“Pravo je čovjeka slobodno odlučivati o rođenju djece“- to je rečenica koja je u kolovozu 1990. ispala iz nacrta Ustava RH na putu od Krka, gdje se pisao, pa do Zagreba gdje se kao prijedlog predavao u ruke nove vlasti koja je uzela povijesnu ulogu postavljati moderne temelje hrvatske državnosti. Rečenica koja je i kroz Ustav hrvatskim građanima trebala jamčiti jedno od osnovnih ljudskih prava ispala je zbog ‘viših sila’, čitaj Kaptola, kako je to puno kasnije putem medija razotkrio Krunislav Olujić, jedan od, uz Vladimira Šeksa i Smiljka Sokola, koautora novog Ustava. Kao viša sila uplela se Crkva, ali ne bi uspjela u mijenjanju jednog prijedloga o jednom od prava u Ustavu, a da to isto nije podržao i tada vladajući HDZ, koji je svoju političku ideologiju i gradio ruku pod ruku s Kaptolom.
Pritom im je, naravno kao i danas, politički interes bio iznad ostvarenje temeljnih prava građana u čije ime su se kleli da grade temelje moderne, pravične i demokratske države. Sve ono što prethodna država, a na čijim se razvalinama stvarala nova, nije bila. Tako je šutke iz Ustava na naputak Kaptola odletjelo jedno od temeljnih prava koje štiti reproduktivno zdravlje žena. A u konačnici je to pravo jamstvo ukupne zdravstvene zaštite stanovništva, jer očuvanje i unaprjeđenje reproduktivnog zdravlja žena direktno utječe na zdravstveni boljitak svih. Cijelo društvo ima benefite, a evo i zašto.
30 godina bez političke volje za ulaganje u reproduktivno zdravlje građana
Imati u Ustavu zajamčeno pravo građanima na slobodno odlučivanje o rađanju djece ne znači jednoznačno i jedino pravo na pobačaj. Sasvim suprotno, ono podrazumijeva ustavnu obvezu države da građanima omogući pristup informacijama i znanjima, zdravstvenim i medicinskim uslugama, socijalnim pomoćima, ekonomskim potporama i mnogim drugim podrškama zahvaljujući kojima bi odlučivanje o rađanje djece išlo u korist rađanja, a ne prekida trudnoće. Podrazumijeva i obvezu države da školuje stručnjake koji će se time baviti na svim poljima.
Istina, sve to može biti i mrtvo slovo na papiru, ako nema volje provoditi zakone u život. A da već 30 godina u Hrvatskoj te političke volje nema kad su u pitanju reproduktivno zdravlje i prava žena pokazao nam je slučaj Mirele Čavajde, kroz čiji se slučaj, a zahvaljujući njezinoj hrabrosti da ga iznese javno, razotkrilo ne samo nefunkcioniranje javnog zdravstva nego i postojanje jednog para sustava koji upravlja zdravstvom temeljem ideologija i političkih interesa, a na izravnu štetu građana. Istih onih interesa koji su dopustili da Kaptol iz nacrta Ustava RH izbaci paragraf o pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece.
Pobačaj ozakonjen ‘52., obveza o edukaciji o seksualnom zdravlju ‘69.
A to pravo nije u nacrt Ustava te 1990. palo s neba. Ono je ugrađeno zahvaljujući tekovinama najvrijednijih dostignuća zdravstvenog sustava u Hrvatskoj stvaranog ponajviše 80-tih. Tada se naširoko počela primjenjivati edukacija, posebice djevojaka i žena, o njihovom reproduktivnom zdravlju, ponašanju kojim ga čuvaju, prevenciji od spolnih bolesti i u konačnici planiranju rađanja djece, a što se prvenstveno odnosilo na korištenje kontracepcije, edukacija o njoj i omogućavanje njezine dostupnosti. Pobačaj kao pravo izbora u slučaju neželjene trudnoće je proklamiran tek kao medicinska usluga ženama radi očuvanja njihova zdravlja i spašavanja života. Podsjetimo, pobačaj je u Hrvatskoj legaliziran 1952. godine, i to nakon niza prethodnih pokušaja za legalizacijom zbog učestale smrtnosti žena koje su pobačaj radile same ili uz nestručne pomoći. No, tek 1969. godine i to zahvaljujući Općem zakonu o prekidu trudnoće, koji se donesen u tadašnjoj Jugoslaviji, počinju se priznavati indikacije za pobačaj, a zakon nastoji uspostaviti i edukativnu ulogu socijalnih, obrazovnih i zdravstvenih ustanova koje bi trebale raditi na popularizaciji kontracepcije, seksualnoj edukaciji mladih, kao i na informiranju žena o štetnosti pobačaja. Seksualno obrazovanje u škole nije uvedeno, iako je kratkotrajno bilo takvih naznaka. U to doba Marijan Košiček objavljuje i prvi priručnik iz seksualnog odgoja za nastavnike. U priručniku se apeliralo na nastavnike da toleriraju tradicionalne moralne običaje učenika, a istodobno naglašavala i dužnost nastavnika da “upozori učenike i njihove roditelje na suvremene progresivne i socijalističkom društvu primjerene stavove i postupke” po pitanju seksualnosti. U Zagrebu je par škola ušlo u eksperimentalni program seksualne edukacije, no to nike dugo trajalo, koliko je iz povijesnih dokumenata poznato, upleo se Kaptol i program je zaustavljen. Druga verzija povijesnih svjedočanstava prekida s eksperimentom seksualnog obrazovanja, a zapravo je bila riječ o zdravstvenom odgoju, govori da su nastavnici sami odustajali predavati to njima ne baš milo gradivo. Što je teško za povjerovati da bi se u tadašnje vrijeme čvrste ruke komunističke partije učitelji usprotivili njezinim nalozima.
Liječnice zaslužne za promoviranje reproduktivnog zdravlja žena
Edukacija o reproduktivnom zdravlju žena dolazi iz drugog područja, od strane generacije progresivnih liječnica koje razumiju da jedino ulaganjem u edukaciju mogu napraviti preventivu, smanjiti broj neželjenih trudnoća, smanjiti širenja spolnih bolesti, i još puno, puno toga…
Sedamdesetih se tako kroz zdravstveni sustav na svim razinama, od školske medicine, preko studentske, preko domova zdravlja, ginekoloških ordinacija pa sve do kurikuluma na medicinskim fakultetima uvodi reproduktivno zdravlje žena kao područje kojem valja posvećivati posebnu pažnju. Čini to generacija liječnika, najčešće je riječ o entuzijasticama koje su se u praksi susretale s potrebom ulaganja u znanja, edukaciju žena, posebice mladih i djece.
U trenutku kad vraćanje prava na slobodno odlučivanje o rođenju djece u Ustav RH postaje krucijalna politička tema oporbe, stranaka ljevice i lijevog centra valja podsjetiti na to razdoblje. Ovom prilikom spomenut ćemo samo neke od liječnica i liječnika koji su pridonijeli edukaciji generacija žena u Hrvatskoj o mnogočemu važnom za očuvanje reproduktivnog zdravlja.
Pedijatrice, bioetičarke, epidemiologinje, ginekologinje…
Prva među njima je Gorjana Gjurić, pedijatrica i bioetičarka, koja nas je napustila prije četiri godine, a najveći dio radnog vijeka provela je u Klinici za pedijatriju KBC Zagreb te kao docentica zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Velik dio svog rada u bolnici s pacijentima, ali i znanosti, a objavila je 120 znanstvenih i stručnih radova iz područja neonatologije i intenzivnog liječenja i prirođenih mataboličkih bolesti, posvetila je bioetici i pravima djeteta. Reproduktivnim pravima žena bavila se kroz prizmu ulaganja u reproduktivno zdravlje i to na način da je promovirala važnost edukacije mladih, njihovog informiranja o reproduktivnim organima, o reproduktivnom zdravlju, o kontroli rađanja i planiranju obitelji, o kontracepciji. Bila je vrlo aktivna i zalagala se kao bioetičarka na pravo pacijentica na sve informacije koje se tiču njihova tijela i na pravo donošenja odluka.
Informirani pristanak pacijenata je za dr. Gjurić bila ta svetinja, što je podrazumijevalo da su liječnici svojim pacijentima dužni dati sve potrebne informacije i uputiti ih u mogućnosti liječenja i njihova prava, kako bi temeljem toga mogli i donositi informirane odluke o liječenju, o svom tijelu, pa sve do odluke o rađanju. Priziv savjesti, koji se pojavio u Zakonu o liječništvu, bilo je nešto što dr. Gjurić kao liječnica nije prihvaćala. Otvoreno je na stručnim skupovima i u medijima govorila o prizivu savjesti kao kategoriji koja s liječnicima nije spojiva, jer svjetonazorska pitanja ne mogu stajati ispred interesa pacijenta:
„Priziv savjesti ginekologa na obavljanje pobačaja danas je najefikasniji način kojim se ženama uskraćuje pravo na pobačaj. I u svijetu i u Hrvatskoj to je jedna pravno siva zona u koju se još ne dira, jer je obavijena aurom religijskih sloboda. Državne vlasti najčešće nisu sklone trampiti naklonost moćne Crkve za seksualna i reproduktivna prava svojih građanki“, izjavila je 2016. godine novinarki Večernjeg lista.
Priziv savjesti i podjela društva
Prije par dana je premijer Andrej Plenković otvoreno ustvrdio da njegova Vlada nema ni na kraj pameti raditi na prijedlogu novog zakona o pobačaju, jer im tu temu politički nije oportuno dirati: „To je pitanje ideologija i samo dijeli društvo.“ I u tom kontekstu riječi dr. Gjurić od prije osam godina zvuče tako proročanski.
Da pravo na pobačaj nije i ne smije biti pitanje ideologija, nego sasvim suprotno, da je to pitanje reproduktivnog zdravlja žena, pokazao je slučaj Mirele Čavajda kojoj je uskraćena zakonom zajamčena medicinska usluga, upravo zbog pitanja ideologije. Točnije, postojanja priziva savjesti na koju se, prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, poziva gotovo 60 posto ginekologa i ginekologinja.
Za reguliranje prava na priziv savjesti bori se ginekologinja Jasenka Grujić, koja je s dr. Gorjanom Gjurić i dr. Dubravkom Lepušićem 2014. oformila istoimenu Inicijativu kako bi se spriječile upravo ovakve situacije koje su razotkrivene kroz slučaj Mirele Čavajde. Među ostalim, da imamo bolnica u javno zdravstvenom sustavu u kojem su se svi kolektivno pozvali na priziv savjesti. Inicijativa je predlagala donošenje Zakona o pravu na priziv savjesti u medicini koji bi uredio pravo poziva na priziv savjesti u zdravstvenoj djelatnosti.
Centar za reproduktivno zdravlje za djecu i adolescente
Jedna od velikih zaslužnica unapređenje reproduktivnog zdravlja žena i utemeljenja sustava u javnom zdravstvu je dr. sc. Lada Magdić, ginekologinja koja je radni je vijek provela u zagrebačkom rodilištu u Petrovoj. Posebice je promicala zdravstveni i spolnog odgoj među adolescentima, roditeljima i nastavnicima shvaćajući važnost edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju, jer takvu djeca i mladi nisu mogli dobiti u školi, kao što u tim poljima nisu bili educirani ni njihovi roditelji, ali ni nastavnici. Za zasluge promicanja zdravstvenog i
spolnog odgoja dr. Magdić je dobila zlatnu medalju časti za 1989/90-tu godinu, kada su se takva priznanja u Hrvatskoj za ove zasluge još i dijelila.
Doktorice Jasmina Dobravc Poljak i Vlasta Hiršl Hećej jedne su od onih kojima valja pripisati zasluge za osnivanje zagrebačkog Centra za reproduktivno zdravlje osnovanog unutar Dječje bolnice u Klaićevoj. Riječ je o jednom od rijetkih mjesta u zdravstvenom sustavu namijenjenog dječjoj i adolescentnoj ginekologiji, dermatologij i venerologiji. Centar radi i preventivne, zdravstveno-edukativne programe za adolescente, te edukaciju stručnjaka, uz kreiranje i izdavanje zdravstveno-odgojnih i didaktičkih publikacija iz područja reproduktivnog zdravlja. Centar provodi i epidemiološka, stručno-znanstvena istraživanja spolnog i reproduktivnog zdravlja adolescenata. Tako dolazimo i do vrijednih spoznaja, koje se inače rijetko istražuju, seksualnom ponašanju i korištenju kontracepcije adolescenata, maloljetničkim trudnoćama…
Malo koji zagrebački student osamdesetih i devedesetih ne pamti ime doktorice Marije Džepine, dugogodišnje ravnateljica Studentske poliklinike, koja je tijekom’90-tih pomalo gašena kao zasebna i prepoznatljiva zdravstvena ustanova, a sjedište joj je bilo na Trgu žrtava fašizma. Doktorica Džepina je do umirovljenja provodila niz programa promicanja zdravstvene kulture studenata, posebice reproduktivnog zdravlja. Studenska poliklinika bila je mjesto edukacije korištenja kontracepcije, preventive spolnih bolesti, uspostavljanja navike redovitih ginekoloških pregleda, a studenticama koje su tijekom studija zatrudnjele i mjesto u kojem su sigurno vodile trudnoću.
Vraćanje ustavnog prava na slobodu odlučivanja o rađanju djece
Ideja opozicije, stranaka ljevice i lijevog centra je skupiti potpise petine zastupnika i u parlamentarnu proceduru uputiti prijedlog promjene Ustava kojim bi se pravo žene na pobačaj vratio u temeljni dokument. Ako u tome neće uspjeti, oporba najavljuje skupljanje potpisa građana za referendum kojim bi se omogućila ista stvar, vraćanje u Ustav prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Šanse za uspjeh tog referenduma vide u rezultatima istraživanja provedenog prije dvije godine kada je 81 posto građana izjavilo da žena ima pravo slobode odlučivanja o rođenju djeteta.
Istodobno, HDZ kao vladajuća stranka, a u čemu ima podršku opozicijskih desnih stranaka, poručuje da se pitanjem ovog prava reproduktivnog života građana, kao jednog od temeljnih ljudskih prava – uopće ne planira baviti.
„Nismo to pitanje stavili na stol niti na jedan način. Ono se vratilo na stol odlukom Ustavnog suda nakon, čini mi se, 26 ili 27 godina. Zašto ovo govorim? Zato što imamo koaliciju u kojoj je HDZ, još neke stranke desnog centra, tu su i liberalne stranke, tu su i nacionalne manjine. Ovo je pitanje oko kojeg je u okviru naše parlamentarne većine izrazito teško, rekao bih i gotovo nemoguće postići konsenzus. I kad imate takvu situaciju, onda i da želimo ispuniti stav i odluku Ustavnog suda koja, podsjećam, nije zadužila Vladu nego Sabor da donese novi zakon. Vidjeli ste i kod glasanja na SDP-ov prijedlog zakona, u samoj konstelaciji glasova, da su tu stavovi različiti i bojim se da smo mi, kao najsnažnija i najvažnija stranka u većini, tu poruku razumjeli i vidjeli. Meni je ovo jedan signal koji upućuje na oprez – poručio je i zaključio prije par dana Andrej Plenković i kao premijer i kao predsjednik HDZ-a da ovu temu sigurno za mandata neće dirati, jer im nije politički oportuno, jer „stvara podjele u društvu“.
Ni jedna ni druga strana nema ideju politika kojima će u fokus vratiti čovjeka, u ovom slučaju pravo na zdravstvenu zaštitu u reproduktivnom zdravlju, kao i pravo na obrazovanje djece i mladih, budućih generacija iz područja znanosti ljudske seksualnosti, seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava.