Državni intervencionizam i radikalizacija. Ova dva pojma, ove dvije sintagme za opis određenih politika ili događa, posljednjih su dana postale nezaobilazne u istupima redom svih hrvatskih političara. Uvukle su se u javni komunikacijski diskurs u kontekstu tema o evidentnim slučajevima političke korupcije, pljačke i lopovluka, inflacije i krize, pa sve do tumačenja aktualnih mjera gospodarskog oporavka. Korištenje ta dva pojma ne bi bilo čudno niti neuobičajeno u političkom diskursu države koja na vratu ima rješavanje golemih problema gospodarske krize i korupcije, da oba pojma, svaki na svoj način, proteklih desetljeća političkim i vladajućim elitama nisu služila samo za difamaciju i negativno targetiranje političkih suparnika. I državni intervencionizam i radikalizam bili su tek pojmovi kojima su vladajući etiketirali neistomišljenike koji su se protivili uspostavi neoliberalne gospodarske politike. Na hrvatskoj političkoj sceni jedino je Radnička fronta posljednjih osam godina sustavno zagovarala uvođenje državnog intervencionizma nasuprot isključivo slobodnog tržišta kao društvenog i gospodarskog uređenja. Zbog toga je od strane HDZ-a redovno etiketirana kao radikalna i ekstremna politička organizacija, koja hrvatsku državu nastoji vratiti u kandže samoupravnog socijalizma.
I odjednom se dogodi da upravo državni intervencionizam premijer Andrej Plenković počinje isticati kao ključan instrument i jamstvo svoje Vlade kojim će obuzdati posljedice gospodarske i energetske krize. Istodobno, dogodi se da Plenkoviću na tom putu “uspješnog vođenja države iz krize za dobrobit svih građana”, kako uporno ponavlja, staju radikali i ekstremisti. Začudo, više ih ne vidi među ljevičarima koje je do jučer takvima etiketirao. Zbog dva Molotovljeva koktela i ručne bombe kućne izrade nađenih u ruksaku 17-godišnjeg mladića koji je s tim opasnim rekvizitima došao na prošlotjedni prosvjed, sad Plenković i njegova Vlada radikale i ekstremiste počinju prepoznavati na drugom kraju političkog spektra – među krajnjom desnicom.
O tom naoko Kopernikanskom obratu političkog diskursa HDZ-a i njegovog čelnika kao i o stvarnim mogućnostima korjenitih promjena društvenog i političkog sustava zagrezlog u korupciju, organizirani kriminal, politički kriminal, rodnu neravnopravnost i diskriminaciju manjina te sustavno obespravljivanje većine građana ove zemlje razgovaramo s Katarinom Peović iz Radničke fronte.
Godinama se upravo vas naziva radikalnom i ekstremnom zbog upornog zagovaranja promjene političko-gospodarskog sustava, bolje rečeno državnog uređenja koji bi bio demokratksi socijalizam. Kako tumačite najnovije obrate, da HDZ poteže za državnim intervencionizom da bi ublažio posljedice krize, da radikale ne vidi više samo u vama, nego i na desnici, koja je ujedno i velikim dijelom njihov birački bazen?
Prvo moramo biti svjesni da Plenković ne radi ništa drugo osim PR-a. nema tu politika, planova, političkih strategija. Sve se govori i radi samo na uljepšavanju slike o sebi da bi se u njihovom slučaju osvojena vlast i zadržala. To je kao iz onog vica: valjda više vjeruješ meni nego svojim očima. Plenković odbija vidjeti od kuda dolazi nasilje i potreba za radikalizacijom. Ljudi su bijesni i nemoćni i ne znaju se s tim nositi. Nakon pucnjave na Markovom trgu Plenković i Bačić su govorili da postoji lijevi ekstremizam kao i desni. Jeste li ikad vidjeli tog ljevičara koji nosi oružje, na utakmicama se tuče sa suparničkim skupinama, pokušava Vladu skinuti oružjem… Niste, jer – nema takvog ljevičara! Ne postoji lijevi ekstremizam, no postoji radikalno lijeva politika. Radikalno znači mijenjati u korijenu, biti socijalno osjetljiv, radnički usmjeren i ustrajno raditi na promjenama. To su sve redom svijetle društvene ideje. Plenkoviću, HDZ-u, Vladi… cilj je zamagliti tko je zapravo žrtva, a tko nasilnik. Žrtva smo mi – oni koji žive od svojeg rada, a pravila nam nameće onaj tanki sloj društva koji živi od tuđeg rada, elita koja posjeduje većinu bogatstva. U Hrvatskoj 1,7 posto ljudi drži više od 40 posto štednje, odnosno 75 milijardi kuna u bankama. Samo deset posto ima plaću iznad petnaest tisuća kuna bruto – dok bi iznos dostojanstvene plaće trebao biti, prema procjenama Novog sindikata, 10.400 kuna neto.
Takvo stanje je posljedica toga da su nam ukinuli sve moguće poluge privrednog razvoja. Da spomenem samo zadnje privredne tragedije: imamo Brodarski institut koji se gasi, Brodosplit u kojem tisuću ljudi dobiva otkaz jer je Debeljak uz asistenciju nekoliko vlada opljačkao brodogradilište. To nije samo problem tih tisuću radnika nego svih nas. Gubimo mogućnost proizvodnje visokosofisticiranih proizvoda koji imaju visoku dodanu vrijednost. Visokokompleksan proizvod kao što je brod ima multiplicirajuće učinke na privredu, puno industrija se veže na tu industriju koja može biti jedan od glavnih izvoznih proizvoda. Gubimo stručne kadrove, a istovremeno nas svode na konobare i sobarice. Andrej Plenković gleda kako bi dobio neku sinekuricu u EU parlamentu.
Predali su Inu u ruke Mađarima u dokazano koruptivnom procesu i sada Plenković kaže da će zamoliti Mađare da mijenjaju model upravljanja. Naravno da Mađari nikakav model upravljanja neće mijenjati i to Plenković zna. Jedini je način poništiti tu privatizaciju koja je i bila kriminalna i nacionalizirati Inu, vratiti je u ruke države.
Nasilje u društvu proizlazi iz materijalnog obespravljenja, to je prvi i osnovni razlog porasta nasilja, pa i obiteljskog i partnerskog nasilja koje nam je neprestano u porastu.
Otkad je inflacija postala ekonomska tema broj jedan u Hrvatskoj, ali i u Europi, a građani je najbolje osjećaju kroz stalna poskupljenja, ponavljate da je to klasno pitanje. Nije li onda i rodno pitanje, jer žene su prema svim pokazateljima siromašniji dio društva?
Rod i klasa su povezani i premreženi. Rod ima klasnu povijest – odvajanje kućanskog od tržišnog rada u korijenu je kapitalizma. Hijerarhija koja se stvara u rodnim odnosima povezana je s kapitalizmom. Kućanski posao se definira kao netržišni posao, a cijeli kapitalistički sustav računa i ovisi o kućanskom poslu. U svim krizama kapitalistički sustav na žene prebacuje brigu za starije, djecu i nemoćne. To se danas zbiva i kod nas. Ministar rada i socijalne skrbi Marin Piletić je usred ljeta stavio u e-savjetovanje novi Zakon o radu, koji „omogućava” radnicima, a to će se naravno najvećim dijelom odnositi na radnice, da zbog brige za starije, nemoćne i djecu mogu raditi od kuće. Uz obavljanje svog redovnog posla!
Hrvatska ima sustavnu mizoginiju koja eskalira u porastu femicida
Posljednjih nekoliko godina svaka nova je rekordna po broju femicida i kaznenim djelima obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja. Što bi Vlada i institucije trebale učiniti, a ne čine, da se taj negativni trend promijeni?
Problem je baš u tome što mi imamo sistemsku mizoginiju, a vlada taj problem pokušava prebaciti na individualnu krivnju. To je ono što se vidi i iz izjave Plenkovića da on „ne može zaustaviti svakog kretena i primitivca” da napravi neko nasilje. Da je uistinu riječ o individualnoj krivnji, onda se vjerojatno ne bismo suočavali s tako visokim brojevima obiteljskog nasilja i femicida…
Kad kažem da je mizoginija kod nas sistemska, to znači da je ona podržavana i zakonski, recimo u radu centara za socijalnu skrb, u praksi institucijskog odnosa prema ženama. Najveći problem u najdrastičnijim situacijama femicida i općenito nasilja nad ženama je neprepoznavanje institucija tko je žrtva, a tko nasilnik. Ženama se ne vjeruje. Pojavljuju se kod nas i političke i NGO-ovske udruge i akcije koje nisu mizogine u smislu evidentnog vrijeđanja i nasilja nad ženama. One načelno polaze od pozicije slobode za sve i jednakih prava, ali riječ je o prikrivenoj mizoginiji koja se pokazuje kroz njihovo traženje jednakih prava muškaraca i žena, pri čemu ne uzimaju u obzir statističke podatke o nasilju nad ženama i femicidu prema kojima je više od 90 posto žena žrtava.
O kojim je to organizacijama riječ?
Prije svega mislim na organizacije o ravnopravnom roditeljstvu, koje prema ženama nisu korektne. Imamo i zastupnice poput Marije Selak Raspudić, koja govori da trebamo zaštititi muškarce, u potpunosti ignorirajući statističke podatke koji jasno ukazuju na to tko je žrtva, a tko nasilnik. Imali smo slučaj s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih grada Zagreba gdje se žene osuđivalo na temelju neznanstvenog koncepta „otuđenja”, gdje su diskriminirali žene čiji su muževi bili osuđeni obiteljski nasilnici kojima je pak Poliklinika držala stranu. Bilo bi dobro da budemo otvoreni i stvari nazovemo svojim imenom: to je prikrivena mizoginija koja ima sasvim konkretne institucionalne oblike.
Nadalje, imamo individualne primjere poput slučaja Severine i vještaka koji je napisao da dijete treba živjeti s ocem, no u javnosti izjavio da ga je više prestrašila uplakana majka koja ga je primila za koljeno, nego Bandićev čovjek koji ga je zvao na sastanak kako bi vršio na njega pritisak, prilikom čega ga se od njega tražilo da ostavi mobitel izvan prostorije sastanka. Ako se uplakanu majku smatra opasnijom nego klijentelističku mrežu, onda smo u problemima.
I vama se kao političkoj stranci javljaju žene žrtve nasilja, a kojima sustav ne vjeruje
Mi kao stranka neprestano dobivamo od žena molbe za pomoć. Jednom sam dobila pismo žene koja se želi zaposliti u dječjem vrtiću. Muž joj je dokazano obiteljski nasilnik sa sudskom presudom. No, centar je i njemu i njoj izrekao jednaku mjeru, zbog koje, prema Zakonu o predškolskom odgoju, neće dobiti posao u dječjem vrtiću i to bez mogućnosti da ta mjere istekne, da se briše iz evidencije. Te „mjere” su inače definirane Obiteljskim zakonom gdje doslovno stoji da se mjere izriču i kako bi se educiralo ljude o boljem odnosu, znači savjetodavnog su karaktera. Koliko puta imamo situaciju da i žena nad kojom muž vrši nasilje završi s njim u policijskoj stanici jer se njoj ne vjeruje? Žrtva i nasilnik se u nas izjednačavaju.
Ne proizlazi li to iz kulturno uvjetovanog mizoginog mentaliteta ove države, koji seže puno dalje u prošlost?
Kad kažemo da je važno zastupati marksističko-feminističku perspektivu, onda prije svega upozoravamo da nije dovoljno gledati samo na mentalitet i kulturno uvjetovane mizogine odnose jer na problem ženske opresije treba gledati materijalistički. Ako žena nema jednaku plaću, ako nema osigurane servise kao što su dječji vrtić ili dom za starije, ako mora doma kuhati, ako nema mogućnosti školovanja i tako dalje, onda ne možemo govoriti o ravnopravnosti. Da ne govorim o pitanju pobačaja. U kakvoj je žena poziciji ako je prisiljena donijeti dijete na svijet? Zato je inflacija i bitno rodno pitanje. Mi smo u situaciji štokholmskog sindroma: moramo prihvatiti tu ruku koju nam pruža zakonodavac jer nemamo alternative. Mi ćemo kao olakšicu doživjeti mogućnost da radimo redovni posao i brinemo o svojoj staroj majci. No, iza toga stoji činjenica da gubimo socijalne servise. To se događa u svim krizama, jer tada kapital socijalne servise prebacuje na žene koje na sebe preuzimaju kućanske poslove, brigu za starije, kuhanje… EU će sada od nas tražiti da štedimo, a štednja znači gubitak radnih mjesta, snižavanje kupovne moći radnika i tako dalje. Sve će se to lomiti na ženama. No, valja jasno reći: sukob nije između žena i muškarca, već je hijerarhijski odnos tu upravo da bi se klasno pitanje potisnulo.
Slično je i s nacionalizmom. Ako misliš da ti je kriv Srbin, onda ne vidiš da je osnovno pitanje klasno. Drugim riječima – rodna opresija je posljedica klasne opresije, a ne obrnuto.
Unatoč svemu, žene koje imaju posao, pa makar uz to brinule i o nemoćnima, još su i sretne što ga uopće imaju, budući da su mnoge industrije u kojima su većinom radile žene propale. Najbolji je primjer tekstilna industrija. Koja je uopće perspektiva tih žena?
HDZ će vam odgovoriti da je njihova perspektiva u projektu ‘Zaželi’, čija je nova faza upravo startala. To je projekt u kojem se žene, najčešće one iznad 50 godina, od kojih su neke godinama radile u industrijama poput tekstilne, koje su obrazovane i imaju druge vještine i znanja, gura u sferu brige i njege starijih osoba. Iznos koji se za tu njegu daje je bijedan i od njega se ne može živjeti.
HDZ žene radnice svodi na status primateljica socijalne pomoći. U HDZ-ovoj viziji brige za starije uopće ne postoji razumijevanje da je za taj posao potrebno znanje koje ljudi godinama stječu i da bi ga trebalo obavljati kroz socijalne servise, s medicinskim sestrama i njegovateljicama koje bi trebale zarađivati pristojnu plaću. Uopće ne postoji razumijevanje, a da ne govorim empatija, da je gubitak radnih mjesta u tim ženskim industrijama velik društveni problem. Imali smo jako dobru tekstilnu industriju koja je stvarala važan izvozni proizvod. Primjerice, Orljava je godinama poslovala s dobiti, proizvodila je vrhunske košulje za izvoz, a onda ju je HDZ-ova vlast odlučila uništiti. Postavila je upravu koja je imala zadatak ugasiti to poduzeće umjesto da se uloži u modernizaciju, što bi bilo ulaganje i u radna mjesta žena koje su radile vrhunski proizvod.
Radnička fronta je pomagala u borbi za spas te industrije i radnih mjesta, no ta je borba nažalost izgubljena. Tekstilnu industriju se godinama uništavalo svodeći je na tzv. lohn poslove umjesto da se ulaže u to da predvodimo u dizajnu odjeće i u proizvodnji vrhunskih tekstilnih proizvoda. Takvo je poduzeće bilo Kamenski i mnoga druga, koja su namjerno uništavana dok naša tekstilna industrija nije prestala biti konkurentna.
Uništavanje domaće industrije je razlog što smo ekonomski zaostali u odnosu na usporedive zemlje – Češku, Slovačku, Sloveniju, Rumunjsku i Bugarsku. Prema socijalnoj isključenosti i materijalnoj deprivaciji se krećemo između šestog i osmog mjesta najgorih zemalja u Europi.
Je li još netko osim Radničke fronte podržao radnice Orljave kad su na plus 40 prosvjedovale na Markovom trgu?
Nažalost, ne prepoznaju svi borbu radnica tekstilne industrije kao svoju bitku. Orljava je pala bez ispaljenog metka. Tadašnji ministar gospodarstva Darko Horvat im je nakon sati provedenih na užarenom trgu rekao “to što tražite to ćete i dobiti”, u obliku prijetnje i mizogino. Kao ministar odgovoran za imenovanje uprave te tvrtke govorio je radnicama da su same krive za propast poduzeća jer su njihove košulje kupci vraćali zbog reklamacija, pri čemu je izgovorio notornu laž.
Je li otkriveno koja je pozadina uništavanja Orljave?
Važno je i na ovom primjeru naglasiti činjenicu da vladajući u državnim tvrtkama koje nešto proizvode vide problem, a ne rješenje problema. Zato su instalirali poster boyeve poput Mate Rimca, koji će pričati bajke o autonomnim vozilima i robo-taxijima, jer je njima to puno jeftinije i oportunije, nego stvarno poticati privredni razvoj i gospodarsku strategiju prema nekoliko ključnih grana. Nemojmo zaboraviti poljoprivredu koja je također potpuno poharana i gdje smo nekad u svim kategorijama proizvodili dvostruko više. Samo Slavonija je nekad mogla prehraniti bivšu Jugoslaviju, a mi danas uvozimo sve.
Sve to radi ova autokolonijalna vlada u korist međunarodnih korporacija.
Dodatni je problem i što su, propašću tih industrija, bez posla mahom ostale žene iznad 40, pa i 50 godina, koje su najteže zapošljiva skupina.
Voljela bih da problem ženske potplaćenosti i nezapošljivosti žena iznad određenih godina dovedemo u vezu s nepostojećim privrednim planovima razvoja, u konačnici s nepostojećim planom oporavka uopće. Puno je tih planova za „oporavak i otpornost” koje HDZ spominje, ali nema ni planova oporavka, a ni otpornosti prema stranom kapitalu. To je zato jer imamo vladu koja vlada autokolonijalno. Mi nemamo Vladu koja žene u gospodarstvu vidi kao rješenje, nego samo kao socijalni problem i problem socijalne pomoći. Činjenica da su rad i socijala spojeni u jedno veliko ministarstvo najbolje govori o tretmanu rada u ovoj vladi.
I radnike i umirovljenike i socijalne slučajeve čekaju još teža jesen i zima, što se već vidi kroz pad kupovne moći. Očekujete li da će zbog rasta siromaštva porasti i obiteljsko nasilje?
Rast siromaštva uvijek prati i porast nasilja. Već u koroni je obiteljsko nasilje poraslo. Društveno nezadovoljstvo se često pretvara u nasilje prema ženama.
Vlada se bavi PR-om. Politički rad je došao na loš glas zbog njihovog pretvaranja političkog rada, koji je jedna od najmoralnijih djelatnosti, u PR. Recimo, oni kažu: porastao je BDP, a ne spominju da je prije dvije godine naš BDP pao najviše od svih europskih zemalja – veći pad od nas su imale samo Bugarska i Grčka.
Tako oni nešto što je apsolutno loše prikazuju kao nešto što je apsolutno dobro. No, ljudi na vlastitoj koži osjećaju kako žive.
Privatno zdravstvo parazitira na javnom
Kad govorimo o privatizaciji, u svojim javnim nastupima često upozoravate na opasnost od privatizacije zdravstva, koje je za sada još uvijek javni servis, kakav-takav. Zašto je takva privatizacija opasna?
Zdravstvo se treba oblikovati na način da svi imaju dostupnu i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Privatno zdravstvo ukida mogućnost većini da se liječi. Nažalost, neformalna privatizacija zdravstva se već desila, jer ako ne možete doći na red u javnoj bolnici, zbog dugih lista čekanja, onda zapravo i nema javnog zdravstva. Kao što pobačaj nije zabranjen, ali je nedostupan. Treba zaustaviti proces obespravljenja društvene većine, a ako čovjek nema zdravstvenu zaštitu, to je jedan od najgorih oblika obespravljenja. Radnička fronta smatra da treba zabraniti dvojni rad liječnicima jer je to jedini način da se osigura javno dostupna i besplatna zdravstvena zaštita svim ljudima u Hrvatskoj. Mogućnost da liječnik radi i u privatnom i u javnom zdravstvu, svi znamo, plodno je tlo za koruptivne radnje – liječnici zovu pacijente u svoju privatnu praksu, ili pacijentima iz privatne prakse obavljaju preglede u javnom zdravstvu. A da je to dubinski problem funkcioniranja javnog zdravstva dokazuje i sam ministar zdravstva Beroš koji je najavio da će povećati popis onih koji nemaju pravo raditi u privatnom zdravstvu. No, tek dodavanje predstojnika javnih klinika na taj popis – nedovoljno je. Imamo primjere u Zakonu o radu i Zakonu o državnim službenicima gdje je zabranjen konkurentski rad osobama iz javnog sektora, recimo otvaranje obrta koji bi bio konkurentski prema poslu koji službenik obavlja u javnom sektoru – no u zdravstvu toga nema.
Privatno zdravstvo parazitira na javnom. Ono nije samostalno nego troši sve resurse javnog zdravstva i ne bori se na slobodnom tržištu – imamo ne samo outsourcing ljudi već i usluga iz javnog zdravstva. Ministri zdravstva i ravnatelji bolnica namjerno ne nabavljaju uređaje za radiologiju nego potpisuju ugovore s privatnim bolnicama kako bismo pacijente slali u privatne bolnice obaviti taj pregled. Godišnja vrijednost tih ugovora je oko 140 milijuna kuna koje idu privatnom zdravstvu. Za te novce mogli su se nabaviti i potrebni uređaji.
Također treba reći da mi četiri puta manje izdvajamo za zdravstvo od prosjeka EU, i još se ta mala sredstva pretaču u privatno zdravstvo. Ako kirurški odmah ne odvojimo te veze javnog i privatnog zdravstva, a prvi je korak ukidanje dvojnog rada, javno zdravstvo će kolabirati, a već je sada poput trupla na štakama koje će se samo jednog dana srušiti.
Je li to možda i dugoročna strategija?
Apsolutno da, dugoročna i planirana, jer se to ne može nazvati slučajnim politikama. Ministri zdravstva se proteklih desetljeća pojavljuju kao facilitatori uništavanja javnog zdravstva. A to je najosjetljiviji društveni sektor koji bitno određuje kvalitetu života. Slučaj novinara Vladimira Matijanića je pokazao koliko smo i na koji način obespravljeni. Što je čovjek mogao napraviti nego nazvati Hitnu? Sada nam ministar poručuje da nitko nije kriv za njegovu smrt, a indirektno nam poručuje da je kriv on sam jer nije potegnuo neku „vezu”. On je svojim životom platio što nikoga drugog osim Hitne nije zvao kad mu je trebala zdravstvena pomoć.
Mladi liječnici najavljuju prosvjed zbog uvjeta rada. Hoćete li ih podržati?
Svakako, podržavamo mlade specijalizante jer se prije svega bore za bolje radne uvjete, a uvjeti u bolnicama su strašni. Pri tome ne govorimo samo o plaćama već prije svega o hijerarhiji i principima rada koji se nameću u toj hijerarhiji. Oni odlaze u inozemstvo najviše zbog toga, a ne samo zbog plaća.
Imamo li potencijala za korjenitim promjenama? Gdje ste tu vi i tzv. progresivna opozicija?
Mi moramo stvoriti prije svega konsenzus da razvoj usmjerimo u smjeru društvene većine i da radna, društvena većina upravlja u svoju korist.
No, kod nas se politika shvaća kao pobjeda političke stranke na izborima, a ne vraćanje poluga moći društvenoj većini. I onda se političke stranke bore za političku moć. Vrtimo se u krugu obećanja onih koji osvajaju vlast, a kad je osvoje – sve ostaje isto. To vidimo u nizu ciklusa i tzv. novih nada koje, kad dođu na političku scenu, obećaju puno toga, a kada dođu na vlast – sve ostaje isto. Zbog toga u društvu raste apatija.
Ja vjerujem da je moguća promjena – ako dođe do promjene shvaćanja da moć nije u političkim strankama niti njihovim liderima.
Tada isprazna obećanja, poput, primjerice, zadnjeg Plenkovićevog, da će promijeniti model upravljanja Inom, neće nailaziti na plodno tlo. Jer će ljudi pitati: kako ćeš ti to promijeniti? Mađari sigurno neće na pladnju predati svoja upravljačka prava. Moraš poništiti privatizaciju da bi to bilo moguće. No, danas, kada to kaže Radnička fronta – onda nas proglašavaju radikalima i ekstremima.
Rješenje problema s Inom je vraćanje privatizacije unazad, jer ona nije bila potrebna. Privatizacija je istočni grijeh ove zemlje. Provedena je na kriminalan način, njome su oduzete poluge upravljanja narodu i date u ruke privilegirane manjine, to je pljačka sama po sebi.
Foto – Bojan Mrđenović
Je li danas uopće moguće vratiti privatizaciju unazad, s bilo kojim poduzećem?
Nije lako, ali rješenje sigurno nije u smjeni jedne političke garniture drugom. Treba poništiti privatizaciju Ine jer ona nije ni bila potrebna, privatizirala se u trenutku kad je bila jača od Mola. To je bila potpuno iracionalna gesta. Potrebno je vratiti upravljačke mehanizme i za proizvodnju hrane. Evo, sada je Plenković zamrznuo cijene nekih prehrambenih proizvoda. Neki se boje da će proizvođači i trgovci te proizvode povući sa polica pa će doći do nestašica. No da bi se to spriječilo potrebno je podruštvljenje proizvodnje hrane. I to je ono što HDZ ne želi. Ne želi se baviti proizvodnjom hrane, brodogradnjom…
U vrijeme multipliciranih kriza – covid, rat u Ukrajini, klimatske promjene… – je li uopće moguća takva korjenita promjena društvenog uređenja?
Medijska manipulacija je jedan od najvećih problema. Evo primjera: liberalni mediji su prenijeli da sam ja „pohvalila” mjere vlade, iako sam govorila o autokolonijalnoj politici vlade. Rekla sam da ono što možemo vidjeti iz mjera vlade je da su pokazali da ono što su jučer govorili da se ne može, eto danas se može. Ili, kad se zbog spašavanja Diokija i Kamenskog grad trebao odreći komunalne naknade, rekli su da se to ne može. Onda dođe korona i lockdown i svi su poduzetnici oslobođeni plaćanja komunalne naknade.
Nije to hvaljenje mjera Vlade, nego sada vidimo kako se u krizi može nešto napraviti za narod ako država ima s čim to raditi, kada ima nešto u svojim rukama, a jučer su tvrdili da je to nemoguće i da ne mogu ništa učiniti. Sada je važno, primjerice, upozoriti na to da krize jesu momenti u kojima se stvari mijenjaju na način tzv. ratne ekonomije koja je usmjerena na proizvodnju za potrebe.
Proizvodnja za potrebe je ono što je temelj demokratskog socijalizma. Morali bismo prijeći iz hiper-proizvodnje i hiper-potrošnje na proizvodnju za potrebe. Danas smo sasvim sigurni da planeta neće preživjeti te da ne možemo izbjeći kataklizmične posljedice globalnog zatopljenja koje već sad viđamo u obliku požara, ako ne preusmjerimo kapitalističku proizvodnju prema proizvodnji za potrebe. Na tonu kućanskog otpada dolazi 70 tona industrijskog otpada. Ekolozi koji nisu spremni upozoriti da je potrebno raskrstiti s kapitalističkim načinom proizvodnje zagovaraju praktički kozmetičke promjene. Kozmetičko mijenjanje mentaliteta prema recikliranju nas ne može spasiti. Moramo temeljno mijenjati način proizvodnje.
Vjerujete li da se to može učiniti u krizi?
Iz krize se može naučiti da se nešto može, za što su vladajući u „redovnim uvjetima” govorili da se nikako ne može. Vlade i države ne da mogu, nego moraju i imaju zadaću intervenirati kako bi zaštitili društvenu većinu. Moraju osigurati javno dostupno i besplatno zdravstvo, obrazovanje, normalnu prehranu, stanovanje za sve, plaće od kojih se može dostojanstveno živjeti. Mi otvoreno govorimo o potrebi mijenjanja sustava, o demokratskom socijalizmu radi vraćanja upravljačkih poluga narodu. Uloga države u krizi danas je i primjena državnog intervencionizma kao alata rješavanja posljedica krize u korist društvene većine.
S druge strane, u krizi se stvari radikaliziraju. U pandemiji su neki standardni zahtjevi Evropske unije, koji proizlaze iz Pakta o stabilnosti i Evropskog semestra stavljeni na čekanje, ekonomska pravila i nadzor nad dužničkim perifernim ekonomijama poput Hrvatske su olabavljena, no prelijevanjem krize u nas ta će se pravila vratiti i od nas će se ponovno tražiti nastavak politika famoznih mjera štednje, fiskalne konsolidacije.
Teret krize će se prebaciti na najslabije. Može se očekivati i rast desnice koja će nuditi radikalan, nasilan i pogrešan odgovor na tešku materijalnu situaciju većine. To je upiranje prsta i iskaljivanje nezadovoljstva na manjinama i već ionako obespravljenima, kao što su žene, migranti…
Pobačaj u Ustav vratit ćemo referendumom
Inicijator ste vraćanja prava na pobačaj u Ustav, odakle je izbačeno 1990. godine, i to prema svjedočenju Krunislava Olujića, jednog od suautora, zbog naloga Kaptola. Zašto se već tada toliko popuštalo Crkvi?
Da je utjecaj Kaptola bio direktan na neki je način potvrdio i sam Vladimir Šeks komentirajući našu inicijativu vraćanja u Ustav pobačaja kao prava žene, da još možemo biti zadovoljni, da je u Ustavu moglo stajati da se život štiti od začeća. Još od početka devedesetih imamo ozbiljnu klerikalnu kontrarevoluciju i antiprogresivnu revoluciju, u kojoj su najopasnije zakonodavne promjene bile i uvođenje priziva savjesti. Uveo ga je Andro Vlahušić u svojem zakonu o liječništvu 2003. godine, čime je otvorio Pandorinu kutiju i omogućio svakom liječniku da u bilo kojem trenutku i bez čvrstog argumenta postane prizivač savjesti. Tako smo došli do toga da je pobačaj u Hrvatskoj nedostupan i to najviše najsiromašnijem sloju žena, kojima predstavlja financijski problem činjenica da moraju putovati u drugi grad da bi obavile pobačaj i potrošiti tisuće kuna.
Do takvih ustavnih izmjena došlo je zbog utjecaja Kaptola, što je povezano s Vatikanskim ugovorima. Zato je Radnička fronta od 2018. u svoj program unijela zahtjev da se pobačaj vrati u Ustav, jer će vraćanjem pobačaja u Ustav biti teže osporavati to pravo. Drago nam je da se oko tog pitanja ujedinila cijela progresivna opozicija. Epizoda s Mirelom Čavajdom digla je cijelu zemlju na noge, a onda i probudila opoziciju da shvate ono što smo mi godinama govorili: da nije dovoljno mijenjati samo zakon o pobačaju, koji je, usput rečeno, na snazi od 1978., a proizašao je upravo iz Ustava 1974. koji je za svoje vrijeme bio izuzetno progresivan u ovom segmentu.
Kako ćete to postići?
Uputili smo prijedlog Vladi prije ljetne stanke i još uvijek čekamo Vladin odgovor. Ne očekujemo da će ga HDZ podržati jer su se već javno izjasnili da su protiv. Tu treba reći da rade kontra i svog izbornog tijela, jer sva istraživanja pokazuju da preko 70 posto njihovog biračkog tijela podržava pravo žene na izbor. Izgledno je i realno da će se ići s tim na referendum. Inicijativu ne podržava samo desnica. Sigurna sam da i među HDZ-ovcima ima onih koji su za to pravo, ali nažalost njihova stega i princip kolektivnog glasanja im ne dopuštaju da se slobodno izjasne. Očekujemo da bi se rasprava trebala naći na dnevnom redu ove jeseni. Iako ima ove jeseni puno tema, ovu priču nećemo zapostaviti. Bude li prijedlog odbijen idemo na referendum. No Radnička fronta ne može sama i mi tu ovisimo o ujedinjenoj progresivnoj opoziciji. U kontaktu smo s udrugama, a i RF ima iskustva u terenskom radu… Svakako, potrebni su znatni materijalni resursi, zato se nadamo da ćemo ostati ujedinjeni i ići zajedno u to.
Koji je onda vaš odgovor na sve to, koje djelovanje?
Pravi odgovor je agitiranje i tumačenje razloga obespravljenosti većine i potrebe promjene u korist te većine. Dobra je vijest da je društvena većina nepobjediva. Ako se solidarno povežemo kao radnici, kao društvena, radna većina – skupina koja je brojčano puno veća od elita, shvatit ćemo da smo i puno snažniji nego što mislimo. Ako su radnici solidarni, ako svi shvatimo da je propast Orljave i naša zajednička propast, te da se moramo solidarno ujediniti – onda smo mi nepobjedivi.
Neke druge zemlje, poput Francuske imaju dugu tradiciju izlazaka na ulice zbog socijalnih i društvenih pitanja, to je također djelomično razlog zašto je njihovo radno zakonodavstvo prema pravima radnika neusporedivo bolje nego naše. Preduvjet tome jest solidarnost i jaki sindikati. Mi moramo agitirati, glasno govoriti, objašnjavati većini uzroke njihove obespravljenosti, ne dopuštati agresivnoj desnici da krizu koristi za iskaljivanje i gajenje mržnje prema manjinama.
Imate li partnere za to, posebice za promjenu u smjeru promjene društvenog uređenje u tzv. progresivnoj ljevici?
Kad je riječ o sindikatima, imamo dio sindikalne scene koja intenzivno pomaže, ali postoji dio sindikalne scene koja je protiv nas, koja brani neke svoje partikularne interese, pripada onima koji iskrivljavaju uzroke obespravljenosti većine. Šire mit o svojoj apolitičnosti pa ne smiju surađivati s političkim strankama, što prakse drugih zemalja naravno pobijaju. U Velikoj Britaniji laburisti imaju dugu tradiciju suradnje sa sindikatima. Imamo one gdje se ta lijeva borba odražava na nekim vrijednosnim ikonografijama, ali ne podržavaju promjene, štoviše znaju nam i otežavati.
Vidi li se to u podrškama prijedlozima i amandmanima Radničke fronte u Saboru?
Za puno naših aktivnosti u Saboru nismo dobili podršku niti jedne opozicijske stranke, a pretpostavljam da je nećemo dobiti ni za naš prijedlog da se INA nacionalizira, da se privatizacija poništi i upravljačka prava vrate nama u ruke. S druge strane imamo podršku i ljevice i centra za vraćanje prava na prekid trudnoće u Ustav. Načelno smo orijentirani prema suradnji. Ne dociramo drugim strankama, no smatramo da nije dovoljno vikati „drži lopova”, već treba artikulirati kako će doći do promjene.
KATARINA PEOVIĆ: već u prvoj godini posla kao saborske zastupnice uvrstila se među pet najaktivnijih u Parlamentu. Od najzapaženijih inicijativa, amandmana i prijedloga ove vrlo aktivne političarke pamti se njezin prijedlog još kao gradske vijećnice da Grad Zagreb otkupi radnička potraživanja Kamenskog temeljem dugovanja komunalnih naknada. Amandmanom je spriječila da se u Zakon o minimalnoj plaći uvedu iznimke od pravila i radnicima u radno intenzivnim industrijama ne isplaćuju plaće manje od minimalne – radna nedjelja za dodatni neradni radni dan. Tražila je beneficirani radni staž liječnicima i zdravstvenim djelatnicima koji u korona krizi rade u korona odijelima. Prihvaćen je njezin amandman za više sredstava za stambeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji u 2021., a zahvaljujući njezinim kritikama nasljeđa tuđmanizma ratni su veterani prestali ustaše zvati hrvatskom vojskom.
Katarina Peović je diplomirala komparativnu književnost, magistrirala na temu književnost i nove tehnologije, a doktorirala na temu novomedijske pismenosti i njezina utjecaja na društvo i društvene promjene. Radila je u Institutu za društvena istraživanja, izvanredna je profesorica Filozofskog fakulteta u Rijeci iz područja kulturalne teorije, bila je urednica u Zarezu, uređivala je radijsku emisiju Elektrosfera i bila urednica književno-teorijskog časopisa Libra Libera. Objavila je niz znanstvenih radova i tri knjige.