“Ne ustručavajte se potražiti psihosocijalnu pomoć”, rečenica je kojom se posljednjih dana putem svih medija brojni psiholozi, psihoterapeuti i socijalni radnici obraćaju stanovnicima potresom pogođenih područja želeći ih ohrabriti da se ne libe obratiti stručnjacima za savjet i pomoć kako bi se lakše nosili sa strahovima i stresom koji su intenzivno prisutni i normalne su reakcije na ove nenormalne okolnosti koje još uvijek traju jer se svakodnevno bilježe nova podrhtavanja i njih će još dugo i biti. Na samom području Banije ima oko stotinjak stručnjaka i njihovih mobilnih ekipa kojima se stanovnici, ali i volonteri, vatrogasci, građevinari…, svi koji su pohrlili pružiti pomoć stradalima mogu obratiti. Procjenjuje se da je oko 1,5 milijuna ljudi u Hrvatskoj što direktno, što indirektno, pogođeno potresima, računamo li i onaj koji je lani pogodio Zagreb. Kako se ljudi s tom traumom nose, na koje se sve načine mogu stabilizirati i olakšati svakodnevno funkcioniranje, koje je to vrijeme, koji trenutak kada psihosocijalnu pomoć mogu potražiti i je li ona svima jednako potrebna razgovarali smo s psihoterapeutkinjom Draženkom Milinković koja je neposredno nakon onog razornog potresa svoje usluge savjetodavne terapije dala na raspolaganje svakodnevno ljudima kako na stradalim područjima tako i onima koji su novim potresima retraumatizirani.
Koji je to trenutak kada čovjek osvijesti da bi trebao potražiti savjet, pomoć stručnjaka, jer se s traumom koju je proživio, i još uvijek je proživljava, sam ne može nositi?
Svaki čovjek ima neki svoj prostor, prag unutar kojega se nosi s nepredviđenim situacijama i teško je generalno odrediti koji je to trenutak kada je ta granica kod pojedine osobe prijeđena. Osjećaji velikog straha, zabrinutosti i uznemirenosti prirodne su reakcije na ovakve događaje kao što su potresi, koji su inače događaji vrlo visokog intenziteta i bez zadrške ih možemo nazvati visokotraumatskim događajima. Prirodno je da se čovjek boji neizvjesnosti, da se ne osjeća sigurnim i da su ti osjećaji jako pomiješani. Ljudi se nose s tim stanjima na različite načine. Tako je i individualno hoće li i kada će prepoznati da je prijeđena granica prirodnih stresnih reakcija. Neki ljudi se nakon visokotraumatskih događaja uspijevaju samostalno stabilizirati, a nekima je potrebna podrška i za njih bi bilo dobro da je potraže. Simptomi da je prijeđen prag tolerancije ponekad se fizički manifestiraju, poput stalnog pritiska u prsima, nedostatka zraka i nemogućnosti disanja, čestih napadaja panike ili nesanice i to postaju razlozi zbog kojih se traži liječnička ili terapeutska pomoć i podrška. Dakle, onda kad čovjek osjeti da se s tim reakcijama koje inače i jesu normalne nakon ovakvih događaja, ne može nositi, sasvim je prirodno da potraži pomoć.
Kako savjetodavna terapija izgleda? Što radite kada vam se ljudi obrate?
Već to kad osoba opisuje problem koji je tišti, što joj se događa, ili opisuje stanje u kakvom je bila u vrijeme kad se potres događao ili stanje u kakvom je sada, je način rasterećenja, jer svoj problem dijeli s drugom osobom i to je terapeutski proces koji pomaže psihičkoj i fizičkoj relaksaciji, smanjenju napetosti i straha. Podijeliti to isto u obitelji, s ukućanima koji su svi u istoj ili sličnoj situaciji, nije isto. Mnogi najčešće susprežu pokazati osjećaje iz brige za ukućane, da ih ne bi dodatno uznemirili, a time susprežu izraziti sve ono što je poželjno pokazati i što s ljudima valja podijeliti. Pa tako susprežu suze, skrivaju ili susprežu drhtanje tijela, što su potpuno prirodne reakcije nakon takvih događaja, jer tijelo se na taj način oslobađa od straha i stresa koje je upravo doživio. Susprezanje i potiskivanje osjećaja jako je uvriježeno kod nas, ljudi se međusobno tješe na način da si govore: ‘Nemoj plakati.’ Ili skrivaju da im je tijelo obuzela jaka drhtavica, što je inače prirodna i poželjna tjelesna reakcija kojom se tijelo samo rješava stresa kako bi se pripremilo da bude efikasno u idućim koracima koji slijede nakon ovakvih stresnih situacija, a to je pobrinuti se stvoriti novo sigurno okruženje. Savjetodavna terapija je za svaku osobu drukčija, jer svaka osoba kao pojedinac ima svoj doživljaj i na svoj način detektira problem i objašnjava ga. Kako mi ljudi nemamo razvijene sustave kako se nositi s ovakvim razinama stresa valja s osobom ići u smjeru pronalaženja one strategije koja njoj najbolje odgovara i s kojom će se ona najbolje znati stabilizirati i nositi s takvim događajem. Dakle, ona isto često uvriježena rečenica ‘Pusti, priviknut ćemo se’, nije primjenjiva u ovakvim situacijama, jer se tu ne radi o privikavanju nego iznalaženju osobne strategije, osobnog najboljeg puta kojim ćemo krenuti kako bi nastavili upravljati svojim životom.
Kako tlo stalno podrhtava je li moguće pripremiti se na te nizove novih potresa?
Čim osoba vidi kako postoji način da samu sebe stabilizira, kad osjeti da ona to može, to iskustvo nas pripremi da ćemo puno lakše prolaziti i kroz seriju novih podrhtavanja. Postoje i vježbe koje pomažu kako se fokusirati na one stvari koje ćemo napraviti kada podrhtavanje prođe, kako ćemo biti učinkoviti i što ćemo točno raditi, kako ćemo funkcionirati nakon njih. Kada o ovome govorim ne mislim samo na područja koja su sada stradala i na kojima su potresi i dalje uzastopni, nego mislim na sve one koji su nakon lanjskog potresa opet bili izloženi intenzivnom stresu i doživjeli retraumatizaciju. Moj poziv besplatne savjetodavne terapije odnosi se i na njih, jer je u Zagrebu i okolici puno ljudi koji su doživjeli ponovni potres, a možda se ni od proljetnog nisu uspjeli stabilizirati.
Čini se da ljudi nevoljko traže savjete i psihosocijalnu pomoć, da misle da mogu sami riješiti strahove i traume, pa nas zanima koliko je važno da potraže pomoć stručnjaka? Treba li ih na to motivirati?
Ne radi se o motiviranju nego o informiranju ljudi da to postoji, da pomoć ove vrste mogu potražiti, da im je ona na dohvat ruke i da je besplatna. Važno je da tu informaciju dobiju. Na stradalim područjima postoje prioriteti koje je potrebno rješavati i to u situaciji gdje je traumatizacija još uvijek neprekidno prisutna. Njima je prvenstveno bitno pružiti brigu i smještaj u kojem će se osjećati sigurnima kao i pružiti mogućnost da u tom poslu aktivno sudjeluju. Ovo su događaju nad kojima mi kao ljudi nemamo kontrolu i zato je takav aktivan proces važan.
Kad govorimo o psihosocijalnoj pomoći ona se nudi i volonterima na terenu, vatrogascima, policajcima, svima koji su pohrlili u pomoć i danima po 10, 12 sati dnevno rade, pomažu, razvoze… Osim što je jasno da su pod stresom i da su fizički iscrpljeni, treba li im i savjetodavna terapija kao i direktno stradalima?
Sama izloženost ovakvim dramatičnim situacijama, jer nemojmo zaboraviti da osim velikog srca i želje za pomoći, svi su ti ljudi oni prvi kojima će se stradali požaliti i oni koji vide nesreću i muku koja ih je zadesila i nisu u mogućnosti odmah sve to riješiti. Tako da su oni jako izloženi stresu i sigurno će im kad prođe njihova aktivnost na terenu dobro doći savjetodavna terapija i nema razloga zašto je ne bi potražili.
Na stradalim su područjima mobilne ekipe stručnjaka koje nude psihosocijalnu pomoć. Postoji li neka razlika u takvoj vrsti i ovoj kakvu vi nudite kao savjetodavna terapija putem telefona?
Svaki način je dobar način, jer će svatko u tome pronaći ono što njemu najbolje odgovara. Stručne osobe koje su na terenu daju onaj osjećaj sigurnosti ljudima da im je tu netko i u blizini, netko kome se mogu obratiti u slučaju da im zatreba.
Koji je onaj ključan savjet, ako ga ima, koji ljudima koji vam se obrate svakako dajete?
Ova cijela situacija koja se dogodila nije zatekla idealnu životnu situaciju većine nas. Svi smo već imali neke osobne teme i probleme kojima smo se bavili. Od zdravstvenih, poslovnih i obiteljskih, koji su već bili u rješavanju ili potrebi da se njima čovjek pozabavi. Već duže vrijeme smo također u situaciji epidemioloških mjera koje su nas navodile da mijenjamo životne navike i rutine. I na sve to se događaju potresi. Naša startna točka na kojoj smo doživjeli potrese nije bila ista i zato nema nekog generalnog savjeta koji bi za sve bio jednak. Kao kad govorimo o bolestima, ljudi koji imaju slabiji imunitet bit će osjetljiviji, neki drugi otporniji. Ipak, rado bih ponovila ono što smatram nekim od osnovnih savjeta, a to je da treba razgovarati s ljudima, ne smatrati da je plač, drhtanje tijela i sve one manifestacije koje se nakon događaja zbivaju neka slabost koju trebamo sakriti. Sasvim suprotno, pustiti da se upravo to događa je dobar način pustiti da se priroda pobrine da se rastereti onaj prvi stres. I tijelu ćemo nakon toga omogućiti da bude funkcionalno nakon takvih događaja.
Koje posljedice mogu nastati ako ljudi koji imaju traume zbog ovih događaja ne potraže pomoć stručnjaka, ako ih zanemare?
Budući da je ovo toliko visoko traumatizirana situacija, pa još u situaciji pandemije, kroz neko vrijeme ljudima se mogu javiti neke tegobe koje neće ni povezivati s ovim što se dogodilo. Kao pravi posttraumatski stresni sindrom. Kako nikada nije kasno za savjetodavnu terapiju moja je poruka da ljudi trebaju imati tu informaciju, da reakcija na događaj može nastupiti i puno kasnije, ali isto tako da ljude valja pustiti da sami kažu da s čime se mogu, a s čime ne se mogu nositi. Tako da smo mi na samom početku pružanja psihosocijalne pomoći zbog trauma koje su izazvali potresi.