‘On je hiperseksualan!’, ‘Ponaša se kao nimfomanka!”, samo su neki od pojmova koje znamo čuti kad se nekog želi etiketirati da je ovisan ili ovisna o seksu, Seksualna ponašanja nisu nešto što uopće treba mjeriti i uspoređivati, jer su ona vrlo osobna i različita. Međutim, nerijetko čujemo kako se ljude zna proglašavati seksualnim ovisnicima, posebice u situacijama ako češće mijenjaju partnere ili ako se osobama u braku ili vezi ne poklapa seksualna želja. Postoji li ovisnost o seksu kao neka vrsta dijagnoze razgovarali smo sa seksologinjom Dubravkom Gladoić Håkansson.
“Kada govorimo o hiperseksualnosti taj se pojam najčešće tumači stavovima koji su obojeni kulturološkim i društvenim normama. Tu su i ti pojmovi nimfomanija kod žena i satrijaza kod muškaraca, što se čak smatralo mentalnim poremećajem zbog kompulzivnog prakticiranje seksa. To su zastarjeli pogledi koji hiperseksualnost dijele na mušku i žensku, što današnja znanost ne čini. U dijagnostici postoji hypersexual disorder koji nije uključen u dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, DSM-5. Znači nije zavedena kao dijagnoza bolesti.” pobjašnjava seksologinja.
Hiperseksualnost kao znak drugih poremećaja?
U društvu se hiperseksualnost kao pojam najčešće koristi kako bi stavili etiketu na nekog čovjeka, a seksologinja Gladoić Håkansson upozorava da kada govorimo o seksualnosti trebamo biti svjesni da seksualna želja može biti više ili niže izražena, a posebice kako je ona vrlo različita od čovjeka do čovjeka. Ovisi i o dobi, o tome gdje se nalazimo, u kojem smo životnom razdoblju, o kontekstu iz kojeg gledamo na vlastitu ili tuđu seksualnost.
“Seksualnost je ovisna o biološkim, psihološkim i fiziološkim faktorima, a na nju utjecaj imaju i društveni i kultrurološki. Znači, percepcija je jako ovisna o sredini u kojoj živimo. Situacije kada možemo reći da problem hiperseksualnosti postoji su one kad osobe imaju stalnu potrebu za seksom, gledanjem filmova koji prikazuju seksualne scene, stalnu potrebu za masturbiranjem, a nakon toga se osjećaju loše. Često te osobe imaju druge poremećaje i opsesivno kompluzivno ponašanje, anksioznost, depresiju, a pomoć potraže zbog hiperseksualnosti. Ponekad osobe to rade zbog drugih problema s kojima se nose, jer se nakon masturbacije ili seksa barem na tren osjećaju bolje, olakšano, opuštenije… Te se aktivnosti mogu koristiti kao redukcija stresa. Ako se osoba osjeća dobro nakon tih seksualnih radnji ne govorimo nečijoj hiperseksualnosti, i to nije problem”, objašnjava seksologinja.
Seksualna želja, a ne ovisnost
O ovisnosti o seksu često se raspravlja na različitim portalima, često i na forumima o tome jesu li nečiji partneri ili partnerice ovisne o seksu, osobito u kontekstu prevara. Majke tinejđera se boje da im djeca razvijaju ovisnost o pornografiji. Često o tome raspravljaju i stručnjaci. Seksologinja Gladoić Håkansson nam objašnjava da literatura nikad ne govori o seksualnoj ovisnosti kao stvarnoj ovisnosti kao što su to ovisnost o alkoholu ili drogama.
“To možemo usporediti s ovisnosti o kupovanju. Ono što ljudi često nazivaju ovisnošću o seksu često se stavlja baš u rodne kategorije, jer su u brojnim kulturama žene te koje trebaju biti čedne. Na njihovu se čednost gleda kao na pozitivnu osobinu, dok muškarci često moraju biti pastusi, zavodnici. Takva razmišljanja dolaze iz društvene sterotipizacije, pa se često žene koje vole seks ili imaju veći seksualni nagon proziva nimfomankama, a što je stavljeno kao pogrdna etiketa. Dok je, primjerice, kod muškaraca taj veći seksualni nagon češće smatran pozitivnim, iako u nekim slučajevima i velik seksualni nagon može osobama stvarati probleme u životu, smetati im kod održavanja veza. Seksualnost je kompleksnija i fluidnija od etiketa nimfomanki ili pastuha. Bitno je kako osoba sama doživljava tu svoju seksualnost i seksualnu želju. Donosi li ona toj osobi pozitivne ili negativne osjećaje. Od toga se kreće.”
Jesu li problem dejting sajtovi ili sex chatovi?
Proglašavanje hiperseksualnosti ne dolazi uvijek od strane drugih. Često osobe same pomisle da njihovo seksualno ponašanje prelazi granice onoga što sami smatraju normalnim, pa se jave psiholozima, terapeutima ili seksolozima.
“Kada nam se osoba javi s problemom da sama smatra da ima problem s tim što ćemo sada nazvati hiperseksualnost, znači da ima osjećaj da joj količina sekusalnih ponašanja smeta u svakodnevnom životu. Onda idemo vidjeti događa li se to kao neki kompulzivni poremećaj ili koristi li osoba seksualna ponašanja za saniranje nekih drugih osjećaja. Nama kao stručnjacima se javljaju osobe koje imaju potrebu stalno ići na dejting sajtove, sex chat, gledati filmove seksualnog sadržaja… Međutim, te osobe nemaju hiperseksualni poremećaj. To što nazivamo hiperseksualnost često proizlazi iz drugih problema, primjerice, s ostvarivanjem emocinalne konekcije, s uspostavljanjem dublje veze s drugom osobom…
Ponekad je seks za ljude, slično kao i čokoada ili hrana, izvor dobrih emocija i na neki način bijeg od problema i stvarnosti. Ljudi su različiti i na različite se načine bore s raznim emocijama i životnim izazovima.Također, ljudi se jave na bračno savjetovanje, jer je jedan partner hiperseksualan, što isto nije hiperseksualnost jednog partnera, već neslaganje u seksualnoj želji. Ona se mijenja kroz život, zna biti od trenutka do trenutka, ali je i različita od osobe do osobe. Također, od kulture do kulture se različito gleda na seks što isto utječe na naše poglede i očekivanja, odgoj također”, govori nam seksologinja.
A što je onda stvarni poremećaj hiperseksualnosti?
“Hiperseksualnost u pravom smislu poremećaja možemo govoriti kad osoba zbog seksualnih ponašanja stvarno pati, kad se njezin cijeli život vrti oko toga da pronalazi i ostvaruje seksualne kontakte. Takvih je slučajeva, kako kaže literatura, oko tri posto u svijetu. Te osobe jako pate i mogu razviti i druge parafilije. Takve osobe se liječe antidepresivima ili drugim terapijama koje kao nuspojavu imaju smanjenje seksualne želje, ali to je iznimno rijetko”, objašnjava seksologinja Dubravka Gladoić Håkansson.