Ovog četvrtka će se u Europskom parlamentu održati saslušanje pred odborima za ženska prava i rodnu ravnopravnost te za građanske slobode, pravosuđe i unutarnje poslove. Tema je već dobro znana: posljedice de facto zabrane pobačaja u Poljskoj. Bit će to rekapitulacija informacija koje su prikupili članovi Europskog parlamenta kad su početkom ovoga mjeseca posjetili Poljsku, a delegaciju je vodio hrvatski eurozastupnik Predrag Fred Matić, koji se u EP-u profilirao kao žestoki borac za prava žena, a time i za ljudska prava.
Zašto Poljska? Ta zemlja s gotovo 40 milijuna stanovnika trn je u oku slobodarske Europe zbog kršenja ljudskih prava, a tu nije samo riječ o pravu na legalan i siguran pristup pobačaju. Zbog kršenja tih prava europarlamentarci su donijeli brojne rezolucije kojima Poljsku upozoravaju, pozivaju, apeliraju na tamošnju konzervativnu vlast… no za sada ništa nije pomoglo, pa čak niti prijetnje da će zbog nepoštivanja ljudskih prava Europa Poljskoj uskratiti novac iz svojih fondova.
Što je još veći apsurd, zabrana pobačaja nije podigla natalitet u Poljskoj koja je, sa manje od 1,4 djeteta po paru, znatno ispod EU prosjeka i ispod granice demografske održivosti. Očito zabrane ne pomažu, premda su donijete upravo sa argumentom da je ugrožena obitelj i opstanak nacije. Taj je opstanak svakako ugrožen jer, prema prognozama UN-a, 2100. godine će broj stanovnika Poljske pasti sa sadašnjih više od 38 milijuna na samo nešto više od 22 milijuna.
Poljske nevladine organizacije pozvale su delegaciju EP-a da se sama uvjeri kakve su posljedice zabrane pobačaja, a o rezultatima posjeta razgovarali smo s Predragom Fredom Matićem.
Kako poljske vlasti objašnjavaju zabranu pobačaja, LGBTIQ free zone i općenito restrikcije reproduktivnog zdravlja i prava?
– Za LGBTIQ slobodne zone su nam rekli da je to šala, djelo lokalnih vlasti i da oni s tim nemaju ništa. Zgrozili smo se jer, i da je tako, stranka kojoj pripadaju ti lokalni “šaljivdžije” bi se od njih trebala ograditi, a bilo bi korisno da to učini i vlada. Mnoga naša pitanja oko situacije sa seksualnim i reproduktivnim pravima su ignorirali, vrlo vjerojatno svjesni da nemaju tu što reći: Poljska je država članica u kojoj se ženska prava gaze na dnevnoj razini. To je sramota cijele Unije.
Tko vam je govorio da je to sve šala?
– Premda smo mi bili tamo kao delegacija Europskog parlamenta, nije nas primio nitko od više pozicioniranih članova Parlamenta i bilo je očito da nismo dobrodošli. S nama je kratko razgovarala samo njihova državna tajnica iz Ministarstva obitelji i socijalne politike, Anita Czerwińska, koja je na trenutke bila izrazito neugodna, arogantna i obraćala nam se s visoka tvrdeći da je pobačaj u Poljskoj legalan i dostupan. No, nije pojasnila kako je onda postojeća de facto zabrana pobačaja rezultirala time da u jednoj godini imaju samo 95 pobačaja. Za zemlju sa više od 38 milijuna stanovnika to je smiješna brojka, a ujedno i nerealna obzirom da dobro znamo da su Poljakinje primorane putovati van granica svoje zemlje kako bi dobile tu zdravstvenu uslugu.
Dobro, ako je sve tako super, kako su vam objasnili smrtne slučajeve žena koje su umirale u mukama jer se liječnici nisu usudili obaviti pobačaj, premda je bilo jasno da je život žene ugrožen, a što je na kraju završilo tragično?
– Takva su pitanja potpuno ignorirali.
Jeste li dobili ikakve podatke koliki je stvarni broj pobačaja u Poljskoj otkad su oni de facto zabranjeni?
– Prema podacima nevladinih organizacija, oko 95 tisuća Poljakinja godišnje obavi pobačaj u nekoj od susjednih zemalja, a najviše su to Češka, Danska, Belgija i Njemačka.
No, kako to uopće izvedu, obzirom da je uveden i registar trudnica pa država može kontrolirati što se dogodilo s trudnoćom?
– Točno, kad pobaci trudnica je, prema poljskom zakonu, počinila kazneno djelo. A sada je s tim registrom mogu i uhvatiti u tom takozvanom zločinu. Kad smo ih pitali zašto su uopće uveli registar, odgovorili su nam da je to dio procesa poboljšanja postojeće informatičke infrastrukture. I naravno, demantirali su da to ima ikakve veze s kontrolom pobačaja. To je jedna potpuno druga realnost koju oni kreiraju i žive, a na veliku štetu svih Poljakinja.
I prije de facto zabrane pobačaja Poljska se, baš kao i Hrvatska, suočila s golemim prizivom savjesti ginekologa koji su odbijali raditi svoj posao pa niti tada, premda je bio legalan, pobačaj nije bilo lako obaviti. Zašto se to događalo, a događa se i dalje?
– Najprije, ne volim taj izraz “priziv savjesti” jer on zamagljuje činjenicu da liječnik koji se školovao za određeni posao dio tog posla ne obavlja. Stoga priziv savjesti ne zvuči strašno kao što u stvari jest. Uostalom, u svim profesijama bi se mogli pozivati na savjest. I vi kao novinari sigurno imate savjest, ima je i strojovođa u lokomotivi, ima je i pekar… No, svi ti ljudi jednostavno rade svoj posao, samo je liječnicima i dijelu medicinskog osoblja dopušteno da ga ne rade pod tom krinkom „savjesti“. Gdje je savjest kada pacijentice umiru zbog nemogućnosti obavljanja ovog postupka?
Što mislite, zašto je tako puno prizivača savjesti upravo u Poljskoj i Hrvatskoj, dok ih, primjerice, u Sloveniji gotovo i nema?
– Prije desetak godina razgovarao sam o tome s apostolskim nuncijem koji mi je otvoreno rekao da su najrigidniji biskupi u katoličkom svijetu upravo poljski i hrvatski. A jasno je da za priziv savjesti i odbijanje obavljanja pobačaja najvatrenije navija upravo Katolička crkva i da sve potiče od nje, a konzervativne snage u društvu je podržavaju. Također, tu je i pitanje ima li vlast želju da se s ovim problemom obračuna ili ide niz ruku konzervativnim snagama i Crkvi koje ovu agendu guraju. Mislim da je odgovor sasvim jasan.
Jeste li uspjeli otkriti zašto se konzervativci tako žestoko bore za zabranu pobačaja, no istodobno se bore i protiv kontracepcije i protiv seksualnog odgoja? Zašto mnogi ljudi imaju tako silnu potrebu upravljati maternicama žena koje uopće ne poznaju?
– Nažalost, u svojoj dugoj političkoj karijeri nisam uspio pronaći odgovor na to pitanje. Vjerojatno je riječ o silnoj želji za kontrolom, no zašto im je toliko važna još mi nije jasno. Samo znam da ja nemam niti pravo niti potrebu kontrolirati tijelo svoje supruge, a kamoli da bih to želio činiti nekim nepoznatim ženama.
Unatoč tome što ste vi osobno protiv mogućnosti priziva savjesti u liječničkoj struci, ostavili ste tu mogućnost u Rezoluciji EP-a o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU koju ste praktički vi progurali kroz Parlament. Zašto je priziv savjesti ostavljen?
– Da to nismo učinili, ne bismo za Rezoluciju dobili i glasove dijela zastupnika Europske pučke stranke, a bez tih glasova Rezolucija ne bi bila usvojena. To je kompromis, nužan u politici. Međutim, važno je naglasiti da ni u jednom trenu nije bilo kompromisa oko činjenice da priziv savjesti ne smije ugrožavati zdravlje i živote žena. Vidljivo je primjerice u člancima 36., 37. i 38. Rezolucije da: „prigovor savjesti pojedinca ne smije zadirati u pravo pacijentice na potpuni pristup zdravstvenoj skrbi i uslugama“. Sada praksa u državama članicama, a tu je Hrvatska pri vrhu liste, dopušta liječnicima i zdravstvenim ustanovama da odbijaju pružati zdravstvene usluge bez ikakvog mehanizma upućivanja na druge liječnike/ustanove. To je, dakle, potpuno odbijanje pružanja medicinske skrbi, a što priziv savjesti u svojoj srži jest, i time se ugrožavaju zdravlje i životi žena. I toga su bili svjesni svi za pregovaračkim stolom, nismo ostavili prostora da se spekulira oko toga da zdravstvene ustanove moraju pronaći način da svaka pacijentica može dobiti zdravstvenu uslugu prekida trudnoće.
Kako riješiti taj sukob prava – liječnika na prigovor savjesti, a žena na zdravstvenu uslugu?
– Jednostavno. Ako na klinici zapošljavate dvadeset ginekologa, ne može svih dvadeset imati priziv savjesti. Ravnatelj se treba pobrinuti da ih se barem nekoliko ne poziva na tu mogućnost kako bi klinika mogla pružati zdravstvene usluge koje su joj u opisu posla. Jer, ponovit ću ono što ponavljam već godinama: pobačaj nije ideološko nego zdravstveno pitanje.
Serijal “Cijena priziva savjesti” ostvaren je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama