Zbog broja lani ubijene djece, dvostrukog porasta kaznenih djela obiteljskog nasilja i dvostrukog povećanja spolnog uznemiravanja i nasilja nužno je političkim strankama i koalicijama postaviti pitanje imaju li i kakav program borbe protiv obiteljskog i seksualnog nasilja?
Zastrašujući su podaci MUP-a kad govorimo o nasilju nad djecom: lani je zabilježeno 14 kaznenih djela teškog ubojstva djeteta, 558 kaznenih djela tjelesne ozljede, 106 kaznenih djela teške tjelesne ozljede te šest samoubojstava djece od kojih je dvoje bilo mlađe od 14 godina! Lani je čak 57 posto više počinjenih kaznenih djela nasilja u obitelji te isto dvostruko više kaznenih djela spolnog uznemiravanja. Nasilje koje se događa u obiteljima i ono spolnog uznemiravanja, a zapravo se radi o kaznenim djelima seksualnog nasilja, pretočeno je u brojke, u te tisućice slučajeva da bi završile u izvješćima državnih tijela i kružila po državnoj administraciji kao da je dovoljno bilo zapisati, zabilježiti. Povremeno bi se te krvave brojke iznijele i javno, kao godišnje izvješće rada određenog državnog tijela zaduženog da bilježi stanje. Nismo ni jednom čuli da je netko od političara uzeo te brojke u ruke i stisnuo alarm. Vlada nije imala niti jednu sjednicu koju bi posvetila rješavanju ovih zastrašujućih činjenica; porasta obiteljskog nasilja, ubojstava djece, samoubojstava maloljetnika, seksualnog nasilja… Činjenica da je u jednoj maloj državi ubijeno 14 djece hrvatske političare nije nagnala na političko djelovanje. Zato pitamo stranke koje pretendiraju u idućem političkom razdoblju voditi ovu državu, što planiraju učiniti po pitanju ubojstava djece, obiteljskog nasilja i seksualnog nasilja. Na pitanje je odgovorilo ukupno sedam stranaka i koalicija. Niti jedna od njih ne dolazi s desnog političkog spektra. Ovo je još jedno od pitanja koja se tiču fizičkog i mentalnog zdravlja čovjeka, obitelji i cijelog društva, a koje je Reci.hr poslalo na adrese stranačkih stožera, na koje od stranaka s desnog političkog spektra nismo dobili odgovore!
Obiteljsko nasilje, koje se često manifestira i kao seksualno nasilje, u hrvatskom društvu i dalje nije dovoljno prepoznato kao ozbiljan problem o čemu svjedoče brojne žrtve! Imate li plan to mijenjati i kako da nasilja bude manje, da žrtve budu zaštićenije, a nasilnici adekvatnije sankcionirani?
DEMOKRATI I HRVATSKI LABURISTI
Ono što hrvatsko zakonodavstvo mora poštivati i omogućiti je bezuvjetna zaštita žrtava nasilja u najkraćem mogućem roku. Bez sprege kvalitetne legislative i odlučne, brze provedbe te najoštrijih sankcija problem nasilja svih oblika neće se smanjiti. Dodatno, u građanskom odgoju svakako treba veliki dio posvetiti poučavanju djece od najranije dobi toleranciji, suživotu, komunikaciji, zaštiti, gdje i kako mogu zatražiti i dobiti pomoć…
GLAS
Što se zakona tiče, važan orijentir je Istanbulska konvencija i to da zakoni budu međusobno usklađeni, bez različitog tretmana istih situacija. Ali, naš glavni problem, kad je obiteljsko nasilje u pitanju, je sudska praksa i neobrazovanost sudaca za tu izrazito osjetljivu tematiku. Prema izvještaju EU o stanju pravosuđa u zemljama članicama, na samom smo dnu po ulaganju u obrazovanje sudaca za postupanje u slučajevima obiteljskog nasilja i nasilja prema ženama. To treba hitno mijenjati.
HNS
Žrtvama nasilja mora se sustavno urediti pružanje svakog oblika pomoći, od psihološke, zdravstvene, financijske do stambene. Kod žrtve treba osvijestiti da nasilnika mora prijaviti, a na nama je kao pojedincima, javnim osobama, društvu, da učinimo sve kako bi nasilnik bio primjereno kažnjen, a žrtva živjela bez straha. Jedan od značajnijih koraka su i prošlogodišnje izmjene Kaznenog zakona u smislu strožih sankcija i bržeg procesuiranja nasilja nad ženama, djecom i u obitelji te ukidanje kaznenog djela spolnog snošaja bez pristanka, što će se tretirati kao silovanje. Što se tiče počinitelja, kazne treba pooštriti, ali isto tako i uvesti praksu da se kod sudskih odluka kazne određuju prema višem, a ne kao što je u praksi prema nižem propisanom pragu.
MOŽEMO!
Provest ćemo potpunu primjenu Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. To se odnosi na sprečavanje nasilja kroz edukaciju javnopravnih djelatnika o rodno utemeljenom nasilju, na obrazovanje mladih kroz nastavne programe u koje su uključene teme rodne ravnopravnosti i nestereotipnih rodnih uloga, nenasilnog rješavanja sukoba i rodno utemeljenog nasilja, te uspostavljanje terapijskih programa za počinitelje nasilja u obitelji i seksualnog nasilja.
Potpuna implementacija Konvencije odnosi se i na zaštitu žrtava, na način da se pri svakoj intervenciji zbog nasilja izrade procjene rizika od ponavljanja nasilja i mjere za sigurnost žrtava i svjedoka, da se donesu hitne mjere zaštite i izmještanje nasilnika iz obiteljskog doma i da se olakša pristup uslugama podrške kao što su skloništa, savjetovališta, psihološka i pravna pomoć za sve žrtve. Brzim i učinkovitim kaznenim progonom mora se osigurati primjereno i odgovarajuće sankcioniranje nasilja, vodeći računa o sprečavanju sekundarne viktimizacije tokom istražnih i sudskih postupaka.
Skloništa za žene i djecu žrtve nasilja moraju biti u potpunosti javno financirana i u potpunosti autonomna u svom djelovanju. Potrebno je uvesti proračunsko financiranje svih mjera prevencije, zaštite i sankcioniranja seksualnog nasilja u skladu s preuzetim međunarodnim i zakonskim obvezama. Važno je implementirati dugoročno, a ne projektno financiranje nezavisnih usluga za podršku ženama žrtvama nasilja u zajednici koje vode specijalizirane organizacije civilnog društva – SOS linije, savjetovališta i skloništa. Potrebno je uspostaviti i financirati skloništa i savjetovališta u regijama i sredinama gdje ih nema i to kroz suradnju sa specijaliziranim organizacijama civilnog društva.
PAMETNO
To je ozbiljna i važna tema o kojoj se ne može govoriti paušalno. Da bismo dobili kvalitetne zakone, potrebno je u njihovo donošenje uključiti struku. Za adekvatnu zaštitu žrtava potrebno je, između ostalog, bolje educirati policiju o konkretnoj problematici, uspostaviti bolje funkcioniranje pravosuđa, omogućiti bolju zaštitu žrtava i svjedoka te oštrije sankcioniranje počinitelja nasilja. Potrebno je više sigurnih kuća, ali praksa treba ići u smjeru da se, kroz zaštitne mjere, žrtva nasilja štiti na način da ona ostaje u kućanstvu, a nasilnik je taj koji se mora udaljiti i dobiti zabranu približavanja žrtvi. S obzirom da smo ratificirali Istanbulsku konvenciju, potrebno je da je počnemo adekvatno i primjenjivati.
RADNIČKA FRONTA
Odmah pristupiti implementaciji Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama (Istanbulska konvencija) s posebnim naglaskom na policiju i sudstvo; radi prepoznavanja, podrške i kaznenog progona počinitelja nasilja.
RESTART
SDP se zalaže za sustavnu i dosljednu provedbu Istanbulske konvencije i otvaranje dovoljnog I u Konvenciji propisanog broja skloništa za žrtve nasilja te uspostavu 24-satne SOS linije za pomoć žrtvama. Podsjećamo, ratifikacijom Konvencije njene odredbe izravno se moraju ugraditi u hrvatski pravni poredak. Nažalost, iako su učinjeni određeni pomaci, ne postupa se u duhu Konvencije, a tu prije svega ističemo nedovoljno korištenje znanja i iskustva koje u tom pogledu već godinama ima izgrađen naš civilni sektor. Iako ima prostora za daljna zakonodavna pobojšanja, ključ rješenja nije u stalnim izmjenama zakona i mišljenja smo kako u središte pozornosti mora doći edukacija zaposlenika u sustavu, prije svega pravosuđa. Ono što definiramo kao veliki problem u postupanju je što se velikom broju počinitelja dosuđuju minimalne kazne, što se veliki broj počinitelja uvjetno osuđuje te što veliki broj slučajeva odlazi u zastaru. Time se šalje iznimno štetna poruka kako počinjeno nasilje neće biti kažnjeno te takva situacija generira sve veći broj počinitelja, a nasilje postaje sve brutalnije. Iz toga razloga potrebno je provesti sustavnu i stalnu edukaciju pravosuđa te nastavak edukacije u sustavu policije.
U idućem nastavku čitajte znaju li političari da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema nikakav nacionalni strateški dokument ili plan unapređenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja građana,a što je danas u Europi jedna od glavnih tema, ponajviše zbog loše demografske slike Europe, te da u idućem programskom razdoblju EU namjerava više sufinancirati projekte u tom području. Bez nacionalne strategije projekti se neće moći aplicirati! Dakle, što će učiniti, dođu li u priliku vladati, da Hrvatska donese nacionalnu strategiju seksualnog i reproduktivnog zdravlja?