Danas je Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Već 23. otkako je 22. rujna Hrvatski sabor proglasio datumom osvješćivanja o strahotama rodno uvjetovanog nasilja u našem društvu. I djelovanja. Računali smo, naime, da je barem dio političara napokon shvatio kako je rodno uvjetovano nasilje jedno od najvećih društvenih zala koje razara sve supstance društva. Jer nije slučajno odabran baš 22. rujna, datum kada dogodilo trostruko ubojstvo i teško ranjavanje žena vatrenim oružjem usred brakorazvodne parnice u Općinskom sudu u Zagrebu. Mato Oraškić je usmrtio suprugu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, sutkinju Ljiljanu Hvalec, i teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković.
Obiteljskim nasilnicima i ubojicama žena od toga se dana, od te 1999. godine, trebalo zacrniti pred očima od pomisli kakva ih sudbina čeka, kakvu im golgotu država sprema – usude li se dignuti ruku na ženu. Umjesto toga, i od te 1999., samo se zbrajaju nove žrtve. Na tisuće teško pretučenih žena i djevojaka i više od stotinu ubijenih žena kroz protekla dva desetljeća. Hrvatska je postala država femicida.
Samo u ovoj 2022. ubijeno je od strane bliskih osoba već 12 žena. U šest slučajeva sinovi su ubili svoje majke, u dva slučaja poznanici ili prijatelji, a u četiri slučaja počinitelji su sadašnji ili bivši supruzi. Još lani po broju femicida Hrvatska se našla pri dnu europske ljestvice Indeksa rodne ravnopravnosti. Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj pretrpi obiteljsko nasilje. Statistički gledano, svaki mjesec u Hrvatskoj budu ubijene dvije žene.
Te su činjenice još lani doslovno zvonile tijekom saborske rasprave kad su zastupnice lijeve opozicije satove na mobitelima naštimale da zvone svakih 15 minuta. Ali se osim time uzrujanog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića i prigodne minute šutnje kao počasti svim ženama žrtvama nasilja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama – nije dogodilo ništa što bi preveniralo ili barem smanjilo nasilje nad ženama i femicid.
Zašto bismo vjerovali da će se išta dogoditi i ubuduće pod vladajućim palicama političara koji i sami, gotovo svakodnevno, pokazuju i dokazuju sustavnu mizoginiju koja vlada Hrvatskom.
Istanbulska konvencija se ne primjenjuje!
Zakonodavni i brojni drugi instrumenti koje u rukama ova vlast sada već godinama ima uporno se ne primjenjuju. Istanbulska konvencija, iako ratificirana, pa čak se HDZ-ova Vlada hvalila kako je to učinila unatoč silnim otporima desnice – se uopće ne primjenjuje. Izmjene Kaznenog zakona kojim su lani postrožene kazne za nasilnike nisu polučile nikakve koristi, nasilnici se još uvijek za kaznena djela kažnjavaju prekršajno ili uvjetno. Da bi se ukinula totalno neučinkovita mjera zabrane prilaska i počelo razmišljati kako već evidentirane nasilnike treba pritvoriti prije nego počinju ubijati – svojim je životom nedavno u Novskoj platila jedna žena, a zdravljem zbog teškog ranjavanja nožem od strane supruga u Gospiću druga. Obojica su muškaraca bila evidentirana nasilnicima u obitelji. Obojica sa zabranom prilaska na 50 metara, obojica na slobodi unatoč svježim prijavama prijetnji ženama da će ih ubiti.
PRISILNA KONTROLA: Model ponašanja nasilnika koji odbijaju staviti u Kazneni zakon!
Vladajući još uvijek nemaju pojma, niti ih zanima, što je to prisilna kontrola. Model planskog, sustavnog i dugotrajnog emocionalnog, psihičkog i ekonomskog zlostavljanja, koje prethodi tjelesnim napadima i ubojstvima i žrtvu pretvara u dugogodišnjeg taoca takvog partnera.
Prisilna kontrola je u sve većem broju europskih zemalja kazneno djelo, jer je dokazano da velika većina muškaraca koji su počinili teška nasilnička djela rodno uvjetovanog, seksualnog i obiteljskog nasilja, u prosjeku sedam godina sustavno i planski emocionalno, psihički, fizički i ekonomski zlostavljaju svoje žrtve. Dok prisilna kontrola kao kazneno djelo ne uđe u Kazneni zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, najavljene promjene u cilju prevencije i smanjenja nasilja prema ženama bit će, kao i do sada, tek kozmetičko peglanje nedostataka. Što će to suci, odvjetnici, socijalni radnici, policajci…, koje se planira reeducirati, novoga naučiti, ako ih se ne poduči kako na vrijeme prepoznati nasilničke obrasce ponašanja koje oni uporno tretiraju tek prekršajem, ako uopće bude prijavljeno, a ne teškim nasilničkim djelima rodno utemeljenog nasilja.
Osam godina se čeka izrada nacionalne strategije za ravnopravnost spolova!
Koliko uistinu volje za rješavanjem rodno uvjetovanog nasilja i nasilja nad ženama u politici svih dosadašnjih vladajućih garnitura ima, govori i činjenica da se već više od osam godina čeka donošenje strateškog dokumenta za borbu za ravnopravnost spolova. Rodno uvjetovano nasilje, među ostalim, jedno je od suštinskih pitanja ravnopravnosti spolova. Riječ je o Nacionalnom planu za ravnopravnost spolova za razdoblje od 2021. do 2027., koji je neprestano u izradi, iako je 2021. već davno prošla. Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH je nadležan za provedbu tog dokumenta, njegova dugogodišnja ravnateljica Helena Štimac Radin je imenovana i predsjedavajućom radne skupine koja bi trebala dokument iznjedriti. Tko imenom i prezimenom sjedi u toj radnoj skupni osnovanoj početkom ove godine – ne znamo. Golemo je to tijelo sastavljeno od predstavnika ukupno devet ministarstava, dva središnja ureda, 21 županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova, te par predstavnika nevladinih organizacija. Nacrt nacionalnog plana za ravnopravnost spolova nije objavljen, iako je još zimus najavljivano da će biti pušten u javnu raspravu.
Dali smo si truda pa pogledali tko je sve od navedenih državnih tijela, a čiji predstavnici bi trebali raditi na tom važnom strateškom dokumentu primjenog kojeg se rodna nejednakost u društvu treba početi smanjivati, a posljedično i rodno uvjetovanog nasilja – obilježilo današnji Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Ured za ravnopravnost spolova i županijska povjerenstva ignoriraju nasilje nad ženama!
Sam Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH tome nije posvetio ni jedno slovo, ni jednu jedinu riječ, niti jednu poruku!
Od ukupno 21 županijskog povjerenstva za ravnopravnost spolova na županijskim stranicama tek su se četiri županije sjetile objaviti poruku povodom ovog Nacionalnog dana: Sisačko-moslavačka, Istarska, Bjelovarsko-bilogorska i Krapinsko-zagorska.
Drugim riječima, čak 17 županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova (tu je uključen i Grad Zagreb koji ima i status županije), kojima je jedini i zadatak da kao radno-savjetodavna tijela županijskih skupština i skupštine Grada Zagreba osiguraju provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova, nije smatralo za shodno na službene stranice županija, barem na simboličkoj razini, uputiti poruku važnosti borbe protiv nasilja nad ženama. Da ne govorimo da je to prilika županijskim vijećnicima i vijećnicima Grada Zagreba da naprave tematsku sjednicu i iznesu konkretne podatke stanja na svom području, problematiku i što misle i planiraju činiti da bi nasilje smanjili. Na svom području. Za to su uostalom kroz naknade posebno i plaćeni!
Tematsku sjednicu napravilo je Povjerenstvo Istarske županije, iznijelo podatke da su u samo devet mjeseci ove godine u Istri ubijene tri žene i sve su usmrtile bliske osobe. Da se na tom području bilježi i porast kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji za 30 posto. Istarsko je Povjerenstvo uputilo zahtjev prema tijelima države na „žurno djelovanje i uvođenje maksimalnih zatvorskih kazni za počinitelje obiteljskog nasilja“. Tematsku sjednicu imalo je i Povjerenstvo za ravnopravnost spolova Bjelovarsko-bilogorske županije na kojoj je voditeljica skloništa za žrtve nasilja udruge Iris naglasila kako je ono uvijek puno, kako se traži mjesto više: „Čak sedam zahtjeva smo morali odbiti, a to je jako teško jer smo jedino sklonište u županiji. Događa nam se da se slučajevi ponavljaju, a tada se trudimo ženu preusmjeriti u drugo područje, da zaštitimo tajnost lokacije i korisnice u njoj“, govorila je Iskrica Strčić, voditeljica skloništa ‘Iris’, kojem je isto Povjerenstvo doniralo pet tisuća kuna.
Model financiranja skloništa za žrtve nasilja, još je jedna od tema koja samo govori u prilog tezi kako stvarne volje za borbom protiv nasilja nad ženama u politikama koje vladajući vode – nema. On je baziran na dobrotvornim prilozima, dijelom godišnjem sufinanciranju iz lokalnog proračuna te projektnom financiranju za udruge, iako udruge koje drže skloništa nikako ne mogu biti tretirane u istoj ravni kao druge nevladine organizacije.
Povjerenstvo Sisačko-moslavačke županije povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama organiziralo je s policijom edukativnu akciju, na tržnici u Sisku dijelili su letke s informacijama kako postupati u slučaju da postanete žrtva nasilja. U ovoj se županiji, u gradu Novska, dogodio posljednji slučaj femicida, kad je bivši suprug u dućanu ženu na smrt izbo nožem.
Povjerenstvo Krapinsko-zagorske županije je putem županijskih stranica svojim građanima uputilo poruku da nasilje nad ženama nema opravdanja, da je za njega uvijek kriv počinitelj, a nikada žena koja je nasilje doživjela.
PRAVOBRANITELJICA ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA: Počinitelje treba početi kažnjavati najstrožim kaznama
Priopćenjem vrlo iscrpnim bogatim podacima o stanju narodno uvjetovanog nasilja, spolnog i obiteljskog nasilja i u konačnici nasilja nad ženama javnosti se obratila Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova. Iskoristila je priliku ponoviti poruke koje posljednjih godina, kako nasilje eskalira, nerijetko govori.
„Pozdravljam najnovije izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a kojima su se otklonili neki od ključnih nedostataka u području učinkovitog suzbijanja rodno utemeljenog nasilja. Međutim, Pravobraniteljica ponovo upozorava kako ključ rješenja problema nije isključivo u čestim izmjenama zakonodavnog okvira, već prvenstveno u kontinuiranoj edukaciji onih koji primjenjuju te zakone i propise. Naime, nerijetko se teška nasilnička djela rodno utemeljenog nasilja procesuiraju prekršajno dok se ozbiljni slučajevi spolnog, obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja niti ne prepoznaju dok ne bude prekasno, a tada već svjedočimo femicidu. Svojim sam ispitnim postupcima i analizama okolnosti koje su prethodile slučajevima femicida, a koje sam radila u okviru Promatračkog tijela „Femicide Watch“, učestalo utvrđivala da tragične posljedice kod obiteljskog, partnerskog i općenito nasilja muškaraca prema ženama, u najvećem broju slučaja nastupaju kada neko tijelo iz sustava prevencije, zaštite žrtve i/ili progona počinitelja zakaže, odnosno izvrši krive procjene rizika za žrtvu ili ne poduzme sve mjere iz djelokruga svojih nadležnosti. Mjere opreza nisu bile dostatno sredstvo zaštite žrtava nasilja u obitelji ili drugih oblika rodno utemeljenog nasilja i nisu ostvarivale svoju svrhu“, naglasila je Višnja Ljubičić.
Pravobraniteljica u priopćenju posebno upozorava „da naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične“. Zbog toga se bilježi i trend smanjenja prijave tzv. lakših oblika nasilja posljednjih godina, iako je teških djela sve više.
„Počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, tzv. zakonskim maksimumima, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. No, preduvjet za ovakvu penalnu politiku jest ustrojen učinkovit sustav rane prevencije i resocijalizacije počinitelja te zajednički stav i shvaćanje pravosuđa o tome što je to nasilje u obitelji i zašto je ono rodno utemeljeno, iz čega bi proizašla pravilna selekcija slučajeva koji zaslužuju biti kažnjeni“, naglasila je među ostalim pravobraniteljica, a cijelo priopćenje možete pročitati ovdje.