“Tko nije za pušku nije ni za ženu”
“Ti si roba s greškom”
“Zanima me kakav si u krevetu, ali NE sa mnom”
“Može li se invaliditet prenijeti na partnera?”
Svakodnevno osobe s invaliditetom slušaju takve ili još gore komentare o svojoj seksualnosti od svojih kolega, poznanika, pa čak i prijatelja. A prije toga u obitelji im je “objašnjeno” da nisu za seks, da njima ne treba partner i da im zasigurno ne trebaju djeca jer su nesposobni brinuti se o njima. Kako im ne bi uopće palo na pamet da požele neku ljubavnu vezu, “drila” ih se još od malih nogu, a najviše u srednjoj školi kad hormoni prorade.
“U domu za djecu sa invaliditetom brane da imate kontakt s curom i da ste s njom za vrijeme srednje škole, brane ikakve ljubavne veze na ljetovanjima i u organizaciji nekih crkvenih organizacija… mogao si biti izbačen iz ustanove i s ljetovanja…”
Osuđeni na informacije s interneta
Izjave su to ispitanika prvog istraživanja o seksualnosti osoba s invaliditetom čije je rezultate pod nazivom “Seksualnost i osobe s invaliditetom” nedavno objavila Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, a autor ovog vrijednog znanstvenog rada je dr. sc. Marko Buljevac s Pravnog fakulteta, Studijskog centra socijalnog rada u Zagrebu. Istraživanje je obuhvatilo 118 punoljetnih osoba s invaliditetom i poslovnom sposobnošću. Među ispitanicima bilo je šezdeset posto njih koji su u vrijeme istraživanja imali partnera ili partnericu. Izjasnili su se da bi o seksualnosti voljeli razgovarati s partnerom, prijateljima, liječnikom, psihologom, seksologom, seksualnim terapeutom, s bliskom osobom. Jedan je ispitanik u otvorenom odgovoru na ovo pitanje zabilježio i: “volio bi razgovarati i s budalom koja je zabranila prostituciju”. Umjesto prostora za razgovor sa svima od navadenih od kojih bi osobe s inavliditetom htjele o selsualnosti dobivati i razmjenjivati informacije, najviše ih je osuđeno na informacije s interneta i iz literature.
dr. sc. Marko Buljevac
U ovom se problemu ni ne razlikuju od drugih, posebice mlađe populacije, osobito one školske dobi, koja se o seksualnosti informira na internetu budući da je razgovor o njoj u Hrvatskoj još tabuiziran i stigmatiziran, a obrazovni sustav zatvoren za sveobuhvatno seksualno obrazovanje.
Kompleksi jer vjeruju kako su neprivlačni
Osim predrasuda i pogrdnih komentara s kojima se svakodnevno susreću, osobe s invaliditetom i same se bore s vlastitim kompleksima jer ih prati osjećaj neprivlačnosti zbog vidljivog invaliditeta.
“Da nisam ovakav, ne bih bio grd kao krampus”
“Osjećam se debelo i neprivlačno”
Jedna je ispitanica u istraživanju detaljnije opisla problematiku seksualnosti osoba s invaliditetom:
“Društvo se odnosi prema tome kao da u ljudima s nekim vidljivim problemom ona ne postoji, tj. da ljudi s invaliditetom nisu sposobni o tome razmišljati, a kamoli osjećati. Narativ predrasuda i stereotipa se produbljuje još i više pojavom društvenih mreža poput tiktoka na kojem se nailazi na pogrdne videe u kojima je vidljivo da je mentalitet omladine i ljudi na ovom području uskogrudan, da se ljude s invaliditetom ne smatra uopće ljudima, a njihova potreba ako se iskaže je ismijavana ili joj se uopće ne pridaje pažnja. Narativ ide svaki put u istom smjeru da ako noge ne rade onda niti ništa od struka dolje ne radi, što je krajnje bezobrazno, bezobzirno i primitivna slika naroda koji je daleko od prihvaćanja ljudi s nekom vrstom invaliditeta dalje od obveze o kojoj se treba brinuti. Ali to je i slika društva koje općenito o ženama ima nisko mišljenje, a ako još nije zdrava, onda je vjerojatno za ništa”.
Zbog predrasuda nemaju podršku niti od svojih roditelja
Ispitanici su se izjasnili da ih okolina uglavnom doživljava kao aseksualne osobe, pa i oni sami znaju izgubiti volju i potrebu za seksom. Tvrde da većinu barijera “umjetno usađuju roditelji, predsjednici udruga i slični “autoriteti” koji tako preslikavaju svoje inhibicije na slabije od sebe”. Rezultat je da ih, s jedne strane, društvo gleda kao aseksualne osobe, a s druge strane i oni sami osjećaju sram i nesigurnost pa niti ne pokušavaju ostvariti partnerski odnos s nekim.
Petnaest je ispitanika navelo da su doživjeli seksualno nasilje, a dvoje nije htjelo odgovoriti na to pitanje. No, stručnjaci koji se bave tom problematikom vjeruju kako je stvarni broj znatno veći, samo što se ljudi srame ili boje priznati ili su pak nesvjesni što je sve seksualno nasilje.
Istraživanje je još jednom potvrdilo koliko je hrvatsko društvo prožeto predrasudama prema svima koji se ne uklapaju u nametnutu sliku idealnog ljudskog bića. Ta “validna” ljudska bića niti ne pomisle da se u svakom trenutku i njima ili nekom njima bliskom može dogoditi invaliditet zbog neke nesreće ili bolesti. Najžalosnije je što su predrasudama otrovani i roditelji osoba s invaliditetom koji bi, prema definiciji, trebali biti prva i najveća podrška svom djetetu i u ovom važnom području ljudskog života.
Istraživanje je obuhvatilo i stavove zaposlenika u sustavu obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi, koji rade s osobama s invaliditeotm i njihovim obiteljima, o čemu smo pisali u prvom članku ovog serijala Šokatni stavovi da bi se trebalo sterilizirati kako ne bi rađali istu takvu djecu.