Tragedija malene Nikoll otvorila je raspravu o smještaju djece izuzete iz biološke obitelji i razotkrila brojne probleme, ali i apsurde tog sustava u Hrvatskoj. Šokantan je podatak da smještaj djeteta u ustanovu državu košta nekoliko puta više nego smještaj u udomiteljsku obitelj, a istodobno pada broj udomiteljskih obitelji. Prema podacima Ministarstva socijalne skrbi, danas je u Hrvatskoj 1320 udomiteljskih obitelji, oko 150 manje nego prije nekoliko godina. Trećina udomiteljskih obitelji je srodničkih, udomljavaju dijete s kojim su u rodu i neće se baviti udomiteljstvom kad to dijete odraste. Činjenica je i to da su udomiteljske obitelji sve starije, a u velikim gradovima ih gotovo nema…
U svom izvješću za 2020. godinu Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević navodi kako je lani u ustanovama za djecu bez roditeljske skrbi bilo 730 djece, šest više nego godinu ranije. Trend je potpuno suprotan intenciji da se potpuno deinstitucionalizira smještaj djece u domove te da im se, kad već ne mogu živjeti u biološkoj obitelji, osigura sretno odrastanje u “zamjenskoj”, udomiteljskoj.
Europska komisija je krajem ožujka najavila uspostavu Europskog jamstva za djecu kojim se svakom djetetu u Europi koje je izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti osiguravaju najosnovnija prava. Među ostalim, u jamstvu se države članice pozivaju da “uzimajući u obzir najbolje interese djeteta, spriječe smještanje djece u ustanovu za skrb te da se pobrinu za prelazak djece iz institucionalne skrbi na kvalitetnu skrb u zajednici ili udomiteljsku skrb te im pruže potporu u neovisnom životu i integraciji u društvo”.
Da su domovi za smještaj najlošiji izbor za djecu koja moraju napustiti svoju biološku obitelj ili je, zbog nesretnih okolnosti, nemaju, pokazuju i istraživanja prema kojima su djeca u dječjim domovima doživjela deset puta više stresnih događaja nego njihovi vršnjaci, a pri tome valja imati na umu da već u dom dolaze traumatizirani zbog onoga što im se događalo ranije. Kako reagiraju na stres, najbolje pokazuju podaci Centra za nestalu i zlostavljanu djecu, čiji je predsjednik Tomislav Ramljak u intervjuu za naš portal rekao kako je među tridesetak nestale djece u evidenciji MUP-a najviše onih koji su pobjegli iz odgojnih ustanova.
Siromaštvo djece veće je nego kod odraslih
Europsko jamstvo za djecu dio je borbe za smanjenje siromaštva, koje u pravilu i dovodi do socijalne isključivosti i svih mogućih problema koji rezultiraju potrebom za smještajem djece u udomiteljske obitelji ili u institucije. Statistika EU pokazuje da je siromašnih 20,9 posto od ukupnog stanovništva, dok je među djecom taj postotak 22,2. Rizik od siromaštva među djecom pada sporije nego kod opće populacije, a jaz siromaštva veći je kod djece nego kod ostatka stanovništva.
EU poziva države članice da za smanjenje siromaštva djece upotrijebe sva moguća financijska sredstva, uključujući i sredstva EU fondova, kao što su Europski socijalni fond +, iz kojeg će države u kojima je siromaštvo djece više od prosjeka EU morati izdvojiti pet posto upravo za borbu protiv dječjeg siromaštva.
No, dok se istodobno traži mjesto više za djecu kojima je nužno potreban alternativni smještaj, lani je posvojeno samo 29 djece od njih 97 koja su imala zakonske preduvjete za posvojenje. Pravobraniteljica navodi da među djecom koja mogu biti posvojena ima i onih koji se tome protive jer žive kod rođaka ili imaju sestre i braću od kojih se ne žele odvajati, a nema posvojitelja koji bi ih sve primili. No, isto tako ima i djece koja su već u dobi kad se za njih teško nalaze posvojitelji jer ljudi žele što mlađe dijete kako bi odrastalo s njima. Krivnja što su ta djeca prerasla privlačnu dob za posvojenje je, kako kaže Pravobraniteljica, u “zakašnjelom postupanju u sustavu socijalne skrbi, koji nije pravovremeno prepoznao zanemarujuće ponašanje roditelja, ali i u dugotrajnim (višegodišnjim) sudskim postupcima”. Tome treba dodati i kompliciranu birokratsku proceduru te, za 21. stoljeće, nevjerojatne kriterije za posvojenje, od preferiranja heteroseksualnih parova koji su u braku do eliminiranja LGBT obitelji.
Problemi udomiteljstva na hrvatski način
U svom izvješću za prošlu godinu Pravobraniteljica za djecu navela je ključne probleme udomiteljstva i smještaja djece u institucije koji se vuku godinama, ali su zbog pandemije covida 19 u 2020. bili još izraženiji jer djeca nisu mogla susretati roditelje, rođake, vršnjake…, imali su poteškoće u nastavi na daljinu, nisu se mogla baviti aktivnostima koje ih inače vesele i pomažu im u prevladavanju traume, a pružanje stručne pomoći djeci bilo je otežano.
Problemi koji se vuku i otprije pandemije su:
* smanjenje broja broj udomiteljskih obitelji i povećan broj djece u institucijama
* velik broj zahtjeva za smještajem djece u institucije
* neravnomjerna teritorijalna zastupljenost udomiteljskih obitelji i nedostatak udomiteljskih obitelji u urbanim sredinama, osobito u velikim gradovima
* nepostojanje profesionalnog udomiteljstva i specijaliziranih udomitelja dodatno educiranih za pružanje skrbi djeci s poremećajima u ponašanju te djeci sa specifičnim tjelesnim ili mentalnim poteškoćama
* nedostatan broj udomiteljskih obitelji za smještaj djece u kriznim situacijama, kao i djece do treće godine života
* visoka starosna dob i niska obrazovna struktura udomitelja
* nedovoljna podrška udomiteljima, djeci i biološkim obiteljima
* nedostatna edukacija i supervizija udomitelja i stručnih djelatnika
* neujednačena kvaliteta usluga koje pružaju udomiteljske obitelji
* nedovoljna kontrola nad uslugama koje pružaju udomiteljske obitelji
* neuključivanje djece u donošenje odluka koje se odnose na njih