Prosvjedi u Poljskoj ne jenjavaju unatoč nedavnoj odgodi provedbe odluke Ustavnog suda o gotovo potpunoj zabrani abortusa. Kako odgoda zakona nije nikakva pobjeda, jer mnoge bolnice već primjenjuju stroga pravila iz prijedloga zakona, svakog ponedjeljka održavaju se okupljanja i demonstracije u kojima se traži besplatan i legalan pobačaj. Sad je već mjesec dana kako stotine tisuća Poljakinja i Poljaka prosvjeduju u ukupno petstoosamdeset gradova i mjesta, a ovu pobunu izazvanu donošenjem jednog rigoroznog zakona mnogi već nazivaju revolucijom kojoj je cilj srušiti vladu desničarske Stranke zakona i pravde (PiS) koja je u Poljskoj na vlasti od 2015. godine.
Kao što se moglo čuti na skupu kojeg je organizirala novonastala mreža E.A.S.T. – Essential Autonomous Struggles Transnational, čiji je cilj povezivanje novonastalih borbi i na transnacionalnoj razini, postoji jasna veza između uskraćivanja slobode ženama da ne budu majke i činjenice da su žene većinski zastupljene u esencijalnim poslovima (trgovini, zdravstvenom sustavu…) bez kojih društvo ne bi moglo funkcionirati. Tema skupa bila je zabrana pobačaja koja se događa usred pandemije, a u kojoj žene plaćaju najvišu cijenu. Sa skupa su žene u esencijalnim industrijama pozvane da se priključe prosvjedima kako bi se zaštitila njihova osnovna ljudska i radna prava.
Iako ovi prosvjedi nose naziv “Ženski štrajk”, u njima sudjeluju brojni muškarci i sve više mladih ljudi, pa tako oni poprimaju šire društvene dimenzije i dotiču se i ostalih pitanja ljudskih prava koja su u Poljskoj jako ugrožena, a ne samo prava na pobačaj. Prosvjednici se nadaju da će im se masovnije priključiti radnici iz skladišta brojnih korporacija, kao što su to nedavno učinili zaposleni u skladištu Amazona u blizini Wrocława.
Da prosvjedi nisu unutarnja stvar Poljske, nego se direktno tiču cijele Europske unije, dokazuje i činjenica da su u ponedjeljak, 16. studenoga, Mađarska i Poljska, koje su među najvećim primateljima novca EU, blokirale usvajanje višegodišnjeg europskog proračuna za 2021.-2027. te fonda za oporavak, koji zajedno “teže” 1,8 milijardi eura. Stavile su veto na usvajanje proračuna zbog uvjeta kojeg je nedavno donio Europski parlament – država može povući novac ako poštuje vladavinu prava, u što je uključeno i poštivanje ljudskih prava, među kojima su i reproduktivna prava. Očito smo bili u pravu kad smo u jednom od tekstova kroz koje Reci.hr prati događanja u Poljskoj predvidjeli da je do odgode primjene presude Ustavnog suda o gotovo potpunoj zabrani pobačaja u Poljskoj došlo upravo zbog najave uskrate financijskih sredstava iz EU fondova.
Prenosimo skraćeni intervju s Magdom Malinowskom i Martom Rozmysłowiczom iz Radničke inicijative o štrajku i jednima od vodećih organizatorica poljskih prosvjeda u kojem otkrivaju zašto borba protiv zabrane pobačaja ujedno i borba protiv ograničavanja svih ženskih prava i sloboda, koja se po njima u Poljskoj uvelike događaju.
Što se sve trenutno događa u prosvjedima i koji su sljedeći koraci, predviđanja?
MARTA: Ovo je očito ustanak mlađe generacije, i žena i muškaraca, koji čine većinu prosvjednika na ulicama. Vlada je donijela niz propisa kojima je okupljanje više od petero ljudi ilegalno, ali prosvjedi se održavaju uprkos zabrani. Sve se događa tijekom pandemije, a Poljska po broju oboljelih na vrhuncu zaraze s oko 25 tisuća oboljelih dnevno. Mladi se očito manje boje virusa nego stariji ljudi.
Upravni odbor udruge Strajk kobiet (Ženski štrajk) najveća je organizacija koja poziva na prosvjed, a nekim mjestima, poput Varšave, pruža i infrastrukturu. Proteklih dana objavili su da stvaraju savjetodavno vijeće za štrajk žena po uzoru na ono oformljeno u Bjelorusiji. Trenutno članove Vijeća većinom čine bivši ministar rada, bivši član parlamenta, neki intelektualci i aktivisti koji su odraz starih elita. Žene u području Poznanja su reagirale na to okupljajući se i formirajući alternativna vijeća sa svojim zahtjevima. Vidjet ćemo kako će se to razvijati.
Mogu li se ovi prosvjedi nazvati i generalnim štrajkom?
MAGDA: Kao i 2016. godine, službeno nije registriran niti jedan prosvjed, pa je teško govoriti o podacima. Međutim, znamo da je 28. listopada, kada se ovaj prosvjed raširio cijelom Poljskom, prosvjedovalo na desetke tisuća ljudi. Samo u Poznanju je na ulice izašlo oko 40 tisuća ljudi, što je dvostruko više nego 2016. godine. Osim toga, prosvjedi su organizirani u tako malim gradovima što nitko nije očekivao. Muškarci i žene su uzeli slobodan dan da iziđu u prosvjed.
Male tvrtke tog dana nisu poslovale. Kao i 2016., žene s različitih radnih mjesta, poput zaposlenica vrtića, sveučilišta, škola, bolnica, industrije, su radile odjevene u crno te svoje fotografije objavljivale putem društvenih mreža, kako bi pokazale podršku i solidarnost s ljudima na ulici.
MARTA: Nije se išlo na sazivanje generalnog štrajka, jer u Poljskoj pravno gledano to nije dobra opcija. U našem smo sindikatu poticali ljude da uzimaju bolovanja, dane skrbi ili da daju krv kako ne bi išli na posao. Znam da su mnogi naši članovi koristili jednu od ovih opcija i umjesto toga otišli prosvjedovati.
MAGDA: Formalno ni jedna skupina zaposlenika nije organizirala štrajk. Međutim, važno je naglasiti da se od 2016. godine crnim prosvjedima i štrajkovima sve više priključuju žene različitih političkih opcija. Na ovaj način ističe se važnost žene u razvoju kapitala, važnost neplaćenog rada i želja da se okonča besplatan rad i podvrgavanje radnika i radnica politici i kapitalu.
ŽIVOT U POLJSKOJ: Život u strahu, degradaciji, prekomjernom radu i siromaštvu
MAGDA: Previše radimo da bismo preživjeli, često i prekovremeno. Poljaci su vodeći u Europi po broju odrađenih sati mjesečno. Teško nam je boriti se za bolje plaće jer smo lišeni prava na legalni štrajk. Sindikatima su oduzeta mnoga prava, radno se pravo neprestano mijenja na štetu zaposlenika, a institucije koje potencijalno mogu nešto promijeniti ostaju pasivne.
Prosječan radnik ne može si priuštiti čuvanje djece, privatni vrtić. Samo pet posto djece u Poljskoj može naći mjesto u javnom vrtiću. Ne može si priuštiti hranu u restoranu niti izvanškolske aktivnosti za djecu… Starije osobe nemaju osigurano mjesto ni u bolnici ni u staračkom domu. Posljedica toga je da žene brinu za svoje i često i muževe roditelje, nakon povratka s posla čeka ih puno neplaćenog rada. U takvom okruženju žene su sada prisiljene rađati djecu s teškim invaliditetom. A to čini stranka koja je ne tako davno htjela djeci s invaliditetom oduzeti mogućnost odlaska u običnu državnu školu. Lani smo imali val prosvjeda jer je vlada pooštrila pravila za dobivanje novčane pomoći za djecu s invaliditetom i njihove skrbnike, koja je ionako već sada jako mala. Život u Poljskoj je život u strahu i degradaciji, u ekstremnom i prekomjernom radu koji ne pogoduje razvoju zdravog i ravnopravnog društva. To dovodi do političke i socijalne isključenosti. Na to nikada nećemo pristati!
MAGDA: Važno je što u prosvjedima sudjeluje mnogo mladih ljudi i tinejdžera. Izuzetno su predani, izrađuju transparente, izmišljaju slogane i performanse, pjevaju pjesme…Duboka je želja za promjenom.
Koji su glavni problemi s kojima se žene suočavaju tijekom pandemije?
MAGDA: Iznad svega, žene su više opterećene poslom. Škole su bile zatvorene, pa je više odgovornosti palo na njihova ramena. Usto, pogođene su i takozvane ženske industrije: gastronomija, hotelijerstvo, turizam, obrazovanje, kozmetičke usluge. Iznenađujuće je da se prema podacima Središnjeg zavoda za statistiku (GUS) službena nezaposlenost među ženama nije povećala, nego se čak i malo smanjila, što se ne podudara s istraživanjem provedenim među ženama, prema kojem se žene žale na dodatna opterećenja povećanja radnog vremena bez povećanja plaće ili čak smanjenja plaće ili gubitka posla. Možda se smanjenje službene nezaposlenosti u velikoj mjeri tiče žena koje su prije radile u sivoj ekonomiji, na primjer u gastronomiji, dok su formalno bile nezaposlene.
Koja je veza između pojačanog iskorištavanja žena koje rade u tvz. esencijalnim sektorima (zdravstvene radnice, čistačice, logistika i poljoprivrednice) i napada na slobodu i reproduktivna prava žena novim zakonom?
MAGDA: Za žene to znači veću pokornost i socijalnu nesigurnost, te šire mogućnosti iskorištavanja. To se odnosi ne samo na žene, već i na radničke obitelji općenito. Dobro je poznato da su uglavnom radničke obitelji one koje imaju ograničen pristup pobačajima u inozemstvu ili medikamentoznom pobačaju.
Istodobno, svi znamo da nas nitko neće podržati ako rodimo dijete s invaliditetom. Donesen je program 500+ (financijska naknada), ali to još uvijek nije dovoljno. Proteklih dvadeset godina sve su vlade u Poljskoj, bez obzira bili liberali, konzervativci ili socijaldemokrati, radile mnoge rezove koji su se uglavnom odrazili na žene. Devedesetih je zatvoreno 75 posto jaslica i 40 posto vrtića, klubova i menzi. Iz godine u godinu dostupnost zdravstvenih usluga je ograničavana, a komunalni i socijalni stambeni resursi su privatizirani, što je dovelo do ogromnog povećanja najamnina. Smanjene su naknade i razne vrste socijalne potpore, poput subvencioniranja dohrane, naknade obiteljima s djecom itd. Postepeno je ukinuta socijalna država.
Istodobno, subvencije za poduzetnike nisu proširene, ali je uvedeno puno mogućnosti za izuzeće velikog kapitala od poreza. Da rezimiramo, nema socijalne sigurnosti, mirovine su toliko male da umirovljenici gladuju, javna zdravstvena služba je u raspadu, životni troškovi su visoki, cijene u trgovinama slične su onima u zapadnim zemljama, a plaće u Poljskoj ostaju niske.
USPOREDBA S CRNIM PONEDJELJKOM: Zahtjevi su radikalniji, ljudi svjesniji da je ovo i klasna borba
MARTA: Ovi se prosvjedi dosta razlikuju od onih iz 2016., Crnog ponedjeljka. Ovi su puno radikalniji i dotiču značajno više i socijalna i ekonomska prava. To se vidi i po sloganima, poput “Jebi se PiS” ili “Odjebi”, koji su se najčešće mogli čuti na ulicama. Na svakom se prosvjedu, bez obzira u kojem se gradu događao, moglo vidjeti kako su ljudi osvijestili koliki je klasni aspekt zabrane pristupa pobačaju. Žene znaju da će ova zabrana utjecati na siromašne žene, a ne na bogate. Mi kao sindikalne žene sudjelujemo i organiziramo ove prosvjede s konkretnim ekonomskim zahtjevima. Da bi žene bile slobodne, moraju biti manje vezane uz posao i trebaju veću ekonomsku neovisnost.
Osobno vidim veliki pomak u odnosu na prosvjede iz 2016., jer žene i muškarci danas na ulicama zahtjevaju konkretne socijalno-ekonomske politike. Izlaze s konkretnim prijedlozima za poboljšanje zajedničkog života. Traže skraćivanje radnog vremena na 7 sati dnevno, rješavanje pitanja obveznih ugovora o radu i pitanja privremenih zapošljavanja. Ljudi zahtjevaju više socijalnih stanova, zadržavanje socijalnih dodataka za obitelji s djecom i neoporezivih naknada, kraću dob umirovljenja za žene i kontinuirano povećanje minimalne plaće.
Prosvjedi poprimaju izgled pravih radničkih štrajkova. Primjerice, 115 radnika skladišta Amazona, okupili su se na jednom mjestu sa svojim viličarima i zaustavili rad na tri minute i trubili uz zahtjev za povećanjem plaće za sve radnike. Noćna smjena učinila je isto na sat vremena. To su samoinicijativni prekidi rada koji se prije nisu događali. Nadamo se da će narednih tjedana biti više pravih štrajkova i još više socijalno-ekonomskih zahtjeva.