Najviše djece u EU rađaju Francuskinje – 1,86 po ženi. Znatno više od EU prosjeka, koji je 1,53 živorođena djeteta po ženi. Više od EU prosjeka rađaju i žene u Švedskoj, Danskoj, Estoniji, Latviji, Litvi… A u kojim se državama rađa najmanje djece? Na Malti – samo 1,14 djece po ženi. Manje djece od EU prosjeka rađaju i Poljakinje, Hrvatice i Talijanke. U ovoj je statistici jedna od najzanimljivijih činjenica da u zemljama s višim natalitetom žene istodobno mogu potpuno slobodno odlučivati i zatražiti pobačaj, mogu dobiti za njih najbolju kontracepciju i još k tome – u školi su imale seksualno obrazovanje te dobile priliku u adolescentnoj dobi naučiti kako brinuti o svom reproduktivnom zdravlju kada im za reprodukciju dođe vrijeme.
U ovim drugim zemljama, u kojima se žene teže odlučuju na rađanje, a prema statistici tu pripada i Hrvatska, ženama je pobačaj zabranjen ili znatno otežan, kontracepcija i informacije o njoj su im ograničene, a seksualno je obrazovanje nepostojeće ili čak kriminalizirano.
Premda je u Hrvatskoj pobačaj formalno legalan, u stvarnosti se većina žena kad ga zatraže suoče s novim traumama. Šansa da će naletjeti na liječnika kojemu savjest ne dopušta da obavi pobačaj je veća od 60 posto. Velika je vjerojatnost da će morati prijeći kilometre i kilometre dok ne nađu bolnicu u kojoj radi barem jedan liječnik koji obavlja pobačaje, a kad takvoga i nađu, možda neće biti medicinske sestre koja bi asistirala ili anesteziologa koji bi bio na zahvatu pa onda mogu birati hoće li “na živo” ili nikako. Mogu, naravno, otići i taj traumatizirajući čin obaviti u privatnom aranžmanu, premda je to formalno nelegalno, no javna je tajna da se to svakodnevno obavlja.
Žene iz Hrvatske mogu otići u Sloveniju, Bosnu ili Srbiju, ovisi gdje im je bliže, i tamo obaviti pobačaj. Doduše, u pandemiji je bilo teže prelaziti granice, no s cijepljenjem se i one otvaraju, pa se otvaraju i mogućnosti izbora. Naravno, ako imaju novca.
Rezolucija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena u EU, koju je hrvatski europarlamentarac Predrag Fred Matić prošli tjedan uspješno “progurao” kroz EU parlament, opet je iz skladišta vječnih hrvatskih tema za žučne rasprave ‘desnih’ i ‘lijevih’ na scenu izvukla pitanje priziva savjesti liječnika koji je postao neporecivo ljudsko pravo. Za glasne kritičare Rezolucije nema te sile koja će pravo žene ili para na odluku kad će dobiti djecu ili pak pravo pacijentice na zdravstvenu uslugu za koju plaća zdravstveno osiguranje staviti barem u ravan s pravom liječnika da tu uslugu odbiju. Jer, oni imaju savjest koju su naglo počeli komunicirati otkad je u Zakon o liječništvu 2003. unijet članak o prizivu savjesti.
Svi pobornici priziva savjesti pritom ignoriraju činjenicu da je, prema članku 20. Zakona, priziv savjesti liječnicima dopušten “ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta”. A statistike kažu da su pobačaji izvan legitimnih ustanova i u nesigurnim uvjetima izuzetno opasni po zdravlje i život žena.
Naša poznata ginekologinja dr. Jasenka Grujić je u intervjuu za naš portal ustvrdila kako je “pobačaj izvršen u nesigurnim uvjetima vodeći uzrok mortaliteta i morbiditeta žena, a kad ga radi kompetentna osoba u sigurnim uvjetima to je zahvat niskog rizika kojemu je mortalitet manji nego što je mortalitet žena u porodu”. Dakle, kad odbiju obaviti svoj posao i ne osiguraju da ga obavi druga kvalificirana osoba u sigurnim uvjetima liječnici izravno ugrožavaju zdravlje i život pacijentice. Da ne spominjemo kako krše i njihova prava kao što su pravo na život i dostojanstvo, zaštita od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, pravo na pristup zdravstvenoj zaštiti, zabrana diskriminacije i tako dalje.
I opet se vraćamo na početno pitanje – čija su prava jača? Pravo pacijentica na zdravstvenu uslugu ili pravo zdravstvenog osoblja na priziv savjesti? Koji je liječnik savjesniji? Onaj koji se poziva na priziv savjesti zbog svojih religijskih ili etičkih uvjerenja pa odbija obavljati posao koji mu je opisu radnog mjesta ili onaj kojemu njegova savjest nalaže da svojim pacijenticama pruži sve usluge iz svoje domene. Problematičan je i sam izraz “priziv savjesti” jer podsvjesno sugerira da ovi drugi, koji se ne pozivaju na takvu savjest, te savjesti niti nemaju.
Zagovornici priziva savjesti to pravo zagovaraju izuzetno selektivno i samo kad je riječ o ženama. Kad se 2014. donosio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola matičari, socijalni radnici, suci i drugi koji bi trebali sudjelovati u sklapanju takvih partnerstava i dodjeljivanju djece na skrb takvim parovima, od Vlade i Sabora nisu dobili pravo na priziv savjesti jer “službenici imaju obvezu svim građanima osigurati jednako učinkovit pristup svim javnim uslugama“. Očito za neke hrvatske političare i političarke javno zdravstvo nije javna usluga.