agenda Europe i slični, vjerski autoriteti na koje se pozivaju su papa Franjo i patrijarh Kiril, a argumentaciju vuku od američkih pravnih aktera i think tankova kršćanske desnice. Akteri koje mobiliziraju za svoje ciljeve podjednako potječu iz katoličke, protestantske i pravoslavne crkve koje ih svesrdno podržavaju u nastojanju da ograniče ljudska prava.
Ekonomski motivi koji pokreću financijere su deregulacija tržišta i stvaranje hiperkapitalizma u kojem bi bogati pojedinci i korporacije bili oslobođeni okova “prepotentne države” pa bi im bio slobodan put prema još bržem i žešćem bogaćenju na račun radnika, potrošača i okoliša. Stoga uglavnom podržavaju nove i krajnje desne političke stranke. Cilj im je svojevrsna refeudalizacija kroz bogate dinastičke obitelji.
Politički motivi antirodnih boraca logički se nadovezuju na ekonomske jer će, uvlačenjem u procese odlučivanja izvršne i sudbene vlasti moći iznutra raditi na uspostavi hiperkapitalizma. Plodno tlo su im političke elite u istočnoj Europi, a instrumenti borbe upravo male, krajnje desne političke stranke koje koketiraju s fašizmom. Ideje su im upakirane u antirodne poruke, borbu za tradicionalnu obitelj, zabranu pobačaja zbog zaštite života… sve već dobro poznato i često viđeno i na hrvatskoj političkoj sceni. Osim mračnog i prikrivenog privatnog financiranja kad god mogu koriste i javni novac te donacije tisuća svojih podržavatelja.
Krajnji cilj je podrivanje ljudskih prava jer je u društvu slobodnih ljudi koji imaju jednaka prava, uređenoj tržišnoj ekonomiji i pluralističkoj demokraciji nemoguće postići ekstremnu moć koja dovodi do ekstremnog bogatstva. I obrnuto.
A sve počinje naizgled bezopasnim zalaganjem za ideje koje na prvi pogled djeluju potpuno legitimno i humano te na emotivnoj razini mobiliziraju zagovornike. Kako se one razvijaju i što im je konačni cilj, Datta ilustrira kroz dvije studije slučaja.
Slučaj 1: Jedan od nas (One of us)
Započelo je 2012. kao inicijativa da se novcem EU ne financira uništavanje ljudskih embrija, što je u stvari bila kampanja za zabranu pobačaja koju je vodila organizacija European Citizens’ Initiatives (ECI), a podržale su je tri zaklade i Crkva otaca Svetog Sakramenta, gdje im je bilo prvo sjedište. Prikupili su potpise građana, došli i do EU parlamenta, no Europska komisija je odbila njihove zahtjeve. Slijedila je višegodišnja pravna bitka protiv odluke EK koju su 2019. izgubili. Danas je vode francuske i španjolske zaklade, a organizira hodove za život po Europi, sastanke u Parizu i Budimpešti te nastupa na međunarodnim skupovima na koje je pozovu.
Slučaj 2: CitizenGO
Koncept je zamišljen kao mrežni alat za aktivne građane koji će na njemu braniti obitelj i život te utjecati na svoje vlade, parlamente i međunarodne institucije. Poslovni plan s kojim se pristupa donatorima obećava da će CitizenGO pro choice aktiviste, homoseksualni lobi, sekulariste i pobornike relativizma ostaviti iza zida jer će mobilizirati javno mnijenje i tako utjecati na odluke političara i gospodarstvenika. Platformi se počeo slijevati novac ruskih oligarha, španjolskih i meksičkih milijardera, američkih kršćanskih desničara, korumpiranih talijanskih političara i vatikanskih dužnosnika. Svakom donatoru ponuđeno je mjesto u Upravnom odboru u zamjenu za financijsku potporu. CitizenGO osnovao je i vodi odvjetnik Ignacio Arsuaga, navodno praunuk diktatora Francisca Franca.