Još su samo nešto manje od dva mjeseca žene u Turskoj “zaštićene” Istanbulskom konvencijom jer od 1. srpnja u njihovoj zemlji više neće važiti. Tako je u ožujku dekretom odlučio predsjednik Recep Tayyip Erdogan, uz objašnjenje da je Konvencija u sukobu s lokalnom tradicijom, da turski zakoni pružaju ženama dovoljnu zaštitu, a da je Konvenciju “otela skupina ljudi koja pokušava normalizirati homoseksualnost, što je nespojivo s turskim obiteljskim vrijednostima”.
Sukoba s tradicijom Erdogan se “dosjetio” deset godina nakon što je upravo Turska bila prva zemlja koja je potpisala Konvenciju, donijetu u njenom najvećem gradu – Istanbulu, i to upravo u vrijeme kad je on bio premijer. U stvari je priznao da je homofob, a sofagate – sastanak na kojem je Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, ostala bez stolca jer su postavljena samo dva – za samog predsjednika i njegovog muškog gosta Charlesa Michela, predsjednika Vijeća Europe, pa je kao sporedna osoba mogla sjesti jedino na odmaknutu sofu, pokazao je i ozbiljnu dozu mizoginije.
Za nekoliko dana, 11. svibnja, Istanbulska konvencija imat će svoj deseti rođendan koji ne dočekuje slaveći napredak u zaštiti žena od nasilja, nego pod udarima onih kojima jednakost i zaštita, očito, smetaju. Već mjesecima upozoravaju borci za ljudska prava diljem Europe da se radi o ozbiljnoj prijetnji ultrakonzervativca koji marširaju potpomognuti dolarima i eurima konzervativnih religijskih skupina kao što su Ordo Iuris, Heritage Foundation i slični, da se raširi među državama članicama i uruši ionako krhka i teško stečena prava i zaštitu žena i djece od nasilja koja drži Istanbulska konvencija.
U Turskoj česta ubojstva iz časti, a u zatvorima tri tisuće žena i djeca
Odgovor na te poteze nije trebalo dugo čekati: već na sastanku Vijeća Europe u ožujku šefovi država i vlada bili su jasni: poštivanje ženskih prava preduvjet je za nastavak dijaloga s Turskom. A Odbor za vanjske poslove europskog parlamenta je upravo ovih dana izglasao Rezoluciju kojom oštro osuđuje odluku turske vlade da se povuče iz Istanbulske konvencije jer je za europarlamentarce to jasan znak ozbiljnog pogoršanja stanja ljudskih prava. Odluka o povlačenju im je i nerazumljiva jer se Konvencija nije mijenjala otkad ju je Turska, prije deset godina, potpisala, a povlačenje smatraju opasnim zbog znatnog porasta nasilja nad ženama u Turskoj i visoke stope femicida u toj zemlji.
U Turskoj se još prakticiraju takozvana ubojstva iz časti i dječji brakovi, a vlasti nevoljko kažnjavanju seksualne zlostavljače te čak silovateljima djece omogućavaju uvjetne kazne ako se vjenčaju sa svojom žrtvom. Izvještaj oporbene Republikanske narodne stranke pokazao je da su, od dolaska na vlast Erdoganove stranke AKP 2002. godine, u Turskoj ubijene 6732 žene, a u zatvorima se sa svojim majkama nalazi tri tisuće djece, uključujući i 800 mlađih od tri godine. Torturi su izložene i LGBTI osobe, a Turska je među zemljama s najvećom stopom ubojstava transrodnih osoba.
Istanbulsku konvenciju Bugari proglasili protuustavnom, Mađari odbili, Poljaci je mijenjaju
Virus sotoniziranja Istanbulske konvencije širi se Europom jer ultrakonzervativne i vjerske skupine iskrivljavaju njezin smisao. Bugari su je proglasili protuustavnom jer je “u suprotnosti s binarnim razumijevanjem spola koji je određen rođenjem”. Mađari su je odbili također zbog definicije spola, ali i stava da priznavanje rodno uvjetovanog nasilja kao oblika progona azilanata ugrožava tradiciju i nacionalne vrijednosti.
Poljska mijenja Istanbulsku konvenciju regionalnim ugovorom koji pojačava prava “tradicionalne obitelji”, zabranjuje istospolne brakove i ograničava pobačaje, a svoju inicijativu pokušava proširiti i na druge zemlje. Tako je poljska diplomacija za svoj dokument “Da obitelji, ne rodu”, koji bi trebao biti zamjena za Istanbulsku konvenciju i koji bi zabranio pobačaje te brak definirao isključivo kao zajednicu muškarca i žene, zatražila podršku Mađarske, Slovačke, Slovenije i Hrvatske. Mađari i Slovaci su, navodno, pokazali interes, Slovenci su rezolutno odbili poljsku inicijativu.
Hoće li i kako Istanbulska konvencija zaživjeti u Hrvatskoj?
Faktograf prije par dana otkriva kako se i u hrvatskoj vladi razmatra poljska inicijativu koja želi zamijeniti Istanbulsku konvenciju svojevrsnom obiteljskom konvencijom. Kako drukčije tumačiti odgovor koji su dobili od Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike: “O navedenom Prijedlogu u tijeku su međuresorne konzultacije te će odgovor Republike Hrvatske biti izrađen po završetku konzultacija“.
Hrvatska je, podsjetimo, Istanbulsku konvenciju ratificirala u travnju 2018. godine, a na snagu je stupila u listopadu te godine. Sam premijer Andrej Plenković voli isticati da je Vlada protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i isticati svoju ulogu u toj borbi, pa se tako i osobno pojavljuje na prosvjedima nevladinih organizacija protiv nasilja nad ženama. Kao što i Faktograf zaključuje, teško je za očekivati da bi vlada Andreja Plenkovića, koja je zbog ratifikacije Istanbulske konvencije doživjela raskol u stranci, danas lako odustala od tog dokumenta. Za sada to nije previše vjerojatno, ako ništa drugo onda stoga što je na čelu Vijeća Europe, koje je i stvorilo Istanbulsku konvenciju, hrvatska predstavnica Marija Pejčinović Burić, a ona u svakom svom javnom istupu osuđuje istupanje iz Istanbulske.
S druge strane, pitanje je primjenjuje li se Istanbulska konvencija, što se konkretno slijedom nje napravilo u cilju smanjenja nasilja i pomoći žrtvama te sankcioniranju počinitelja? Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike navodi niz poboljšanja na više polja, od poboljšanja protokola postupanja u slučajevima seksualnog nasilja, do poboljšanja situacije i broja skloništa za žrtve nasilja. Udruge na terenu ukazuju da su ti pomaci minorni, da poboljšanje zakonodavstva ne prati i praksa, jer sudovi još uvijek adekvatno ne presuđuju obiteljske nasilnike i seksualne nasilnike.