U 16 dana akcije u borbi protiv nasilja nad ženama, koja je započela 25. studenoga, na međunarodni Dan borbe protiv nasilja nad ženama, a završava danas, 10. prosinca, na međunarodni Dan ljudskih prava, rezolucija Europskog parlamenta na osnovu izvještaja o stanju ljudskih prava u EU koristan je vodič za sve one koji još uvijek ne razumiju što pojam ljudskih prava uopće znači. Odnosi se to ponajprije na vlade, političare i parlamente koji još nisu shvatili da se ljudska prava odnose i na žene, a žalosno je da se bilo koga treba na to podsjećati u 21. stoljeću.
No, očito je da treba. Pa tako europarlamentarci još jednom naglašavaju da žene i djevojke moraju imati kontrolu nad svojim tijelima i seksualnošću, pozivaju sve države članice da zajamče sveobuhvatno obrazovanje o spolnosti, pristup ženama i djevojkama u planiranju obitelji, modernim metodama kontracepcije i sigurnom i legalnom pobačaju.
Jasno je da je povod ovoj točki rezolucije situacija u Poljskoj, u kojoj protesti protiv drastične zabrane pobačaja još ne jenjavaju i koji se sve više pretvaraju u socijalni bunt. Niti Mađarska nije daleko – ta je zemlja već nekoliko puta bila na meti osuda Europskog parlamenta zbog odnosa prema migrantima i napada na prava LGBTI osoba, a čini se da EU parlamentarce nije pokolebao niti veto tih dvaju zemalja na usvajanje sedmogodišnjeg EU proračuna i fonda za spas.
Hrvatska i ljudska prava?
I naša Vlada i političari trebali bi pažljivo pročitati rezoluciju jer niti mi još ne ispunjavamo puno zahtjeva. Tako u točki 7. jasno stoji da je “uskraćivanje usluga seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava oblik nasilja nad ženama i djevojkama te naglašava da je Europski sud za ljudska prava u različitim prilikama presudio da restriktivni zakoni o pobačaju i sprječavanje pristupa legalnom pobačaju krše ljudska prava žena”.
EU ponavlja da “odbijanje medicinskih stručnjaka da pruže čitav niz usluga reproduktivnog i seksualnog zdravlja iz osobnih razloga ne smije kršiti pravo žena ili djevojaka na pristup reproduktivnoj skrbi i poziva Komisiju da u svoju strategiju o temeljnim pravima uključi potrebu za očuvanjem seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava”. Kroz niz članaka u kojima smo obrađivali temu prava na pobačaj otvarao se problem ostvarivanja tog prava na legalan i siguran način u hrvatskim klinikama. Kao najveća prepreka sigurnom i dostupnom pobačaju pokazao se priziv savjesti na što se poziva više od 60 posto liječnika na ginekološkim odjelima hrvatskih bolnica. Iskristalizirao se i problem nedostupnosti i posvemašnja neinformiranost o neinvazivnim metodama pobačaja poput medikametozne metode koja je u Hrvatskoj omogućena Zakonom čime su i hrvatske ginekološke bolničke klinike dužne tu metodu omogućiti ženama. Hrvatske statistike o broju pobačaja pobuđuju sumnju da se one ne vode na ispravan način. Točnije, sumnju da ima pobačaja koji su izvedeni nakon što je trudnoća prethodno proglašena abnormalnom, što je lakše nego nositi stigmu pobačaja na zahtjev.
Priziv savjesti u domeni kršenja ljudskih prava
Zbog priziva savjesti ženama u Hrvatskoj je sve teže ostvariti pravo na pobačaj, a i kada ga ostvare, često je praćen nepotrebnom i etički nedopustivom patnjom. O kiretažama bez anestezije u hrvatskim klinikama progovorile su žene koje su ih proživjele: umjesto anestezije dobivale su sredstva za smirenje i – ponekad – utješno držanje medicinske sestre za ruku. A rezolucija “oštro osuđuje sve oblike seksualnog, ginekološkog i opstetričkog nasilja nad ženama poput neprikladnih ili nedobrovoljnih radnji, bolnih intervencija bez anestezije, sakaćenja ženskih spolnih organa, prisilnog pobačaja, prisilne sterilizacije i prisilnog surogat majčinstva”. Ovim su člankom osuđeni i svi oni u hrvatskim bolnicama koji su obavljali, ili još obavljaju, zahvate bez anestezije.
Europarlamentarci su oštro osudili i alarmantni broj femicida u EU kao najekstremniji oblik nasilja nad ženama i pozvali one zemlje koje još nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju da to što prije učine. Hrvatska ju je ratificirala, na snagu je stupila 1. listopada 2018., dakle prije više od dvije godine, međutim provedba je spora. Pa tek smo nedavno dobili telefon za žrtve obiteljskog nasilja otvoren od 0-24 svaki dan u tjednu, premda je propisan Konvencijom. Seksualni odgoj u školama nemamo i ne znamo kad ćemo ga dobiti. Sudski postupci optuženima za nasilje traju godinama, premda se Hrvatska Konvencijom obvezala da se postupci u vezi sa svim oblicima nasilja provode bez nepotrebnih odgađanja. I tako dalje.
Govor mržnje političara zasnovan na rasnoj, rodnoj ili seksualnoj diskriminaciji
Rezolucija je u članku 11. oštro osudila i zločin i govor iz mržnje kao i diskriminaciju zasnovanu na rasi, boji kože, vjeri, političkom mišljenju, rodnom identitetu, seksualnim obilježjima… Posebno se osuđuju predstavnici vlada ili političari u zemljama članicama koji koriste diskurs mržnje kroz svoju rasističku, ksenofobnu ili anti-LGBTI retoriku. Dakle, kad saborski zastupnik Ante Sanader svog kolegu zastupnika Domagoja Hajdukovića proziva zbog njegove seksualne orijentacije i kad ga pritom još osuđuje što je žrtva nasilja jer je tako “birao društvo” on je upravo jedan od tih političara koje EU oštro osuđuje. Isto se odnosi i na njegovog stranačkog kolegu, potpredsjednika Sabora Željka Reinera koji je Sanadera branio izvlačenjem izreke o potezanju vraga za rep. U istu grupu može se ubrojiti i dojučerašnji državni tajnik u Ministarstvu branitelja Stjepan Sučić kad pijan, priveden u policijsku postaju usred noći zbog kršenja epidemioloških mjera, policajcu psuje “majku četničku”. Među hrvatskim bi se političarima moglo naći još puno primjera osuđujuće retorike, ovo su samo najsvježiji.
Povod za donošenje rezolucije je kršenje ljudskih prava u zemljama članicama EU premda su sve potpisale da će ih poštivati. Međutim, kako naglašavaju EU parlamentarci, neke države članice smanjuju seksualna i reproduktivna prava i ne uklanjaju zapreke za pristup pobačaju, zabranjuju seksualno obrazovanje te promoviraju kampanje protiv Istanbulske konvencije kojima negiraju postojanje rodno uvjetovanog nasilja. A potezi protiv ženskih prava i ravnopravnosti spolova izravno su povezani s pogoršanjem demokracije, vladavine zakona i narušavaju temeljna ljudska prava. Koja su ugrađena u temelje Europske unije.
LJUDSKA PRAVA: Svi smo rođeni s jednakim pravima, jednako slobodni i dostojanstveni
Ljudska prava definirana su 1948. godine u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima UN-a koja počinje poznatom rečenicom: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.” Ugovor o Europskoj uniji, koji su potpisale sve države članice, prava je u svom članku 2. definirao ovako:
“Europska unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca”. U članku 3. dalje, među ostalim, stoji: “Ona suzbija društvenu isključenost i diskriminaciju, promiče socijalnu pravdu i zaštitu, ravnopravnost žena i muškaraca, međugeneracijsku solidarnost i zaštitu prava djeteta”. Ljudska prava, prava žena, prava djece… razrađena su i kroz brojne druge međunarodne dokumente.
Najkraće, možemo ih podijeliti ovako:
Osobna prava: pravo na život, na slobodu i sigurnost, na slobodni razvoj, na poštovanje privatnog i obiteljskog života, na zaštitu osobnih podataka, na zaštitu zdravlja, na slobodu vjeroispovjedi
Osobna prava: