Na smrt pretučena 2,5 godišnja djevojčica Nikoll danas je sahranjena na gradskom groblju u Novoj Gradiški, a njena tragedija potaknula je još jednu raspravu o sustavu socijalne skrbi, pitanja tko je odgovoran, prozivke i vrijeđanja socijalnih radnika i porast prijetnji smrću i raznoraznih uvreda… Taj porast tenzija obilježio je i incident u Ivanić Gradu, gdje je otac djece koja se hitnom mjerom izdvajaju iz obitelji porazbijao inventar u Centru za socijalnu skrb i ozlijedio zaštitarku.
U takvoj atmosferi politici su opet puna usta reformi i izmjena zakona, pa Josip Aladrović, ministar megaministarstva rada i socijalne skrbi najavljuje hitne izmjene Zakona o udomiteljstvu, Zakona o socijalnoj skrbi, pravilnika ovog i onog te, očekivano, osnivanje povjerenstva koje će se baviti predstavkama, akcijski plan izmjena svih tih zakona, propisa i pravilnika…
No, svi ti recepti već postoje. Novoizabrana pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter podsjetila je da Ured pučke pravobraniteljice zadnjih godina u svojim godišnjim izvješćima redovito daje preporuke kako unaprijediti sustav socijalne skrbi, rasteretiti socijalne radnike silnog administriranja na koje troše najviše vremena, osigurati im dovoljan broj vozila kojima će otići na teren i, najvažnije, definirati tko u lancu socijalne skrbi, zdravstva, obrazovanja i policije koga i kada treba nazvati da bi se spriječile tragedije poput ove u Novoj Gradiški.
Za razliku od političara, ljudi na terenu i oni koji se već godinama, štoviše desetljećima, bave zaštitom žrtava nasilja, znaju što ne valja i što bi trebalo učiniti, no do sada ih se nije slušalo. Tako Udruga B.a.b.e. u svom priopćenju jasno navodi kojim bi se problemima nadležno ministarstvo trebalo hitno i temeljito posvetiti.
Čini se da je prvi problem status samog ministarstva, to jest djelatnosti kojom se bavi, a koja se često tretira kao “trinaesto prase”.
“Diskontinuitet u upravljanju socijalnom politikom u Republici Hrvatskoj jedan je od najvećih problema ovog delikatnog područja koje bi se na učinkovit način trebalo baviti samom suštinom zaštite temeljnih ljudskih prava. Nažalost, od mandata do mandata Vlade RH, pa čak i između mandata, ministarstvo nadležno za socijalnu politiku neprestano se reorganizira ili pripaja drugim ministarstvima, gubeći time kontinuitet i učinkovitost izvršavanja zadaća koje je dužno obavljati temeljem Ustava i zakona. U tim procesima mijenjaju se upravljačke strukture, odjeli i (još važnije) osobe zadužene za upravljanje pojedinim sektorima unutar socijalne politike”.
B.a.b.e. upozoravaju i na organizaciju obiteljskih centara koji su do 2014. godine bili zasebne ustanove unutar sustava socijalne skrbi, a onda su postali podružnice centara za socijalnu skrb.
“Stručnjaci obiteljskih timova centara za socijalnu skrb godinama iščekuju nužnu promjene poput uvođenja kontinuiranog ulaganja u osposobljavanje, superviziju i jačanje kapaciteta. Unatoč brojnim preporukama do sada nije uspostavljen sustav motiviranja zaposlenika/ca centara za socijalnu skrb te nije uspostavljen sustavan i učinkovit način obrazovanja, vrednovanja i sukladno tome, adekvatnog nagrađivanja djelatnika/ca. Sve navedeno rezultira atmosferom nestalnosti, nepovezanosti, izostankom učinkovitosti i motiviranosti zaposlenika/ca te se negativno odražava na prijenos znanja i informacija te onemogućava kontinuirano djelovanje na razvoju sustava, što se u konačnici na često najtragičnije moguće načine prelama na korisnicima sustava.
S velikim žaljenjem, također moramo konstatirati da politika donosi odluke i zakone, a da se stručnjake/inje, koji direktno rade na terenu sa žrtvama obiteljskog nasilja ili djecom u riziku gubitka roditeljske skrbi, uopće nište ne pita. To rezultira donošenjem propisa i standarda koji nisu dostatno usklađeni s praksom, problemima u provedbi i izostankom rješenja za situacije koje su prisutne u praksi, te porastom administrativnih poslova kojima se socijalni radnici/e opterećuju što ih dodatno onemogućuje u tome da se bave suštinskim problemima korisnika/ca i djeluje izuzetno demotivirajuće. U zemljama Europe, primjerice Nizozemskoj, prisutan je posve suprotan trend te se propisi donose uz nužan doprinos stručnjaka/inja iz prakse jer oni/e su ključni dionici u procesu kreiranja dobrih i ujednačenih praksi te propisa koji takve prakse podržavaju i slijede.
Zaključno, reforma sustava socijalne skrbi zahtijeva velike, ali dostižne, napore od strane donositelja odluka, pri čemu stručnost i iskustvo rada u resoru moraju imati prednost pred kratkoročnim interesima predstavnika/ca vlasti. Kvalitetan rad socijalnih djelatnika/ca potrebno je osigurati kroz njihovo rasterećenje te ulaganja u stručne kompetencije i infrastrukturu, no socijalni/e djelatnici/e ne mogu preuzeti sav teret za prevenciju i suzbijanje obiteljskog nasilja – oni su samo karika u lancu koji uključuje druge sektore (pravosuđe, policiju, zdravstvo, medije) i sve građane/ke, čija svijest o problemu obiteljskog nasilja i pravima djece mogu doprinijeti prevenciji i zaštiti ove ranjive skupine. Očekujemo brzu reakciju predstavnika vlasti, a ne prebacivanje i izbjegavanje odgovornosti, kako ne bismo već sutra bili svjedoci novim institucionalnim propustima. Usmjerimo energiju i zajedničko djelovanje kako bismo konačno stali na kraj zanemarivanju i zlostavljanju djece”, stoji u priopćenju Udruge B.a.b.e.
Ključni apel politici je: pitajte ljude na terenu što ih koči, što im smeta i kako to popraviti.