U osmom nastavku serijala novinarsko-istraživačkih tekstova pod nazivom ‘Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?’, autorice Jelene Jindre, a koje u cijelosti proteklih tjedana prenosimo s portala H-Alter, žrtve sustava za zaštitu djece i obitelji svjedoče o nasilju hrvatskih institucija nad djecom i roditeljima koji su nemoćni.
Consuella Gigante, majka iz Rijeke: “Očekivala sam od CZSS Rijeka da zaštiti moje malodobno dijete i postupi u njenom najboljem interesu, a da zaštiti i mene, kao majku i žrtvu dugogodišnjeg zlostavljanja, te mi pruže podršku, nužnu pomoć i istinite informacije, vezano za moja prava i prava mog djeteta. Umjesto toga, dobila sam od strane Centra u Rijeci, od samog starta, krajnje nekorektan, tendenciozan, neprofesionalan i potpuno neobjektivan i pristran pristup.”
Razvod braka, prema znanstvenim istraživanjima, drugi je najstresniji događaj u životu ljudi. Čak i kada je brak bio krajnje disfunkcionalan. Stresnija od razvoda je samo – smrt partnera.
Kod razvoda, kao stručni pomagači roditeljima, uključuju se dvije ustanove unutar hrvatskog sustava za zaštitu djece i obitelji – centri za socijalnu skrb i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Oni donose stručna mišljenja i odluke na osnovi procjene obaju partnera i djece kada se roditelji ne mogu samostalno dogovoriti o daljnjem skrbništvu nad djecom. Na temelju tih stručnih mišljenja sudovi donose presude. Poliklinika se formalno ne deklarira kao ustanova specijalizirana za visokokonfliktne razvode, no kao što je dokumentirano u šestom dijelu serijala, centri za socijalnu skrb upućuju roditelje na obradu djece pismeno u Polikliniku.
Suradnju CZSS-a i Poliklinike u tzv. visokokonfliktnim razvodima, ističe i dipl. pravnica Bojana Olić iz Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Peščenica, na Okruglom stolu «Ravnopravno roditeljstvo – stvarnost ili mit» održanom 27. veljače 2019. Prema službenom izvještaju organizatora Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, pravnica Centra Olić izjavljuje: «Nadalje valja napomenuti da se u visokokonfliktnim sporovima o roditeljskoj skrbi gotovo uvijek pribjegava upućivanju djece u obradu u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te se njihovo mišljenje posebno cijeni prilikom izrade konačnog mišljenja Centra.» Na skupu su prisutni i predstavnici Poliklinike koji je, prema izvještaju, nisu demantirali.
U dosadašnjim tekstovima razjašnjen je zagonetan način na koji je ušla u primjenu tzv. teorija otuđenja od roditelja u hrvatski sustav, i poseban angažman Gordane Buljan Flander, Lane Petö Kujundžić i Marine Ajduković na promociji i primjeni te teorije. Tzv. otuđenje od roditelja najčešće je povezano s kontekstom razdvajanja roditelja u tzv. visokokonfliktnim razvodima te, posljedično, odlukama o skrbništvu, zajedničkoj roditeljskoj skrbi i ostvarivanju kontakata u slučajevima nasilja u obitelji. Sociologinja Nataša Škrbić, na temelju istraživanja primjene i odbacivanja tog koncepta u drugim državama, zaključuje da sindrom otuđenja od roditelja i srodni koncepti nisu priznati u svjetskoj znanstvenoj zajednici i ne smiju biti korišteni u hrvatskom javnom sustavu kao dijagnostički kriteriji u procjeni djeteta ili u procjenama roditelja koji su „u sukobu“ oko skrbništva nad djecom.
Pokazano je da je u našem sustavu primjenom tzv. teorije otuđenja došlo do prekomjerne patologizacije razvoda i dodatnog nasilja hrvatskih institucija nad djecom, koja su uvijek nemoćna, i nad roditeljima koji nemaju moć, najčešće su to majke.
Stručnjaci iz sustava koji zagovaraju primjenu tzv. otuđenja od roditelja, s druge strane, nisu zadovoljni brojem obavijesti nadležnim institucijama o sumnji na otuđenje djeteta kao emocionalnog zlostavljanja djece. Mia Roje Đapić i Gordana Buljan Flander iz Poliklinike, 10. prosinca 2019. objavljuju pregledni rad «Prevencija emocionalnog zlostavljanja djece u visokokonfliktnim razvodima roditelja: Analiza stanja u Hrvatskoj», u kojem, između ostaloga, pišu: «Međutim, u realitetu se prema podacima koji su pribavljeni u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku (dokumentacija interno prikupljena, dostupna na uvid kod autora) od ukupno gotovo 4.000 intervencija centara godišnje, vezanih za otuđujuća ponašanja roditelja, kao emocionalno zlostavljanje prijavljuje manje od sto slučajeva. Državno odvjetništvo procesuira više od 70% takvih prijava. Drugi sektori još slabije reagiraju.»
Nemoguće je na ovom mjestu ispisati sve tragične ljudske sudbine, i žena i muškaraca, koji mi se svakodnevno javljaju očajni zbog svoje djece i odnosa institucija prema njima. Posjećuju ih u domovima za nezbrinutu djecu, strepe da ih drugi roditelj kojem su djeca pripala zlostavlja, boje se će im djeca biti oduzeta ili nisu svoju djecu vidjeli već godinama. Sve njihove priče su različite, a zajedničko im je to što svjedoče da imaju veće traume od zlostavljanja koje doživljavaju unutar hrvatskog sustava za zaštitu djece i obitelji nego od bivših partnera. Zajednička im je i primjena tzv. teorije otuđenja u svim njezinim nijansama. S obzirom na veliki broj tih priča koje svakodnevno pristižu i u redakciju H-Altera i na moje osobne kontakte, odlučila sam ovdje iznijeti iskustva dviju osoba koje sam osobno upoznala i koje su to same zatražile. Jedna iznosi svoju priču javno, pod svojim imenom i prezimenom, a druga ostaje hrvatska Laura zbog mogućnosti prepoznavanja i eventualnih posljedica po djecu, iako je njezin postupak pravomoćno izgubljen.
Prva priča – Consuella Gigante
Majka Consuella Gigante iz Rijeke, uz odobrenje svoje odvjetnice, odlučila je javno progovoriti o tome što ona i dijete proživljavaju unutar sustava za zaštitu djece i obitelji.
Zašto ste se odlučili za prekid bračne zajednice? Koliko ste vremena utrošili da donesete tu odluku? Kako ste se osjećali kad ste je donijeli?
O izlasku iz izvanbračne zajednice počela sam razmišljati već nakon druge godine provedene u vezi, od ukupno osam godina, zbog sve učestalijih ispada bijesa i sve neprihvatljivijeg ponašanja mog partnera prema meni. Međutim, kako sam baš u tom razdoblju doznala da sam trudna, odlučila sam ostati i dati sve od sebe da naš odnos uspije, i pokušavala na različite načine, pa i zajedničkim odlaskom na savjetovanje kod psihologa, raditi na poboljšanju. Upravo tijekom trudnoće zlostavljanje i ponižavanje je postalo najintenzivnije, a moj partner je postao izrazito agresivan. Mogu slobodno reći da sam cijelu trudnoću, doslovno, proplakala. Tu mi je već postalo jasno da nešto s njim ozbiljno nije u redu, počela sam istraživati literaturu i članke koji se bave temama psihologije, poremećajima ličnosti i ponašanja. Došla sam, nažalost, do zaključka da će razlaz biti jedini izlaz, ali sam i bila svjesna da to neće ići glatko. Ipak, za ono što je uslijedilo nisam bila spremna i tako nešto nisam očekivala. Mislila sam da se takvo što događa «nekom drugom» ili samo u filmovima. Odlazak nije bila laka odluka. Doživjela sam to kao osobni neuspjeh i veliko razočaranje. Ali za dobrobit svoga djeteta, za koje nisam htjela da raste u nesretnom domu i svjedoči nasilju, i da bih nam oboma dala novu šansu za ljepšu i sretniju budućnost, morala sam na kraju tu tešku odluku donijeti i provesti u djelo.
Kako je to izgledalo? Kako je otac djeteta i bivši partner na to reagirao?
Isprva se činilo da je nevjenčani suprug to korektno prihvatio, međutim, čim mu je postalo jasno da zaista odlazim (uskoro sam kupila stan, uredila ga i iselila se iz zajedničkog doma zajedno s djetetom), krenula je verbalna psihološka tortura i neprekidno uznemiravanje s njegove strane, na razne načine. Najviše preko poruka, poziva, mailova i uz redovite ekscese i vrijeđanja mene kao majke, u nazočnosti djeteta, na primopredajama, uglavnom preko našeg djeteta. U cilju pridobivanja djeteta, otac uz odsustvo bilo kakvog stvarnog odgoja, djetetu nikada ne postavlja granice i nikad ne kaže „ne“, a što se ne može pravdati njegovim roditeljskim stilom. Zatim je jednostrano odlučio da dijete kod mene može biti samo dva dana, a onda na iduća dva dana da obavezno ide k njemu.
Otac kreće evidentno manipulirati petogodišnjim djetetom, i to tako da me uvjerava da me ona ne želi vidjeti ni čuti, te da ne volim ja nju, a ni ona mene, tako da se događa da dijete, kada je s njim, ja ne mogu dobiti ni na telefon, uz objašnjenje da me ona ne želi čuti; ili me blokira na telefonu, ili me perfidno vrijeđa preko poruka, uhodi, neosnovano optužuje da sam narkomanka, i prijeti da će mi „uništiti život“, kao i mojim prijateljima, ako se odlučim ići u Centar za socijalnu skrb zatražiti rješavanje statusa skrbništva. Otac širi laži u krugu mojih poznanika, obitelji, čak kontaktira i mog poslodavca, u namjeri da mi uništi ugled. Ide tako daleko da telefonom kontaktira moju majku da je „zabrinut“ obavijesti da sam se počela drogirati, što je nju, naravno, jako uznemirilo, a radi se o starijoj ženi s bolesnim srcem.
U situaciji kad je dijete s ocem, na otoku Krku, gdje on ljeti brine za ukupno pet apartmana, moja kći, redovito sama i bez nadzora, boravi u jednom apartmanu, igrajući igrice na telefonu cijeli dan, što ne bi smjela po savjetu oftalmologa zbog problema sa strabizmom od kojeg se liječi već dvije godine. Radi se o djetetu od pet godina koje nikako ne bi trebalo biti samo i prepušteno smo sebi, a kamoli po cijele dane! Otac u tome ne vidi nikakav problem. Njemu je važnije da dijete nije s majkom, pa makar pod cijenu rizika sigurnosti i pravilnog psihofizičkog razvoja djeteta.
Kako ulazite u sustav, konkretno u CZSS Rijeka? Ulazite li u taj sustav otvoreno, očekujući podršku i pomoć za dijete i sebe? Ili, već imate neke predrasude prema CZSS, zbog saznanja o tuđim iskustvima ili medijskih napisa?
U jednom trenutku otac mijenja mišljenje, te pun samopouzdanja odlazi u Centar tražeći samostalno skrbništvo i alimentaciju, te me prijavljuje kao narkomanku, alkoholičarku, lošu majku, opasnu po dijete i promiskuitetnu osobu, blateći me pritom, zlonamjerno prezentirajući potpune neistine kao činjenice.
U sustav i obradu CZSS Rijeka ulazim s punim povjerenjem u njihovu stručnost i objektivnost.
Slijedom toga sam od Centra očekivala da nepristrano i korektno pristupe mom slučaju i postupe sukladno nepobitnim stvarnim činjenicama i situacijama, koje pokazuju da se radi o ocu manipulatoru, koji pokušava svojim manipulacijama i neistinama iskriviti stvarnu sliku situacije i mene prikazati kao nepodobnu majku. Ovdje moram napomenuti da je otac već prekršajno kažnjavan za prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na moju štetu, a u prisustvu naše kćeri. Navedenu činjenicu je CZSS Rijeka potpuno zanemario.
Očekivala sam da zaštite moje malodobno dijete i postupe u njenom najboljem interesu, a da zaštite i mene, kao majku i žrtvu dugogodišnjeg zlostavljanja, te mi pruže podršku, nužnu pomoć i istinite informacije, vezano za moja prava i prava mog djeteta u mučnoj situaciji u kojoj smo se obje našle.
Umjesto toga, dobila sam od strane Centra u Rijeci, od samog starta, krajnje nekorektan, tendenciozan, neprofesionalan i potpuno neobjektivan i pristran pristup. Od strane cijelog Stručnog tima, a poglavito pravnice Marine Tomić Pujić, socijalne radnice, psihologinje, te naročito od strane voditeljice stručnog nadzora Danice Sušanj. Oni su potpuno otvoreno favorizirali oca, uporno mu pogodovali, čak su ga i savjetovali kako me ocrniti i staviti u lošiju poziciju, i ignorirali pritom apsolutno sve moje prijave, zamolbe, dopise, molbe i upozorenja na kardinalne propuste i nedopustive, manipulativne, oblike ponašanja s njegove strane, te su usprkos nedostatku bilo kakvih realnih uporišta ili osnova za takav stav donijele stručno mišljenje kojim predlažu sudu da se briga i skrb povjeri ocu, dok bih ja imala pravo viđati svoje dijete u nevjerojatno suženom obimu (svaki drugi vikend i u tjednu kad ne predstoji vikend, jedan dan)?!
Napomenula bih da mi je kroz navedeno stručno mišljenje CZSS Rijeka zamjerio što sam zaposlena i radim, pa da iz tog razloga nisam povezana s djetetom, a da je otac koji nije u radnom odnosu upravo iz tog razloga podobniji roditelj.
Dakle, iz dosadašnjeg tijeka postupanja CZSS Rijeka proizlazi da isti potiče manipulirajuće ponašanje oca, koji razvidno pokušava otuđiti dijete od majke, a što bi trebalo promatrati kao izravno i voljno kršenje jedne od osnovnih dužnosti roditeljstva.
Što su bili prvi signali koji su vas potaknuli da posumnjate u sustav i stručnost CZSS Rijeka?
Prvenstveno zanemarivanje činjenice prekršajne osuđivanosti oca za prekršaj iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji na moju štetu, a u prisustvu naše kćeri.
U kojoj ste fazi sada u postupku o skrbništvu? I kako se vaše dijete osjeća?
Nismo se maknuli od samog početka. Nemamo nikakvu odluku, niti rješenje, niti nakon punih sedam mjeseci od početka sudskog procesa za donošenje privremene mjere i utvrđivanja skrbništva. U međuvremenu ja i moje dijete trebamo dalje funkcionirati, a da nemamo regulirana ni osnovna pravna pitanja koja bi nam to omogućila. To je jedan kafkijanski proces, bez smisla i logike, koji se oteže do apsurdnih razmjera. Moje dijete je rastrgano u ovom svojevrsnom lošem “eksperimentu” i situaciji da je po sedam dana odvojena od svoje majke, mimo njene volje, i tako obje patimo i borimo se dok su nam životi “na čekanju”. Frustrirajuće i strahovito naporno u emotivnom smislu. Najteže mi pada razdvojenost od svog djeteta, nepravednosti i bezosjećajnost ljudi koji rade u sustavu i nevjerojatna sporost i indolentnost u provođenju postupka koji direktno utječe na budućnost, život i sudbinu jednog malog bića, koje ovisi o odlukama ljudi koje jednostavno nije briga. Zbog mišljenja CZSS-a Rijeka da dijete treba dodijeliti na skrb ocu, bila sam primorana zatražiti stručno kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje za sve troje, odmah i avansno uplatiti troškove za isto, da bih pobila takvo nestručno i potpuno apsurdno i neargumentirano mišljenje Centra.
Centar ignorira sve moje dopise i apele, kao i dopise moje odvjetnice. Moja odvjetnica opetovano zahtijeva da se hitno revidira slučaj, a pogotovo sporna izrečena mjera nadzora, te hitno udalji s funkcije nedvojbeno kompromitirana i pristrana voditeljica mjere Danica Sušanj, a sve zbog gubitka povjerenja u njezinu objektivnost i nepristranost. Od prvog dana pokretanja postupka, i tijekom cijelog procesa, CZSS Rijeka se prema meni odnosi na izrazito neprimjeren, diskriminirajući način te, pod svaku cijenu, nastavlja podupirati oca i omogućava mu daljnje zlostavljanje. Kao što je npr. slučaj kada sam prilikom primopredaje djeteta, potpuno lažno optužena od strane oca za tobožnji fizički napad na njega, bila privedena od strane policije i provela cijelu noć, punih 12 sati, u pritvoru policijske stanice. Iako postoji snimka nadzorne kamere, koja dokazuje suprotno, i po koju policijski službenici, unatoč vlastitoj izjavi da će je prikupiti, te mojoj izjavi u zapisnik, nikada nisu došli, a nisu je spomenuli ni u optužnom prijedlogu za prekršajni postupak sudu. Pribavila sam je sama.
Sve moje prijave na nasilničko i nametljivo ponašanje oca su odbačene, jer da se radi o obiteljskopravnim odnosima, dok je on nesmetano nastavio s ispadima, fizičkim napadima na mene, kao i na članove moje obitelji, u raznim situacijama, tijekom cijelog trajanja ovog procesa, uz izostanak bilo kakve reakcije nadležnih institucija, a kamo li sankcija ili posljedica po oca, zbog istih. CZSS Rijeka, umjesto da zaštiti interese djeteta i utvrdi činjenično stanje u našoj obitelji, ne samo da mu omogućuje daljnje manipuliranje i nastavak destruktivnog ponašanja nego predlaže sudu da mu se povjeri skrb i odgoj djeteta, pred kojim je nasilje redovito činio. Pokušava se prikazati da ja, kao majka, želim otuđiti dijete od oca, za što ne postoji niti jedan argument, situacija ili dokaz, koji bi toj tvrdnji išao u prilog, dok se u stvarnosti događa obrnuta situacija, na koju nitko ne reagira, a pogotovo Centar, koji je trebao istinito i realno utvrditi tu, potpuno očitu situaciju, i zaštititi malodobno dijete od manipulacije i spornog ponašanja oca, umjesto da se konstantno bavi pronalaženjem načina kako majku diskreditirati i pošto-poto obraniti svoj profesionalno suspektan i potencijalno vrlo štetan stav, po budućnost djeteta, u našem slučaju.
Sutkinja je prije nekoliko dana donijela odluku da se vještačenje treba obaviti u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te da, pored 8.000,00 kn koje sam već uplatila sudu za vještačenje, u roku od tri dana moram uplatiti dodatni iznos od još 8.200,00 kn. Na svu sreću, ja to mogu platiti, ali sam paralelno razmišljala o ženama majkama koje ne mogu platiti takve iznose: kako one ostvaruju svoje pravo na provođenje ovako skupog dokaza u postupku, a time i svoje pravo na pravično suđenje, što se u konačnici reflektira na nemogućnost utvrđivanja najboljeg interesa djeteta?
Je li unutar sustava itko s vama, kao bivšim partnerima, ali zauvijek roditeljima, radio na podučavanju vas u navikavanju na novu situaciju, na zajedničku roditeljsku skrb o djetetu i nakon neuspješnog braka?
Nije, navedeno je sustav pokušao ostvariti tek nakon što nam je izrečena mjera nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi nad našom kćeri, do čega vjerojatno ne bi došlo da sustav doista ima praksu podučavanja roditelja u privikavanju na zajedničko roditeljstvo nakon prestanka bračne ili izvanbračne zajednice.
Deklarativno je za to bila zadužena voditeljica nadzora, Danica Sušanj, međutim u praksi se ponašala kao doušnik i savjetnik mog bivšeg partnera, te mu pomaže u vršenju daljnjeg nasilja, umjesto da pomaže uspostaviti komunikaciju i normalizirati naš odnos. Mogu slobodno reći da je, nakon šest mjeseci trajanja nadzora pod njenim vodstvom, naš odnos postao puno gori, konflikt je potpuno eskalirao, a komunikacija između oca i mene u potpunosti je prekinuta.
Što mislite o ravnopravnom roditeljstvu i je li ono ostvarivo u vašem slučaju?
Dapače. Ja jesam za ravnopravno roditeljstvo, pod uvjetom da su oba roditelja psihološki i emotivno zrela. I na tome sustav treba raditi, na podučavanju i osvještavanju roditelja da rade u najboljem djetetovu interesu. No, ravnopravno roditeljstvo nije moguće ako je jedan roditelj nasilnik.
Što je, prema vašem mišljenju, dobro u sustavu?
Meni je teško odgovoriti na to pitanje jer je moje iskustvo loše. Ali se nadam da postoje stručni timovi u sustavu socijalne skrbi koji rade stručno, humano, zakonito i bez eksperimentiranja.
Imate li vi neki prijedlog za poboljšanje sustava?
Imam. Prvo, da stručni timovi pripreme i poduče bivše partnere na odgovorno roditeljstvo. Drugo, ako u tom procesu jedan od partnera pokaže otpor i neodgovornost, da ga se prepozna i da se prema njemu primijene sve stručne i zakonske sankcije. Treće, da timovi rade po pravilima struke i slijede dobre prakse, a ne da eksperimentiraju s neznanstvenim teorijskim konstruktima kao što je ta teorija otuđenja od roditelja.
Što vas je ponukalo da javno ispričate svoju priču?
Ponukala me je patnja u tišini i šutnja žena majki koje prolaze iste, ako ne i gore postupanje sustava, te želja da ih potaknem da i one glasno i javno progovore o proživljenim nelogičnostima i nepravdama sustava.
Na rubu pameti (1)
Prema hrvatskim zakonima, odvjetnici formalno u procesu oko skrbništva nad djecom imaju pravo tražiti izuzeće sudaca, vještaka, zapisničara, ako dokažu da su pristrani u sudskom procesu. Prema hrvatskim zakonima, čak ni formalno se ne može na građanskom sudu tražiti izuzeće stručnog tima Centra za socijalnu skrb ili jednog stručnog djelatnika Centra. I kada postoje dokazi da djelatnici Centra postupaju protuzakonito i da ne postupaju u interesu djeteta. Prema riječima odvjetnice obiteljskog prava Sanje Jelavić: «Svi centri za socijalnu skrb i resorno ministarstvo odbijaju uzeti u razmatranje i meritorno odlučivati o zahtjevima radi izuzeća stručnih djelatnika Centra – članova stručnog tima i voditelja nadzora – iako su potencijalno ispunjene sve pretpostavke za izuzeće djelatnika Centra. Stoga se događaju situacije da djelatnici Centra nastavljaju postupati i odlučivati u stvarima koje imaju značajan utjecaj na privatni život građana kao stranaka, čak i kada su ispunjeni razlozi zbog kojih bi trebali biti izuzeti. Radi se o strukturalnom problemu koji nije adekvatno riješen i koji se ponavlja. «
Da bi se izuzeo stručni tim Centra, i kada taj tim evidentno grubo krši prava djeteta, potrebno je pokrenuti poseban postupak na Upravnom sudu, no taj postupak ne odgađa rješenje građanskog suda doneseno temeljem mišljenja tog istoga stručnog tima, tog istoga Centra. Posebno je to problematično zbog toga što centri za socijalnu skrb sudjeluju u sudskim postupcima svojim mišljenjima na koje se suci uglavnom oslanjaju. Centri sudjeluju kao pomoćno tijelo suda, tj. kao sam sud. Istovremeno su i stranka u postupku koja predlaže mjere i istovremeno zastupaju djecu i u njihovo ime predlažu mjere. A ako se roditelj-stranka ne slaže s njihovim radom, onda Centar protiv tog roditelja podnosi i kaznenu prijavu zbog nesuradljivosti.
Pravnica CZSS Zagreb, podružnica Peščenica, Bojana Olić, prema izvještaju s već spomenutog okruglog stola «Ravnopravno roditeljstvo – stvarnost ili mit», iznijela je i primjer iz vlastite prakse: «Konkretan primjer je bio spor o roditeljskoj skrbi koji je započeo 2012. godine. Dijete je živjelo s majkom koja nije dopuštala osobne odnose s ocem, te je njezino postupanje rezultiralo potpunim otuđenjem djeteta od oca. Centar je u obitelji izrekao nekoliko mjera obiteljskopravne zaštite, temeljem izvješća voditelja u odnosu na majku pokrenuo dvije kaznene prijave pa i zbog nepoštovanja sudske odluke, tj. uskraćivanja ocu prava na osobne odnose. Uz potporu Centra otac nije posustao te je bio dosljedan u svojoj dugotrajnoj pravnoj borbi. Centar je učestalo sudu pisao požurnice, davao mišljenje da se dijete povjeri ocu budući da je majka svojim postupanjem vršila emocionalno zlostavljanje djeteta, održavao proširene stručne timove s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, predlagao sudu privremenu mjeru te po donošenju iste dao mišljenje o potrebi provođenja ovrhe privremene mjere, te u konačnosti sudjelovao i proveo uspješnu ovrhu djeteta. Od 2018. dijete živi s ocem. Tijekom čitavog postupka Centar je provodio i savjetodavni rad s ocem te ga upućivao u obiteljsko savjetovanje kako bi se osnažio i u konačnosti preuzeo skrb o djetetu kao funkcionalan roditelj.»
Iako iz ovog primjera nije jasno na temelju čega Centar donosi mišljenje da je majka emocionalna zlostavljačica djeteta, a otac kompetentniji roditelj, izdvajam ga jer svjedoči o motivaciji centara za socijalnu skrb da primijene tzv. teoriju otuđenja od roditelja i «28 istina struke» Woodallovih, G. Buljan Flander i L. Petö Kujundžić.
Druga priča: Očevo seksualno zlostavjanje
Zabrinuta sam za hrvatsku Lauru broj 31. Razgovaramo i vidim da je iscrpljena, da neprestano ponavlja kronologiju događaja, da ju je strah za djecu. Upoznale smo se u studenome 2020. godine. Mlada, autentičnog izlaganja, pristojna da od njezinih hvala, oprostite, izvolite, molim, hvala… boli glava. Previše pristojna i uplašena. Prema pravomoćnoj presudi Županijskog suda u Zagrebu, ima 30 dana da vrati djecu ocu u BiH, i to ocu za kojeg djeca stručnjacima opetovano govore da ih je seksualno zlostavljao. Nakon završetka razvoda 2018. i sudske odluke da će djeca živjeti s majkom, a oca viđati svaki drugi vikend i jedan dan u tjednu, mlađe dijete plačući govori majci o neprimjerenom ponašanju oca prema sebi. O skidanju do gola tijekom spavanja, o neprimjerenom dodirivanju spolovila, udaranju remenom. Nakon što danima uzastopno ponavlja navode o očevu seksualnom zlostavljanju, majka prijavljuje slučaj Tužiteljstvu BiH. U svom prvom svjedočenju 2018. petogodišnje dijete pokazuje na lutki mjesta na kojima ga je otac dirao – genitalije i kako su zajedno ležali u krevetu. U zapisnik ulazi i svjedočenje starijeg djeteta koje je spavalo u drugoj sobi, a kojemu se mlađe žalilo «da ga tata dira po guzi i po piki».
To je bilo prvo svjedočenje djece koje je služilo tužiteljstvu kao provjera mogu li djeca dati iskaz za sud. Na drugom svjedočenju djece pred Tužiteljstvom BiH otac je odbio dati iskaz, a djeca još detaljnije opisuju njegovo seksualno, fizičko i psihičko zlostavljanje. Tužitelj BiH zatim nalaže novo vještačenje djece i majke, u kojem se navodi da sve što djeca govore može biti plod mašte i utjecaj trećih osoba.
Otac sada daje iskaz u kojem tvrdi da mlađe dijete nije dirao sa seksualnom konotacijom i tužiteljstvo obustavlja istragu. Majka predaje žalbu i zbog pravne nesigurnosti i straha, kao hrvatska državljanka, dolazi s djecom u Zagreb, gdje se prijavljuje svim nadležnim institucijama. Zagrebačka policija predaje kaznenu prijavu protiv oca DORH-u i šalje dijete u Polikliniku, gdje ono svjedoči o diranju spolnog organa od strane oca te kako ga tata tuče remenom. U stručnom mišljenju multidisciplinarnog tima Poliklinike navodi se da je dijete u dobrom stanju te da se zlostavljanje ne potvrđuje. Zbog ovog mišljenja Poliklinike, prema majčinim riječima, obustavlja se istraga nad ocem i u BiH i u Hrvatskoj, a djeca se, kaže, trenutno nalaze u neposrednoj opasnosti da će biti izručena ocu u BiH. Iako je kao hrvatska državljanka majka očekivala da će dobiti pravnu zaštitu i sigurnost za sebe i djecu, to se nije dogodilo.
Posebno je problematično što su, prema majčinim riječima, otac i njegova obitelj politički, financijski i društveno moćni i u BiH i u Hrvatskoj, što majka potvrđuje time što su očeva obitelj i otac odmah po dolasku za njima u Zagreb primljeni u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, u nadležni CZSS i u Ured pravobraniteljice za djecu. Istodobno, majka tri mjeseca nije uspijevala u nadležnom Centru dati pisanu izjavu, a djeca tijekom dvoipolgodišnjeg boravka u Hrvatskoj imaju zabranu kretanja izvan Zagreba i nemaju hrvatsko zdravstveno osiguranje.
Majka tvrdi da je u nadležnom Centru u Zagrebu zlostavljaju tvrdnjama da djeca lažu, da ih je ona izmanipulirala i da otuđuje djecu od oca. Hrvatski sudovi izuzimaju nalaze i mišljenja psihijatara i psihologa koji rade s djecom, a oni pišu da nije u njihovu interesu predati ih ocu i da to treba provesti postupno. Sudovi priznaju kao vjerodostojno samo mišljenje Poliklinike i Centra na temelju kojih traže povratak djece u BiH.
Djeca su pod nadzorom Centra godinu dana, kada se i starije dijete povjerilo nadzornici da ga je otac seksualno zlostavljao. No, kako sve institucije tvrde da je majka manipulativna i otuđuje djecu od oca, sudovi zaključuju da nema fizičke i psihičke opasnosti za djecu od povratka u BiH.
Majka je pravomoćno izgubila postupak, psihoterapeuti djece napisali su da djeca nemaju interes za ponovni susret s ocem i da će se na tome morati raditi kroz psihoterapijski proces koji bi ih trebao pripremiti za izgradnju odnosa. Posebno je problematično, prema mišljenju tih stručnjaka koje sud nije uzeo ni u razmatranje, što su djeca već nekoliko godina podvrgnuta nizu psiholoških i psihijatrijskih obrada pri čemu se opetovano moraju prisjećati traumatskih događaja i govoriti o njima, pa je siguran nastanak i posredne traumatizacije djece.
Također je problematično što je nedvojbeno da su tijekom zajedničkog života s ocem djeca bila fizički zlostavljana udarcima remenom i kuhačom od strane oca i da su svjedočila očevu fizičkom nasilju nad majkom. Prijedlog je da se djeca ne dovode u kontakt s ocem putem ovrhe, bez njihove pripreme i bez psihološke pripreme djece na taj susret jer, prema mišljenju psihijatra i psihologa koji rade s djecom, svako nenajavljeno izlaganje djece tim situacijama za njih psihološki predstavlja ugrozu i opasnost te odgađa normalizaciju odnosa s ocem. Kada nalaz Poliklinike i mišljenje Centra za socijalnu skrb ne potvrđuju sumnje u spolno zlostavljanje djeteta, a izriču sumnju da je majka manipulativna, teško je u hrvatskom pravosuđu oboriti te nalaze. U 29 mjeseci u Zagrebu majka je tražila pomoć od svih nadležnih institucija, ali je nije dobila.
Na rubu pameti (2)
U promociji i primjeni tzv. teorije otuđenja od roditelja u Hrvatskoj posebno je problematično to što je provodi Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Ta je zdravstvena ustanova, naime, 2002. godine osnovana kao prva koja ima ekspertizu za seksualno nasilje nad djecom i riječ je o, do danas, jedinoj referentnoj zdravstvenoj ustanovi u Hrvatskoj za pitanja seksualnog nasilja nad djecom. Prepoznavanje i zaštita seksualno zlostavljane djece, stručna pomoć (dijagnostički i terapijski rad) seksualno zlostavljanoj djeci, poticanje na prijavljivanje seksualnog zlostavljanja djece – to je prije 20 godina bila glavna tema s kojom je psihologinja Gordana Buljan Flander ušla u javni prostor i opravdano tražila osnivanje ustanove koja će se multidisciplinarno i intersektorski skrbiti o zlostavljanoj i zanemarenoj djeci.
Iz informacija koje sama Poliklinika daje o sebi u medijima, vidljivo je da se većina sadržaja od 2017. godine odnosi na tzv. otuđenje od roditelja prema metodi Karen i Nicka Woodalla. Iz tih sadržaja neupitno je njihovo povjerenje u superviziju Woodallovih, a Woodallovi se oslanjaju i promiču metodu čije je temelje postavio Richard Gardner. R. Gardner i tzv. sindrom otuđenja od roditelja vezuje se, prije svega, uz njegova svjedočenja na strani očeva u kojima je negirao seksualno nasilje nad djecom, mahom proglašavajući ta zlostavljanja lažnim, „implantiranim“ sjećanjima, programiranim od strane majke koja želi otuđiti dijete od oca.
U Tribinama grada Zagreba 20. studenog 2019. održana je tribina «Dijete u fokusu» koju su organizirali Hrvatska komora socijalnih radnika i Hrvatska udruga za ravnopravno roditeljstvo. Izlagač na tribini bio je i tadašnji zamjenik ravnateljice Poliklinike, prim. Domagoj Štimac, dr. med., spec. psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije. Prema izvještaju s tribine: «Prim. Domagoj Štimac ističe kako je Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba za sada jedina specijalizirana ustanova koja se bavi manipulacijama, otuđenjem djece od roditelja te zlostavljanjem i zanemarivanjem… (…) Naveo je kako su instrumenti manipulacije roditelja mnogobrojni, a posljednje ‘sredstvo’ koje roditelji koriste, kada su sva ostala iscrpljena je prijava seksualnog zlostavljanja djeteta.»U publikaciji Poliklinike «Dogodilo se, što sada…?», objavljenoj 2016. godine, piše: «Zabluda: Djeca lažu o seksualnom zlostavljanju. Činjenica: Djeca najčešće ne raspolažu dovoljnim znanjem o spolnosti, nemaju rječnik niti iskustvo da bi lagala o seksualnom zlostavljanju.»
Poliklinika kao ustanova koja se istovremeno bavi tzv. otuđenjem od roditelja i radi sa seksualno zlostavljanom djecom sigurno ima teškoća pomiriti ta dva suprotstavljena pristupa. Tu se radi o inherentnom konfliktu, i to nije lako održivo. Posljedice toga da Poliklinika radi sa seksualno zlostavljanom djecom i osigurava stručnu podršku toj djeci za svjedočenje na sudovima, a istovremeno ti isti stručnjaci primjenjuju tzv. otuđenje od roditelja koje pretpostavlja da djeca, pod utjecajem jednog roditelja, lažno optužuju drugoga za seksualno zlostavljanje – to sigurno nije u najboljem interesu zaštite djeteta.
Uočljivo je, također, da Poliklinika već godinama uopće ne komunicira konkretne podatke o seksualnom zlostavljanju djece i pomake u tom području. Baš suprotno, stručnjaci iz Poliklinike proaktivno najviše nastupaju u javnosti po pitanju otuđenja i lažnih optužbi za seksualno zlostavljanje djece tijekom razvoda.
Da bi javnost dobila punu informaciju o stručnom radu Poliklinike, Poliklinika bi trebala jasno iznositi podatke o godišnjem broju djece koja su, prema mišljenju njezinih stručnjaka, zlostavljana, a s obzirom na oblike zlostavljanja. Jedini javno dostupan podatak koji postoji za 2020. godinu iz Poliklinike glasi: «U 2020. smo imali 400 djece žrtava obiteljskog nasilja.»
Ako su neki slučajevi optužbe za seksualno nasilje nad djecom u obitelji odbačeni jer navodno nije pruženo dovoljno čvrstih dokaza, a istovremeno se koristilo tzv. otuđenje, ili njegove inačice, sve te slučajeve treba pregledati iznova kako bi se izbjegli stravični događaji dodjele djeteta na skrbništvo ocu seksualnom zlostavljaču, kakvi su zabilježeni u svijetu, a o kojima je u prethodnom dijelu serijala pisala sociologinja Nataša Škrbić. Niti jedno dijete ne smije biti u rukama oca seksualnog zlostavljača ili oca zlostavljača zato što je netko potencijalno krivo procijenio tzv. otuđenje od roditelja. Prisiljavanje roditelja i djeteta koje je doživjelo nasilje na održavanje kontakta s roditeljem zlostavljačem dodatno je traumatično, kao i nametanje zajedničkog skrbništva jer se radi o iskrivljenom tumačenju najboljeg interesa djeteta. U sustavu socijalne skrbi i na sudovima ne bi trebalo promovirati „otuđenje“ kao valjani razlog za donošenje odluka. Treba reafirmirati članak 12. UN-ove Konvencije o pravima djeteta i članak 31. Istanbulske konvencije čija je primjena svojevrsni lakmus-test i kontrolni mehanizam za monitoring odluka o skrbništvu. A ne uzimati u obzir stajališta onih koji provode tzv. teoriju otuđenja od roditelja, u kojoj se djeci ne da pravo da izraze svoje mišljenje ili se njihovo svjedočenje ne uzima u obzir, naročito u slučajevima obiteljskog nasilja. Osobito u onim slučajevima u kojima postoji sumnja na seksualno ili drugo zlostavljanje.
U idućem nastavku: Hrvatske piramide moći i nemoći
JELENA JINDRA
Novinarka Jelena Jindra je zaposlena na Hrvatskoj radio televiziji, radi u Programu za kulturu, a mnogi je gledatelji pamte po prilozima koje je radila za emisiju Pola ure kulture. Prošla je klasičan novinarski put, od gradske rubrike Večernjeg lista, do TV Mreže i tjednika Globus, a pisala većinom filmske kritike. Istodobno je brusila pero na niz istraživačkih priča, a ovqa koju donosimo jedna je od posljednjih na kojima je radila mjesecima. Rođena 1972. u Rijeci, a diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Serijal tekstova “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?” napisan je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
Tekstovi koji prethode:
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 1. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 2. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 3. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 4. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 5. dio