“Prihvatljivo je sterilizirati određene skupine osoba s invaliditetom”, tvrdnja je s kojom se slaže gotovo deset posto zaposlenika iz sustava socijalne i zdravstvene skrbi, odgoja i obrazovanja ili udruga osoba s invaliditetom, kojima je posao upravo rad s tim osobama. Kad se tome pridoda još 23,5 posto onih koji se s tom tvrdnjom niti slažu niti ne slažu, dolazimo do šokantnog podatka da trećina zaposlenih u tim sustavima misli kako sterilizacija njihovih štićenika, klijenata i pacijenata apsolutno nije nešto neprihvatljivo i nezamislivo.
Manji broj istih tih zaposlenika smatra da osobe s invaliditetom nemaju seksualne potrebe, da im seksualnost nije važna, da se ne bi trebale upuštati u seksualne odnose, a ako to već čine, poželjno je da im i partner ili partnerica bude također osoba s invaliditetom.
Navedeno je dio istraživanja “Seksualnost i osobe s invaliditetom” objavljenog u publikaciji čiji je autor doc. dr. sc. Marko Buljevac, a izdavač Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom.
Anka Slonjšak, pravobraniteljica: Spolnost i seksualnost su dio svakog čovjeka
“Kroz godine iskustva provlačile su se situacije u kojima su roditelji ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno, prenosili poruke da je seksualnost i svaki oblik iskazivanja seksualnosti upravo zbog invaliditeta ili nešto neprirodno, pa čak i nezdravo, ili nešto što bi pogoršalo njihovo stanje. Ovakvi stavovi najčešće su opravdani roditeljskom brigom koja je u nemalom broju slučajeva s kojima smo upoznati značila ograničavanje slobode i uskraćivanje temeljnih ljudskih prava na slobodu izbora i ostvarivanja emocionalnih i seksualnih veza. Važno je znati kako su spolnost i seksualnost sastavni dijelovi ljudske prirode svakog čovjeka, a što uključuje i osobe s invaliditetom i kao takvu je trebamo prihvaćati, poticati, slobodno iskazivati bez straha od osude”, istaknula je Anke Slonjšak, pravobraniteljice za osobe s invaliditetom prilikom nedavnog predstavljanja rezultata istraživanja koje je prvi puta na ovu temu i napravljeno ispitujući stavove zaposlenih u sustavu koja o osobama s invaliditetom trebaju skrbiti.
Rezultati istraživanja su pokazali da je hrvatsko društvo još daleko od prihvaćanja, poticanja i slobodnog iskazivanja seksualnosti osoba s invaliditetom. Nije to slučaj samo kod nekih profesionalaca koji bi im trebali pomagati, i obitelji osoba s invaliditetom u pravilu se opiru već i samoj ideji da njihov invalidni član ima seksualne potrebe.
Roditelji priječe vezu svog invalidnog djeteta jer “ne žele dodatne probleme”
Anketirani profesionalci ukazali su u svojim odgovorima na otvorena pitanja u istraživanju na širinu tog problema.
“Najčešće roditelji ne žele dodatne probleme i priječe im ulaske u vezu”.
“Najčešće su članovi obitelji ti koji se ne slažu da osobe s invaliditetom imaju seksualne odnose jer se boje trudnoće jer smatraju da se oni sami ne mogu brinuti o djetetu pa bi im to bilo još jedno dodatno opterećenje”. Posebno se ovakvi odgovori odnose na osobe s mentalnim poteškoćama koje zbog neinformiranosti i neznanja lakše stupaju u rizične seksualne odnose.
Mladima koji su postali osobe s invaliditetom nakon neke nesreće, a najčešće je riječ o prometnim nesrećama, uz fizički invaliditet ugroženo je i mentalno zdravlje.
“Primijetila sam da njima invaliditet ne utječe na seksualnost niti na izražavanje osobne sekusalnosti niti na stupanje u spolne odnose. Koči ih ono što koči i svakog čovjeka, a to je naša slika o nama, odnosno jesmo li dovoljno dobri za nekog tko nam se sviđa i sviđamo li se i mi toj osobi. Ne mogu raditi sve što bi željeli i to ih frustrira jer se osjećaju manje poželjno”.
“Tu je naravno i društveno.socijalni kontekst (društvo) koje smatra da je neprimjereno da osobe s invaliditetom imaju spolne odnose, što utječe na mišljenje i stavove ljudi i sama pomisao na to da i oni imaju iste potrebe kao i svi izaziva negativne reakcije”.
Profesionalci su kod nabrajanja problema seksualnosti osoba s invaliditetom spominjali i stigmatizaciju, predrasude o seksualnosti tih osoba, koje na njihovo mentalno zdravlje više utječu nego sam invaliditet.
“Oni ni ne znaju što je seks i ne treba ih na to poticati”
U nabrajanju problema s kojima se susreću osobe s invaliditetom u ostvarivanju prava na seksualnost isticali su izostanak podrške i razumijevanja okoline.
“Nerazumijevanje okoline i utjecaj predrasuda na njihovo razmišljanje”
“Strahovi koji su najčešće nametnuti predrasudama društva i koje kroz odgoj i odrastanje OSI ugrađuju u svoj sustav”
“Diskriminacija, stigmatizacija i negiranje da osobe imaju seksualne potrebe kao i osobe bez invaliditeta”
“Prvo nerazumijevanje i neprihvaćanje od njihovih roditelja, zatim od nastavnika, zatim od braće i sestara koji nemaju invaliditet”
“Kod slučajeva gdje su roditelji burno i negativno reagirali zapaženo je da se korisnik ili korisnica povlači, osamljuje, posramljuje i osjeća se kao da je napravio nešto jako loše”
Koliko su predrasude, a slobodno se može reći i hranjenje mitova i dezinformiranost, duboko ukorijenjeni najbolje potvrđuje i izjava da “nešto nije u redu sa osobom koja ima seksualni čin sa osobom s invaliditetom”. A za osobe s invaliditetom često je mišljenje da “oni ni ne znaju što je to i ne treba ih poticati da saznaju”.
Sterilizaciju bez pristanka odobrava i hrvatsko zakonodavstvo
Najgori i najopasniji stavovi – o potrebi za sterilizacijom osoba s invaliditetom, ne dolaze samo od nekih ljudi iz profesionalnih krugova nego i iz okoline: “Sve bi ih trebalo sterilizirati kako se ne bi rađala ista takva djeca” ili “bolje da nemaju spolne odnose jer mogu stvoriti takve iste i još bolesnije nasljednike” izjave su koje ostavljaju bez teksta. Druge su varijante da bi trebalo uvesti obaveznu sterilizaciju jer se OSI ne mogu adekvatno brinuti o sebi pa niti o svojoj djeci.
Što je još gore, na ruku im ide i toliko spominjani zakon o reproduktivnim pravima iz 1979. godine, koji omogućuje da o sterilizaciji osobe s invaliditetom odluče roditelji ili skrbnici bez pristanka same osobe. Takva je zakonska odredba u izravnoj suprotnosti s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom koju je Hrvatska ratificirala 2007., a koja u članku 17. jasno utvrđuje da svaka osoba s invaliditetom ima pravo na poštivanje svoga tjelesnog i mentalnog integriteta. Zbog prisilne sterilizacije Hrvatsku je 2015. ukorio Odbor za prava osoba s invaliditetom UN-a jer time direktno krši Konvenciju koja je obvezujući međunarodni dokument.
Istraživanje je, u izjavama profesionalaca, pokazalo i da se u ustanovama za skrb o osobama s invaliditetom provode i prisilne mjere suzbijanja bilo kakvog seksualnog života njihovih štićenika.
“Čim počnu kakve simpatije među osobama s intelektualnim teškoćama odmah dolazi do razdvajanja i jake terapije što je neprihvatljivo, poslije toga imamo zombije i pretile osobe”, izjava je jednog ispitanika ili ispitanice. Drugi ili druga navodi i primjer iz prakse: “Majka je svojeg adolescenta, s invaliditetom drugog stupnja, fizički kažnjavala jer je saznala da je ima spolni odnos sa tadašnjom djevojkom s kojom je bio u ljubavnoj vezi dvije godine”.
Na predstavljaju publikacije o seksualnosti i osoba s invaliditetom Mira Pekeč Knežević, zamjenica Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, naglasila je da seksualnost osporavaju prije svega roditelji i obitelj, no to se osporavanje prenosi na širi društveni kontekst, pa se seksualnost osoba s invaliditetom ne samo osporava nego i ismijava.
Autor Marko Buljevac završio je prezentaciju riječima: “Strah skrbnika i roditelja ne smije biti temelj za osporavanje prava čovjeka. Što će reći mame, tate, odgojiteljice i socijalne radnice ne može biti presudno. Ako je tako, onda možemo otići u UN i tražiti da se odratificira konvencija jer su nama važniji roditelji i stručnjaci i njihov strah nego pravo odrasle punoljetne osobe.”
U idućem nastavku čitajte: Što osobe s invaliditetom proživljavaju u svojoj okolini zbog svoje seksualnosti