U slučajevima razvoda, naravno da dijete ima pravo na viđanje oba roditelja. Kad više ne žive zajedno, logično je da i onaj roditelj s kojim djeca nisu, a to je u većini slučajeva otac, ima pravo provoditi vrijeme sa svojom djecom. I logično je da sudovi pri odlučivanju o skrbništvu vode računa o toj činjenici. No, što kad se u jednoj sudnici odlučuje o tome kako će roditelji dijeliti skrbništvo, a u drugoj o tome kako kazniti obiteljskog nasilnika? I što kad taj isti nasilnik, u jednoj sudnici osuđen zbog nasilja, u drugoj dobije pravo na viđanje i druženje s djecom, istom onom djecom koja su svjedočila ili i sama trpjela nasilje?
Europski parlament u svom prijedlogu Rezolucije o posljedicama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i prava skrbništva po žene i djecu priznaje da je zajedničko skrbništvo poželjno, ali nasilje jednog od partnera nije spojivo s takvim skrbništvom zbog teških posljedica koje nasilje ostavlja na žene i djecu. Zaštita od nasilja trebala bi imati prednost nad pravom oba roditelja na viđanje djece, a sudovi bi u takvim slučajevima trebali automatski potpuno skrbništvo dodjeljivati nenasilnom partneru.
Pri tome se kroz Rezoluciju provlači i upozorenje da se zbog “diskriminatornih rodnih stereotipa često dovode u pitanje navodi žena, posebno kad se optužbe za zlostavljanje djece i obiteljsko nasilje proglašava neistinitima”, a nasilnici često “koriste sudske postupke kako bi proširili svoju moć i kontrolu te nastavili zastrašivati i poticati strah u svojim žrtvama”. Taj se strah potiče prijetnjama da će ozlijediti partnericu ili djecu, da će ih oduzeti i tako dalje, a žrtva partnerskog nasilja, u strahu od takvih prijetnji, pristaje na susrete s nasilnikom i nastavlja trpjeti nasilje. Najgori od svega je strah da će joj, manipulacijom, nasilnik oduzeti djecu.
EU parlamentarci u svom prijedlogu Rezolucije pozivaju i da u procesima određivanja skrbništva osposobljeni stručnjaci saslušaju i djecu. A bilo bi dobro i da sudovi međusobno razmjenjuju informacije kako nasilnik ne bi u jednoj sudnici zarađivao kaznu zbog nasilja, a u drugoj dobivao pravo na viđanje i susrete dok se njegove žrtve tresu od straha.
Tema partnerskog nasilja u vezama nikako ne izlazi iz fokusa političara i javnosti jer statistika uporno skreće pažnju na nju: nad 22 posto žena u EU partneri vrše fizičko i/ili seksualno nasilje, a nad 43 posto žena psihološko nasilje, što znači da je gotovo svaka druga žena u vezi u nekom razdoblju svog života izložena nekom nasilju.
Hrvatska statistika nije tako precizna, no i iz nje se da iščitati kako je obiteljskog nasilja sve više, čemu je pridonio i lockdown zbog pandemije covida 19. Prema statistici MUP-a, prošle je godine bilo 1578 kaznenih djela nasilja u obitelji, nasuprot 1134 u 2019., što je porast od četrdesetak posto. Djelomice je tom porastu pridonijela promjena Kaznenog zakona, koji je obiteljsko nasilje prebacio iz prekršajne u kaznenu sferu, no zabilježeno je i više kaznenih djela tjelesne ozljede. A ona je i prije izmjena Kaznenog zakona bila u poglavlju kaznenih, a ne prekršajnih djela.