U šestom nastavku serijala novinarsko-istraživačkih tekstova pod nazivom ‘Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?’, autorice Jelene Jindre, a koje u cijelosti proteklih tjedana prenosimo s portala H-Alter, razotkriva se kako je skupina tzv. praktičara ‘sindroma otuđenja od roditelja’ u sustav hrvatskih državnih tijela plaćenih da brinu o dobrobiti i pravima djece i obitelji kroz posljednjih pet godina uspjela u primjenu uvesti tu, znanstveno neutemeljenu dijagnozu o manipulativnoj prirodi jednog od roditelja temeljem koje se mu se može oduzeti dijete. Nakon petog nastavka koji je trebao biti i posljednji u nizu, na adresu redakcije portal H-alter stigli su zahtjevi za uklanjanjem tekstova od strane Hrvatskog psihološkog društva, Hrvatske psihološke komore, Hrvatske udruge socijalnih radnika te demanti Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. U šestom nastavku serijala novinarka Jelena Jindra, s kojom smo prije par tjedana napravili i intervju o istraživačkom novinarskom radu koji je kroz proteklih godinu i pol imala na ovu temu, odgovara na demantije te daje detaljniji uvid u izvore koje je koristila. Osim toga, kako su je istraživanja odvela na više strana, u ovom nastavku novinartka raspliće mrežu nedosljednosti, sukoba interesa i sumnjivih motiva koja se isprepliću oko Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, ravnateljice Gordane Buljan Flander i Europske udruge praktičara otuđenja od roditelja, kojoj je Poliklinika suosnivač.
U ovom tekstu odgovaram na pristigle reakcije i demantije na prethodne tekstove te otkrivam nove detalje istraživanja. U ovom serijalu riječ je o kritici konkretnih stručnjaka i konkretne teorije koja je odavno dovedena u pitanje na svjetskoj razini, a ne o diskreditiranju cijelog psihosocijalnog sustava zaštite djece i obitelji.
U temu sam krenula od svjedočanstava hrvatskih Laura, žrtava primjene teorije “otuđenja od roditelja” u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji. Autentičnost sudbina djece i roditelja potvrdile su i psihologinja Senka Sekulić Rebić i odvjetnica obiteljskog prava Sanja Jelavić. Obje rade u sustavu dulje od dvadeset godina.
U istraživanju teme usmjerila sam se na izvore i primjene teorije “otuđenja od roditelja” u svijetu. O tome se u Hrvatskoj ne govori, a bitno je za cijelo društvo. To potvrđuju i svjetska istraživanja: nenasilnim roditeljima, većinom majkama, sudskim se putem oduzimaju djeca i dodjeljuju se roditelju zlostavljaču. Ili, nenasilan roditelj u dugotrajnim sudskim postupcima mora dokazivati da nije manipulativni otuđitelj djece. A sve se to događa na temelju znanstveno neutemeljene procjene otuđenja od roditelja. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ne priznaje “otuđenje od roditelja” kao dijagnozu.
Činjenica je da monopol u javnom govoru o toj temi u Hrvatskoj imaju samo zagovornici primjene te teorije u našem javnozdravstvenom sustavu, sustavu socijalne skrbi i pravosudnom sustavu. Uspoređujući naš i svjetski diskurs o tom fenomenu, očito je da se u Hrvatskoj prešućuju sva znanstvena istraživanja i stručni radovi koji potvrđuju vezu između primjene “otuđenja od roditelja” i nastavljanja obiteljskog nasilja drugim putem.
Istražujući kako je konstrukt “otuđenja od roditelja”, bez javne rasprave, uopće ušao u primjenu u hrvatski sustav za zaštitu djece i obitelji, svi putevi vode prema Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i ravnateljici te gradske zdravstvene ustanove – Gordani Buljan Flander. Koristeći se javno dostupnim izvorima, u skladu sa Zakonom o pravu na pristup informacijama i Zakonom o medijima, naišla sam na spregu Poliklinike i privatnih poduzetnika, supružnika Karen i Nicka Woodalla iz Londona. Oni u okviru svoje privatne psihoterapijske prakse, kao pojedinci, promoviraju i primjenjuju konstrukt “otuđenja od roditelja”.
Također, otkrila sam da su, uz ravnateljicu Poliklinike, u širenje i primjenu “otuđenja” u hrvatskom sustavu za zaštitu djece i obitelji aktivno uključene sutkinja Lana Pető Kujundžić i psihologinja i sociologinja Marina Ajduković. Za razliku od Woodallovih, koji su u britanskom društvu formalno vlasnici dviju privatnih tvrtki, hrvatske promicateljice “otuđenja od roditelja” slove u hrvatskoj javnosti i društvu kao stručnjakinje u institucionalnoj zaštiti dječjih prava. Svojim formalnim obrazovanjem i formalnim autoritetom institucija koje predstavljaju: Poliklinika, Županijski sud u Zagrebu i Pravni fakultet u Zagrebu, one to, opet formalno, i jesu.
Tijekom istraživanja “otuđenja od roditelja” u hrvatskoj stvarnosti postupno su se otkrivale i druge teme, uključujući temu stručnog i financijskog poslovanja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Poliklinika je, pokazala sam, angažirala za edukacije svojih zaposlenika i djelatnika Udruge Hrabri telefon o “otuđenju” Karen i Nicka Woodalla – iste privatne poduzetnike s kojima je, kroz Europsku udrugu praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP), u poslovnoj i interesnoj vezi. Nadalje, Poliklinika je u suradnji s Udrugom sudaca za mladež (L. Pető Kujundžić, predsjednica) organizirala i javno predavanje Woodallovih o “otuđenju” za sve hrvatske stručnjake iz sustava. Podsjetimo, G. Buljan Flander je i članica Upravnog odbora EAPAP-a. A Poliklinika je 2020. organizirala 3. Međunarodnu konferenciju EAPAP-a u Zagrebu, koja je, prema troškovniku koji su dostavili, premda održana online, koštala oko pola milijuna kuna. U nastavku ovog teksta detaljnije ću o novim saznanjima o EAPAP-u. Naime, to što se zove “Europska udruga praktičara otuđenja od roditelja” (EAPAP) nije ni u Hrvatskoj ni u Velikoj Britaniji registrirano kao udruga ili kao zaklada. Pa što je EAPAP?
Nadalje, jedan rukavac istraživanja me je doveo do osnovanih sumnji u nepotizam, klijentelizam, sukob interesa i korupciju, i to ne samo unutar sustava za zaštitu djece i obitelji nego i unutar akademske zajednice.
Rad Poliklinike, i stručni i financijski, mora biti otvoren i transparentan. Javnost ima pravo na odgovore na pitanja: je li teorija o otuđenju od roditelja uvedena u Hrvatsku da bi se promovirala nova svjetska znanja i postignuća na području zaštite djece od zlostavljanja? Ili u Hrvatskoj postoji skupina tzv. stručnjaka koja teoriju o otuđenju od roditelja uvodi i primjenjuje radi osobne koristi? Tko je odlučio i na temelju kojih kriterija uvesti “otuđenje od roditelja” u sustav? Na temelju kojih kriterija edukacije o “otuđenju” u Hrvatskoj vode upravo Karen i Nick Woodall? Zašto je stručni i financijski rad Poliklinike zatvoren za javnost? Nemam, zasad, cjelovit uvid u motivaciju domaćih zagovaratelja “otuđenja”, ali tijekom istraživanja nalazim dokaze da se ta dva procesa – stručni i financijski – poklapaju. Institucije koje u stvarnosti nitko ne kontrolira, a bave se najosjetljivijom društvenom skupinom – djecom, a time, prirodno, i roditeljima, potencijalno su opasne institucije za cijelo društvo. O tome, uostalom, svjedoče hrvatske Laure.
Tko stoji iza mene?
Odgovor onima koji postavljaju pitanje: tko stoji iza mene? Na sreću, ili nažalost, iza mene ne stoji nitko, ali ispred mene stoje moja motivacija i moji ciljevi:
- prekinuti šutnju i upoznati hrvatsku javnost o pogubnim posljedicama primjene neznanstvenog konstrukta “otuđenja od roditelja” u hrvatskim institucijama sustava za zaštitu mentalnog zdravlja i prava djece s ciljem zaustavljanja institucionalnog nasilja nad djecom i nenasilnim roditeljima
- upoznati hrvatsku javnosti s kontroverzijama u primjeni tog konstrukta na međunarodnom planu
- istražiti i pružiti javnosti uvid u rad i poslovanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i eventualne zloupotrebe moći i položaja u smislu klijentelizma, nepotizma i koruptivnih radnji.
Let iznad kukavičjeg gnijezda
Koliko je potrebno imati primjera zloupotrebe “otuđenja od roditelja” u hrvatskom sustavu da bi to postalo relevantna novinarska tema? U prvom dijelu serijala imala sam ih 40, što je za mene dovoljno. Sada ih imam 80. Je li dovoljno?
Na službenim stranicama Poliklinike 20. rujna 2020. objavljen je tekst s podnaslovom “Otuđenje je sveprisutno – djeca trebaju žurnu i adekvatnu zaštitu“. “Sveprisutno”? Jedna od djelatnosti Poliklinike je i “istraživački i znanstveni rad: analiza slučajeva i podataka na temelju rada Poliklinike”. Poliklinika, prema Statutu, ima ustrojen Odjel za znanstvenoistraživački i edukacijski rad. Umjesto da takva zdravstvena institucija sa znanstvenoistraživačkom djelatnošću javno iznese podatke o godišnjem broju djece, od ukupnog broja djeca, koja su, prema mišljenju njihovih stručnjaka, otuđena djeca, ona senzacionalistički tvrdi: “Otuđenje je sveprisutno”. Na temelju kojih podataka je Poliklinika zaključila da je otuđenje “sveprisutno”? Ispisuju li se u Poliklinici nalazi o otuđenju kako bi ono postalo “sveprisutno”? Što uopće znači ta riječ, pogotovo kada govorimo o pojmu koji uključuje i utvrđenu psihopatologiju jednog roditelja, osim senzacionalizma? Kao što pokazuju prethodni tekstovi, primjenom “otuđenja”, cijele obitelji s djecom se psihijatriziraju, osamdeset hrvatskih Laura godinama dokazuje svoje roditeljske kompetencije koje ne bi morale dokazivati da se nisu razvodile ili razdvajale. Dok su djeca maloljetna, sustav drži hrvatske Laure na uzici primjenom teorije kojom uvijek, ako nisu suradljive, mogu izgubiti svoja roditeljska prava. Ili im se ona mogu maksimalno ograničiti. A javne reakcije na sve to su: zaustavite glasnika.
Uništite tekstove!
Pristigle reakcije Hrvatskog psihološkog društva, Hrvatske psihološke komore i Hrvatske udruge socijalnih radnika objavljene na portalu H-Alter svjedoče o mnogim pristranostima i ograničenjima rezoniranja pošiljatelja. Da bi sačuvali integritet grupe, tj. struke, iskrivljavaju, negiraju i interpretiraju stvarnost kako im odgovara. Umjesto da se postave kao i znanstvenici koji traže istinu o iznesenim dokazima, predsjednici tih udruženja se postavljaju kao odvjetnici koji, braneći klijenta G. Buljan Flander, tobože štite struku. Tako potpisnici tih reakcija ne demantiraju niti jedan navod iz tekstova “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece”, nego zanemaruju činjenice i isključivo traže od glavnoga urednika njihovo žurno uklanjanje i zaustavljanje – traže cenzuru.
Kakva je veza između dnevnog boravka psihologinje Sene Puhovski i osnivanja Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba?
Najzanimljivija javna reakcija na tekstove – s obzirom na moju motivaciju i ciljeve – stigla je od privatne psihologinje Sene Puhovski. Svojim javnim statusom na Facebooku u kojem se zalaže za primjenu teorije otuđenja od roditelja o kojoj je educirana od Woodallovih u Poliklinici, Puhovski je doprinijela i novom rukavcu novinarskog istraživanja teme “otuđenja od roditelja” u Hrvatskoj i Poliklinike. Svoju reakciju nije poslala u redakciju H-Altera, pa je, u dijelu, prenosim. Reagirajući na serijal, psihologinja Sena Puhovski napisala je i sljedeće, cit.:
“O meni (iliti disclaimer).
Od 1999. sam kao studentica volontirala na Hrabrom telefonu iz sušte želje i potrebe da pomognem onome što još uvijek smatram vrijednim ciljem pa taj posao radim i danas. Rad Hrabrog telefona doveo je i do osnutka Poliklinike. Dovoljno sam stara da se sjećam kako je argument protiv otvaranja takve ustanove tada bio to da smo mi fina katolička zemlja u kojoj se djeca spolno ne zlostavljaju, da to ne postoji nego psiholozi izmišljaju. U međuvremenu smo, provedbom brojnih istraživanja, dokazali da spolno zlostavljanje u Hrvatskoj postoji jednako kao i svugdje u svijetu. U mojem dnevnom boravku pisao se, davne 2001. projekt koji će postati Poliklinika. U Poliklinici za zaštitu djece i mladih radila sam od njezina osnutka 2002. do 2019. kada sam svojevoljno iz različitih razloga otišla.” (op. a., kurziv istaknula J. Jindra)
Prema javno dostupnim podacima, 2001. godine Seni Puhovski su 23 godine. Studentica je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kako je moguće da se u dnevnom boravku jedne studentice pisao projekt buduće javne ustanove u većinskom vlasništvu Grada Zagreba – Poliklinike za zaštitu zdravlja i djece? Tko je bio u tom dnevnom boravku i pisao taj projekt? Je li taj dnevni boravak iz 2001. privatni prostor njezine obitelji? Jesu li u tom dnevnom boravku bili neki gosti koji su pisali projekt Poliklinike? Imaju li ti gosti ime i prezime? Sve su to nova pitanja koja je Sena Puhovski sama otvorila. Za razliku od strukovnih udruga iz prethodnog poglavlja – ona ne brani svoju dugogodišnju ravnateljicu Gordanu Buljan Flander, čak je i ne spominje, nego šalje javnosti jasnu poruku: “Poliklinika je i moje dijete, rađala se u mojem dnevnom boravku!” Tko je glavni u Poliklinici? Gordana Buljan Flander ili Sena Puhovski? Pored svih tih pitanja, Puhovski je otvorila još jedno: kako to da je upravo Sena Puhovski ravno s fakulteta, na kojem je diplomirala u rujnu 2002. godine, zaposlena u toj gradskoj ustanovi? Je li i to dogovoreno u njezinu dnevnom boravku? Je li moguće da je natječaj za radno mjesto psihologa, koje je morala raspisati Poliklinika u osnivanju 2002. godine, bio namješten upravo za Senu Puhovski? Da skratim, kakva je veza između dnevnog boravka Sene Puhovski, osnivanja Poliklinike i 17 godina radnog staža jedne psihologinje u gradskoj ustanovi. Kako ne bismo fantazirali i nagađali, vjerujem da je u interesu i psihologinje Puhovski, i javnosti, i Poliklinike, i Grada Zagreba kao osnivača Poliklinike dobiti jasne odgovore na ta pitanja.
“Ako laže koza, ne laže rog”
Demantije na serijal, njih ukupno četiri, poslala je uredništvu H-Altera odvjetnica Suzana Horvat, koja zastupa Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba zastupanu po ravnateljici Gordani Buljan Flander i Gordanu Buljan Flander osobno. Ti demantiji otvaraju i novo pitanje: podmiruje li Poliklinika samo trošak odvjetnice Horvat koja zastupa Polikliniku zastupanu po ravnateljici Gordani Buljan Flander? Podmiruje li Gordana Buljan Flander osobno trošak odvjetnice Horvat koja zastupa Gordanu Buljan Flander osobno? I bez odgovora na ta dva pitanja, to je sukob interesa. Jer njezin osobni interes nije interes Poliklinike u vlasništvu Grada Zagreba.
Kako komunicirati s gomilom neistina? Činjenicama.
- “Neistiniti su i zlonamjerni navodi da bi Poliklinika osnovala udrugu, kako EAPAP, tako i bilo koju drugu udrugu.”
(citat, dopis br. 3., točka 2., od 3. kolovoza 2021.)
- “Poliklinika nije ustanova u koju roditelji i djeca dolaze protivno svojoj volji…” (…) “Poliklinika u odgovoru na upit novinarke Jelene Jindre: ‘Koliko je od tih ukupnih obrada broj onih koje su napravljene na preporuku centara za socijalnu skrb?’, dostavljen prije objavljenog teksta, jasno navela da Poliklinika nema dostupnih podataka vezano za isto, budući da takvu evidenciju/analizu Poliklinika ne vodi niti je u obvezi istu voditi.”
(citat, dopis br. 1, uvod i točka 1., 21. srpnja 2021.)
Činjenica je da mi je Poliklinika, kao što to i piše u demantiju, “jasno navela” da nema dostupnih podataka o tome koliko je obrada djece napravljeno na preporuku CZSS “budući da takvu evidenciju ne vodi”.
No, činjenica je i da je ravnateljica Gordana Buljan Flander javno govorila da većina djece u Polikliniku dolazi na inicijativu CZSS-a.
“S obzirom na činjenicu da je Poliklinika jedina specijalizirana ustanova ovog tipa u našoj zemlji, čak više od 40% djece dolazi u ustanovu iz drugih dijelova Hrvatske. Većina djece u Polikliniku dolazi na inicijativu njihovih roditelja ili je upućena od strane centara za socijalnu skrb. (…) …čak 15% djece u Polikliniku dolazi zbog izloženosti konfliktnim razvodima roditelja, što često rezultira otuđenjem djeteta od roditelja.”
Na pitanje voditeljice Ane Dasović: “Evo, imam još jedno pitanje za vas. Kako takva djeca dođu u vašu kuću? Da li su to roditelji koji dovedu tu djecu? Da li je to nekakva institucija koju regulira škola, centar za socijalni rad, sud? ” Gordana Buljan Flander odgovara: “Najčešće nam ih upute centri za socijalnu skrb, obitelji, tako da mi onda zapravo obrađujemo dijete.”
Uostalom, sve hrvatske Laure s kojima sam razgovarala tvrde da ih centri za socijalnu skrb, usmeno ili pismeno, upućuju na multidisciplinarnu obradu djeteta isključivo u Polikliniku, o čemu prilažem pismeni dokaz.
Također, prilažem dokaze da Poliklinika koja tvrdi da nema podatke o tome na čiju inicijativu roditelji s djecom dolaze u Polikliniku na obradu, budući da takvu evidenciju/analizu ne vodi niti je u obvezi istu voditi, prikuplja te podatke.
U Zagrebu postoje četiri zdravstvene ustanove koje imaju mogućnost dijagnostičkog i tretmanskog rada s djecom i mladima na području mentalnog zdravlja. Osim Poliklinike, to su Klinički bolnički centar Zagreb (Rebro), Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež (Kukuljevićeva) te Klinika za dječje bolesti Zagreb (Klaićeva). Međutim, kada se sumnja na zlostavljanje djeteta pojavi pred CZSS-om, CZSS-i automatski roditelje i djecu šalju u Polikliniku. Napišu roditeljima tzv. uputnicu, kao na priloženim fotografijama. Premda to nije uputnica, nego dopis roditelju. Ali u njoj CZSS-i kao mjesto pregleda imenuju samo Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. To je, prema mišljenju stručnjaka i roditelja s kojima sam razgovarala, problematično s dva aspekta:
– uopće se ne radi o uputnici (uputnicu za multidisciplinarni pregled ionako mora napisati djetetov pedijatar ili liječnik opće prakse; bez nje nema pregleda u Poliklinici i ona je temelj HZZO-u za plaćanje Poliklinici)
– u toj tzv. uputnici CZSS-i roditeljima ni na koji način ne otvaraju mogućnost odlaska u drugu zdravstvenu ustanovu osim Poliklinike. Većina roditelja s kojima sam razgovarala, uz sav stres koji proživljavaju – nemojmo zaboraviti da djeca i roditelji dolaze u CZSS već u visoko stresnom, ako ne i traumatskom stanju – uzmu zdravo za gotovo tzv. uputnicu CZSS-a misleći da je Poliklinika jedina ustanova u kojoj se može obaviti multidisciplinarna obrada djeteta. Podsjetimo i na podatak koji iznosi sama ravnateljica G. Buljan Flander u “Zagreb – Zdravi grad”: “… čak više od 40% djece dolazi u ustanovu iz drugih dijelova Hrvatske.” Naime, CZSS-i iz cijele Hrvatske, bez ikakva utemeljenja u nekom zakonu ili propisu, pišu roditeljima takve jednake tzv. uputnice za Polikliniku.
To je praksa koja nije zapisana u zakonskim i podzakonskim aktima ili bilo kakvim pravilnicima. Riječ je o usmenom dogovoru CZSS-a i Poliklinike koji traje punih 19 godina, o čemu postoje i brojni dokazi, poput ovih koje smo ovdje iznijeli. CZSS-i roditelje upućuju direktno u Polikliniku, a Poliklinika time ima siguran posao i uputnice obiteljskog liječnika ili pedijatra, na temelju kojih dobiva uplate od HZZO-a.
Od svog osnutka Poliklinika educira stručnjake CZSS-a. S obzirom na to da djelatnost Poliklinike uključuje i edukacije stručnjaka izvan Poliklinike, to ne bi bilo sporno da nije očito da Poliklinika i CZSS-i imaju razvijenu tu praksu upućivanja roditelja samo u Polikliniku. Te tzv. uputnice CZSS-a, prema mišljenju pravnih stručnjaka s kojima sam razgovarala, predstavljaju ozbiljno kršenje ustavnih prava građana RH i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što svaki građanin ima pravo odabrati stručnjaka za kojeg smatra da će najprofesionalnije obaviti pregled djeteta.
Osobito je problematično: što se događa građaninu/roditelju koji pokuša ostvariti svoje ustavno i ljudsko pravo da za obradu svojeg djeteta izabere stručnjake izvan Poliklinike? Ako se roditelj, iz bilo kojega razloga, usprotivi jasnoj uputi CZSS-a da dijete vodi na obradu u Polikliniku i zatraži od CZSS-a da dijete vodi na obradu u drugu javnozdravstvenu ustanovu s istim uslugama, djelatnici CZSS-a to znaju tumačiti kao – nesuradnju. Nesuradnja s CZSS-om, naravno, ima posljedice… Tim posljedicama, zapisanima u izvješćima CZSS-a sudovima, posvetit ćemo poseban nastavak serijala.
Nadalje, nadležni CZSS-i, pored gore navedene metode za suradnju s Poliklinikom, od 2004. razvijaju još jednu metodu koja je, također, povezana s ravnateljicom Poliklinike Gordanom Buljan Flander i Poliklinikom. Usmeno ili pismeno, CZSS roditelje uputi u Savjetovalište Hrabrog telefona za djecu i roditelje “Snaga obitelji” u Dječjoj kući Borovje Hrabrog telefona. Primjerice, “radi razvoja roditeljskih vještina te narušene obiteljske komunikacije uslijed razvoda braka roditelja”. Podsjetimo, Udrugu Hrabri telefon osnovala je 1997. G. Buljan Flander, predsjednica je te udruge do 2005. godine kada daje ostavku na tu poziciju zbog još uvijek nerasvijetljene “afere pravobraniteljica”, o kojoj pišem u 4. dijelu serijala. Od 2005. G. Buljan Flander je u Upravnom odboru Hrabrog telefona. Hrabri telefon, prema podacima sa službene stranice Poliklinike, djeluje u okviru Poliklinike, u prostoru Poliklinike, uostalom prijavljen je na istoj adresi kao i Poliklinika. Kada savjetovateljica “Snage obitelji”, na temelju susreta s roditeljima, uoči “neadekvatnu komunikaciju roditelja” , “preporuča se timska obrada djeteta u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba”. CZSS traži izvješće i iz Dječje kuće Borovje i iz Poliklinike. Međutim, ta savjetovateljica iz “Snage obitelji” Hrabrog telefona istovremeno je i zaposlenica Poliklinike koja sudjeluje u multidisciplinarnim obradama djeteta u Poliklinici. Dakle, ona samoj sebi šalje još jednog pacijenta, tj. još jednu uputnicu za HZZO.
Je li sustav u Hrvatskoj postavljen tako da se u praksi, ako imaš dijete, ne možeš – osim sporazumno – razdvojiti od partnera, odnosno drugog roditelja, a da u to nije uključena Poliklinika? Da li većinu djece iz tzv. konfliktnih razvoda svi putovi vode u Polikliniku? Nemam decidirane odgovore na ta pitanja jer bi oni zahtijevali obradu podataka za koje Poliklinika jasno tvrdi da ih – nema. No, uza sve ovdje navedene činjenice, pored one da upravo Poliklinika primjenjuje, a njezina ravnateljica G. Buljan Flander javno zagovara teoriju otuđenja od roditelja, možda najbolje pokazuje zašto se ta teorija tako brzo i žestoko odrazila na živote velikog broja djece i roditelja.
- “Poliklinika kao gradska zdravstvena ustanova nije uplatila niti jednu kunu za potrebe međunarodnog udruženja EAPAP, kao niti za ranije održane konferencije EAPAP-a u Pragu i Londonu, dok trošak Poliklinike na članarine svojih zaposlenika u EAPAP-u, kao i na sudjelovanju u EAPAP-u iznosi 0 kuna.”
(cit., dopis br. 1, točka 3., 21. srpnja 2021.)
Iz odgovora službenika za informiranje Poliklinike Zdravka Miočevića temeljem Zakona o pravu na pristup informacijama, 30. srpnja 2021.:
“..nije nam poznato koliko je djelatnika Poliklinike u EAPAP učlanjeno niti koje su eventualne obveze ravnateljice Poliklinike u EAPAP-u kao članice upravnog odbora. Broj računa i detalji o bankovnom računu EAPAP-a Poliklinici nisu poznati zato što Poliklinika EAPAP-u nikada nije uplatila nikakvu svotu novca, za članarine niti ikakve druge svrhe, niti na bilo koji način financijski posluje s EAPAP-om. Sukladno tome, ne možemo Vam dostaviti specifikacije jer one ne postoje.
Vezano za troškove Poliklinike u Pragu 2017. godine o kojima pitate, prije svega ne radi se o ‘osnivačkoj skupštini’, iako je EAPAP tada osnovan, nego je to bio sastanak stručnjaka iz raznih europskih zemalja koji se bave manipulacijom djecom od strane roditelja u razvodu braka, a organizatori su pozvali ravnateljicu Poliklinike prof. dr. sc. Gordanu Buljan Flander da održi predstavljanje našeg načina rada, ali i izazova s kojima se svakodnevno susrećemo (…) Na stručnom skupu i razmjeni iskustava međunarodnih stručnjaka, iz Poliklinike bile su: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, Anamarija Španić, mag. psych., Mia Roje, mag. psych. i Tea Brezinšćak, mag. psych. Kotizacije nisu plaćene od strane Poliklinike jer nisu bile ni predviđene. Poliklinika je financirala troškove putovanja i smještaja za svoje djelatnike.
Vezano za 2. konferenciju EAPAP-a u Londonu 2018., Poliklinika nije imala nikakav financijski trošak suorganiziranja. Na konferenciji iz Poliklinike sudjelovale su: prof .dr. sc. Gordana Buljan Flander, Ana Raguž, mag. psych., Mia Roje, mag. psych., i Ella Selak Bagarić, mag. psych. Kotizacije djelatnicima Poliklinike nisu bile naplaćene. Poliklinika je financirala troškove putovanja i smještaja za svoje djelatnike.” (op. a., kurzivom istaknula J. Jindra)
EAPAP = Woodall + Poliklinika
“Neistiniti su i zlonamjerni navodi da bi Poliklinika osnovala udrugu, kako EAPAP, tako i bilo koju drugu udrugu.”
(citat, dopis br. 3, točka 2., od 3. kolovoza 2021.)
“Poliklinika kao gradska zdravstvena ustanova nije uplatila niti jednu kunu za potrebe međunarodnog udruženja EAPAP, kao niti za ranije održane konferencije EAPAP-a u Pragu i Londonu, dok trošak Poliklinike na članarine svojih zaposlenika u EAPAP-u, kao i na sudjelovanju u EAPAP-u iznosi 0 kuna.”
(cit., dopis br. 1, točka 3., 21. srpnja 2021.)
Europsku udrugu praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP), prema javno dostupnim podacima objavljenima na web-stranici EAPAP-a, 2017. osnovali su Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i poslovni subjekt Klinika za razdvojene obitelji (Family Separation Clinic LLP) iz Londona u vlasništvu Karen i Nicka Woodalla. Dakle, jasno i nedvosmisleno na službenoj stranici te “organizacije” stoji da je Poliklinika suosnivač EAPAP-a (eng. founder). Ako to nije točno, onda se opaske o “neistinitim i zlonamjernim navodima” trebaju adresirati EAPAP-u, a ne potpisnici ovih redaka. No, možda Poliklinika misli na nešto drugo. Kad tvrdi da nije “osnovala udrugu”, možda se iz ovoga nastoji izvući semantikom. Naime, istražujući pozadinu osnivanja EAPAP-a, utvrdila sam da u registru udruga i zaklada Velike Britanije i Hrvatske EAPAP uopće ne postoji. Dakle, moj je najveći profesionalni propust to što sam povjerovala u riječi ravnateljice Poliklinike G. Buljan Flander, koja i u medijima i na službenoj stranici Poliklinike tvrdi da je riječ o – udruzi.
Izvjesno je, naime, da je EAPAP u biti “neformalna organizacija” čije osnivanje nije formalizirano, što je potencijalno još veći problem za Polikliniku.
Ako je EAPAP neformalna udruga građana, kako je moguće da supružnici Woodall iz Family Separation Clinic LLP, suosnivači EAPAP-a s Poliklinikom, postaju o javnom trošku edukatori stručnjaka Poliklinike o otuđenju, ali i cijelog hrvatskog sustava za zaštitu djece i obitelji? Kako je moguće da Poliklinika s EAPAP-om organizira konferenciju u Zagrebu koja se financira javnim sredstvima? Kako je moguće da Poliklinika financira troškove puta i smještaja svojim djelatnicima na tzv. konferencije EAPAP-a? Kako je moguće da zaposlenici Poliklinike u svoje radno vrijeme, za koje dobivaju osobne dohotke iz gradskog proračuna, rade za EAPAP?
U priloženim dokumentima, nadalje, vidljivo je da EAPAP naplaćuje sudjelovanje na svojim konferencijama. Za 2. konferenciju EAPAP-a u Londonu 2018. godine, na kojoj su panelisti ravnateljica G. Buljan Flander i sutkinja Lana Pető Kujundžić, EAPAP nudi sponzorske pakete za paneliste. Vrlo je neobično da je stručna konferencija osmišljena kao marketinški događaj, da nudi marketinške pakete kao da se radi o komercijalnom eventu. Prvo, to nedvosmisleno znači da EAPAP-u nije važno tko sudjeluje na konferenciji, nego to može svatko tko plati. Drugo, na čiji račun sjeda taj novac? Podsjetimo, prema službenim podacima registra Companies House, tvrtka Woodallovih Family Separation Clinic LLP je 2018. u mirovanju.
Statut i sjedište EAPAP-a, ime osobe koja je pravni zastupnik EAPAP-a, broj računa EAPAP-a, dužnosti Gordane Buljan Flander u šesteročlanom Upravnom odboru EAPAP-a – sve su to informacije na koje Poliklinika odgovara šutnjom. Ne odgovara na upite iako je, vrijedi to ponoviti, Poliklinika, prema javno dostupnim podacima, suosnivač EAPAP-a.
Budući da EAPAP nije registriran u zemljama u kojima djeluje, pa je uopće sporno postoji li račun te, po svemu sudeći, neformalne organizacije, ključno je pitanje kome se uplaćuje taj novac, na čiji račun. Na račun EAPAP-a ili na račun Family Separation Clinic LLP? Dodajmo, ne nude se sponzorski paketi samo panelistima nego i roditelji moraju platiti svoje sudjelovanje na konferenciji. Primjerice, na tu londonsku konferenciju EAPAP-a roditelji su se morali prijaviti na email adresu Family Separation Clinic, uz obavezu plaćanja registracije. “Imajte na umu da su svi roditelji koji su nam već poslali e-poštu sada registrirani i bit će im dostavljen račun za plaćanje. Vaše mjesto se potvrđuje čim se uplata izvrši, ali nema potrebe da nam šaljete e-poruku kako biste se raspitali o računu, on će biti poslani u narednim danima”, napisala je Karen Woodall uoči te konferencije, 19. srpnja 2018., na svojem blogu.
Što je, naime, uopće Family Separation Clinic LLP? Tvrtka je osnovana 5. lipnja 2014. Stavljena je u status mirovanja pa opet aktivirana 2020. godine. Godine u kojima Woodallovi zarađuju u Hrvatskoj edukacijama o “otuđenju” su godine tijekom kojih je tvrtka u mirovanju. Prva poslovna aktivacija Family Separation Clinic LLP vidljiva je u ožujku 2020., nakon godina “spavanja”. Trenutno su aktivna dva direktora tvrtke: Karen i Nicholas Frederick Woodall (Nick Woodall).
Gordana Buljan Flander javno predstavlja Woodallove kao vodeće svjetske autoritete za “otuđenje od roditelja” s Klinike za razdvojene obitelji u Londonu. Međutim, prema javno dostupnim podacima, njihova tvrtka, koja se zove Family Separation Clinic LLP, registrirana je na adresi 50 Liverpool Street, London, što je adresa zgrade za unajmljivanje poslovnog prostora. Na toj je poslovnoj lokaciji moguće dobiti i takozvanu “virtualnu adresu”. Za 75 funti mjesečno svaka firma ima pravo korištenja ove adrese pri registraciji tvrtke i u bilo kojem obliku poslovanja. U cijenu takvog najma uračunato je i prosljeđivanje pošte, ali ne i fizički prostor za rad. To je znatno skuplji angažman. Prema nekim britanskim poslovnim stranicama, na toj su adresi registrirana 22 poslovna subjekta. Takve se adrese na atraktivnim lokacijama inače koriste za “dizanje profila” unajmljivača virtualnih poslovnih prostora.
Prema službenim stranicama Family Separation Clinic, Woodallovi psihoterapiju rade ili putem Skypea ili dolaze u domove klijenata, s jasnom napomenom da im i troškovi puta i smještaja moraju biti plaćeni.
U međuvremenu je napravljena nova stranica EAPAP-a, koja vodi na novi subjekt IAPAC (International Academy of Practice with Alienated Children), u prijevodu Međunarodna akademija prakse s otuđenom djecom. Otvorena je 19. svibnja 2021., a vodi ju drugo profitno društvo u kojem je vlasnik i direktor Nick Woodall – Separated Families (Europe) Ltd. Tu firmu je, prema javno dostupnim podacima, 29. lipnja 2010. osnovala Barbara Kahan i isti dan dala ostavku. The Sunday Times 11. prosinca 2016. objavljuje tekst o Barbari Kahan pod naslovom: “Kako je jedna 85-godišnja žena osnovala 25.802 kompanije?”.
Nastajanje EAPAP-a, prvi kontakt sa zagrebačkom Poliklinikom i mirovanje spomenute tvrtke imaju zanimljivu i povezanu pozadinu. U srpnju 2018. godine Karen Woodall napisala je na svom blogu da je EAPAP kao inicijativa nastao nakon što ju je Britansko udruženje za savjetovanje i psihoterapiju (BACP), krovno tijelo za savjetnike i psihoterapeute koji rade u Ujedinjenom Kraljevstvu, sankcioniralo zbog “profesionalne zloupotrebe” u praksi. Godine 2015. BACP je utvrdio da je Karen Woodall povrijedila dužnosti zato što je dijagnosticirala dijete koje uopće nije upoznala u tom trenutku. Drugi dio se odnosio na “nedostatak jasnoće u pogledu financijskih naknada i prirode ponuđenih usluga”. Kao što sam napisala u tekstu “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece (2)”, vijeće spomenutog udruženja navelo je da “gospođi Woodall nedostaju osobne moralne kvalitete iskrenosti, integriteta, kompetentnosti i mudrosti kojima svi praktičari trebaju težiti”.
Karen Woodall u spomenutom je blogu napisala da se od navedenih sankcija oporavila zahvaljujući “toplini, razmjeni iskustava te podršci i interesu za naš rad u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, koja je potaknula san o tijelu za praktičare u ovom području”. Tako je, piše ona, nastala ideja o EAPAP-u, u suradnji sa zagrebačkom Poliklinikom koju vodi G. Buljan Flander.
Britanske sankcije su obznanjene 2015. godine, a početak odnosa s Poliklinikom otpočeo je godinu poslije.
Na zahtjev da mi se dostave svi računi koje je Poliklinika isplatila Woodallovima od 2016. godine do danas, oglušili su se. S obzirom na to da pravo zastupanja privatne firme Family Separation Clinic LLP imaju Karen i Nick Woodall, a Poliklinike ravnateljica Gordana Buljan Flander, postavlja se pitanje je li G. Buljan Flander – i kao ravnateljica i kao predsjednica Stručnog vijeća Poliklinike koja od 2016. financira edukacije o “otuđenju od roditelja” Karen i Nick Woodalla – u sukobu interesa.
Potpuno jasno i nedvosmisleno na službenoj stranici Europske udruge praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP) piše da je Poliklinika osnivač (founder) EAPAP-a. Potpuno jasno i nedvosmisleno, utvrdila sam da EAPAP nije udruga.
Nadalje, Poliklinika je organizirala 3. Konferenciju EAPAP-a u Zagrebu, udruženja u čijem Upravnom odboru je i ravnateljica G. Buljan Flander, a javnosti još uvijek nije obrazložila: ni što je EAPAP ni što je to u webinaru koštalo – pola milijuna kuna.
U idućem nastavku gošća serijala Nataša Škrbić, sociologinja s američkim magisterijem iz javne uprave, Sveučilišta Syracuse, New York, konzultantica za javni i neprofitni sektor, piše o tome zašto “otuđenje od roditelja” ne smije ući u hrvatske javne politike ni zakone.
JELENA JINDRA
Novinarka Jelena Jindra je zaposlena na Hrvatskoj radio televiziji, radi u Programu za kulturu, a mnogi je gledatelji pamte po prilozima koje je radila za emisiju Pola ure kulture. Prošla je klasičan novinarski put, od gradske rubrike Večernjeg lista, do TV Mreže i tjednika Globus, a pisala većinom filmske kritike. Istodobno je brusila pero na niz istraživačkih priča, a ovqa koju donosimo jedna je od posljednjih na kojima je radila mjesecima. Rođena 1972. u Rijeci, a diplomirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Serijal tekstova “Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?” napisan je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije.
Tekstovi koji prethode:
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 1. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 2. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 3. dio
Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? 4. dio