Pseudoznanstveni koncept „otuđenje od roditelja“ kao i vrlo raširena praksa sudova brojnih zemalja u svijetu da ga koriste i zloupotrebljavaju tijekom sudskog procesa o skrbništvu djece ignorirajući nasilje u partnerskim vezama bit će sutra jedna od krucijalnih tema i rasprava 53. sjednice Vijeća za ljudskih prava Ujedinjenih naroda. Vrlo podrobno Izvješće, temeljeno na više od tisuću podnesaka o slučajevima dodjele skrbništva djece u kojima se ignoriralo nasilje intimnih partnera, posebice prema ženama i djeci, te niza istraživanja takve sudske prakse provedenih unazad posljednje četiri godine, iznijet će Reem Alsalem, posebna izvjestiteljica Ujedinjenih naroda o nasilju nad ženama i djevojčicama, njegovim uzrocima i posljedicama.
Reem Alsalem
Posebna izvjestiteljica Alsalem u Izvješću je, čije naglaske ekskluzivno donosimo, posebice istaknula zabrinutost zbog ustaljenih praksi brojnih jurisdikcija država, koje imaju tendenciju odbacivanja povijesti obiteljskog nasilja i zlostavljanja u slučajevima dodjele skrbništva. I unatoč tome što tako i sam pravosudni sustav doprinosi omogućavanju daljnjeg nasilja zlostavljajućih roditelja. Usustavljuje ga, jer primjenom pseudoznanstvenog koncepta ‘otuđenje od roditelja’, kada se protiv, najčešće majki, na prijavu najčešće zlostavljajućeg oca, podižu optužnice da su ‘otuđujuće roditeljice’, čime ne rade u najvećem interesu djece, nego na njihovu štetu. U Izvješću su razmatrani i podnesci iz Hrvatske, a izvjestiteljica navodi i konkretne primjere hrvatskih praksi iz podnesaka nevladinih organizacija Autonomne ženske kuće i SOS Rijeka.
Tako ističe da čak i u slučajevima kada same majke i/ili djeca iznose vjerodostojne optužbe za fizičko ili seksualno zlostavljanje: „U nekoliko zemalja obiteljski su sudovi skloni prosuđivati takve optužbe kao namjerne pokušaje majki da manipuliraju svojom djecom kako bi ih odvojile od očeva. Ovaj navodni napor roditelja koji navodi zlostavljanje često se naziva “otuđenje od roditelja”, iako općeprihvaćena klinička ili znanstvena definicija “otuđenja od roditelja” ne postoji.“
„Općenito govoreći, otuđenje od roditelja odnosi se na namjerne ili nenamjerne radnje koje uzrokuju neopravdano odbacivanje djeteta prema jednom od roditelja, obično ocu“, precizira Alsalem te detaljnije pojašnjava podrijetlo ove kovanice, ovog koncepta koji je unazad par desetljeća postao, napominje, i vrlo lukrativni posao stručnjaka koji rade u sustavu skrbi za djecu te su uključeni u procese obiteljskih sudova, a sebe nazivaju ih i praktičarima otuđenja od roditelja.
„Pseudoznanstveni koncept roditeljskog otuđenja skovao je Richard Gardner, psiholog, koji je tvrdio da djeca koja navode seksualno zlostavljanje tijekom visoko konfliktnih razvoda pate od “sindroma roditeljskog otuđenja” uzrokovanog majkama koje su navele svoju djecu da vjeruju da su ih njihovi očevi zlostavljali. Preporučio je drakonske ‘lijekove’ za rješavanje tog sindroma, uključujući potpuno odvajanje djece od majke kako bi se dijete ‘deprogramiralo’. Gardnerova teorija je kritizirana zbog nedostatka empirijske osnove, zbog svojih problematičnih tvrdnji o seksualnom zlostavljanju i zbog preoblikovanja tvrdnji o zlostavljanju kao lažnih alata za otuđenje, što je, u nekim slučajevima, odvratilo evaluatore i sudove od procjene je li se zlostavljanje stvarno dogodilo. Taj koncept odbacila su medicinska, psihijatrijska i psihološka udruženja, a Svjetska zdravstvena organizacija je sindrom 2020. uklonila iz Međunarodne klasifikacije bolesti. Unatoč tome, Gardner je dobio znatnu popularnost i naširoko se koristio za negiranje optužbi za obiteljsko i seksualno zlostavljanje unutar obiteljskih sudskih sustava na globalnoj razini“, navodi Alsalem i u Izvješću posebno ističe kako je otuđenje od roditelja postao nedvojbeno unosan posao koji omogućuje stručnjacima da uz naknadu pružaju svoje usluge u obiteljskim postupcima:
„Programi obuke i konferencije, koji su se umnožili na globalnoj razini tijekom posljednja dva desetljeća, pružaju još jedan tok prihoda. Ovo može djelomično objasniti otpor u akademskoj literaturi protiv kritiziranja roditeljskog otuđenja potkopavanjem vjerodostojnosti istraživanja koja dokazuju veze između pozivanja na roditeljsko otuđenje i obiteljskog nasilja. Istraživanja pokazuju da tamo gdje obiteljsko nasilje postoji uvećava se rizik na pozivanja na roditeljsko otuđenje. Akademski stručnjaci primijetili su zabrinjavajući razvoj prema kojem ugledni akademski časopisi iz područja psihologije objavljuju članke koji promiču pojam „ponašanja otuđenja ” bez primjene uobičajenih standarda znanstvene strogosti u recenziji ili nedopuštanja prava na odgovor autorima čije su studije predmet takve kritike.“
Zašto suci ignoriraju obiteljsko nasilje kod razvoda i procesa za skrbništvo?
Izvješće posebne izvjestiteljica Vijeća UNa-a za ljudska prava daje dobar pregled sudskih praksi i načina na koje se obiteljski sudovi u različitim državama i regijama pozivaju na “otuđenje od roditelja” ili slične pseudo-koncepte u slučajevima skrbništva, zanemarujući povijest obiteljskog nasilja, što može dovesti do dvostruke viktimizacije žrtava takvog nasilja. Izvješće također nudi preporuke za države i druge dionike o tome kako riješiti situaciju. Jedna od ključnih je ne ignorirati postojanje i povijest nasilja u intimnim vezama, u obitelji, nasilja prema ženama i djeci. Štoviše, upravo u takvim slučajevima sporova za skrbništvo odbaciti sve aktivnosti koje bi išle u smjeru optužbi ili istraga o otuđujućim roditeljima.
Empirijska analiza slučajeva otuđenja od roditelja provedena u Kanadi 2018. govori da je od 357 slučajeva, 41,5 posto uključivalo tvrdnje o zlostavljanju u obitelji ili prema djeci, a u 76,8 posto tih slučajeva upravo počinitelji podnose zahtjev za otuđenje tijekom postupka o dodjeli skrbništva djece.
Studija u Brazilu otkrila je da su žene optužene za otuđenje od roditelja u 66 posto slučajeva, za razliku od 17 posto slučajeva u kojima je optužen muškarac, a muškarci su iznosili više neutemeljenih optužbi.
U SAD-u podaci pokazuju da se stope gubitaka skrbništva između majki i očeva značajno razlikuju, ovisno o tome koji roditelj navodi otuđenje. Kad je otac tvrdio da ga je majka otuđila, njezino je pravo na skrbništvo oduzeto u 44 posto slučajeva. Kada je situacija bila obrnuta, majke su dobile skrbništvo od očeva u samo 28 posto slučajeva. Dakle, kada se optužuje otuđenje, majke imaju dvostruko veću vjerojatnost izgubiti skrbništvo u usporedbi s očevima. To je dovelo do godišnje procjene da 58 tisuća djece u SAD-u bude smješteno u opasno kućno okruženje, dodijeljeno roditelju koji ima povijest nasilja u obitelji.
Istraživanje provedeno u Novom Zelandu donosi podatke da je čak između 55 do 62 posto majki optuženo kao otuđujući roditelji.
U Italiji je lani objavljeno izvješće o sudskoj praksi dodjele skrbništva povezano s optužbama za otuđenje od roditelja, koje pokazuje da na građanskim sudovima u 96 posto rodno uvjetovano nasilje i nasilje u obitelji suci ne smatraju relevantnim uopće razmatrati prilikom dodjele skrbništva djece.
U Mađarskoj suci iskaze o obiteljskom nasilju odbacuju, pozivajući se na pravni okvir koji ne omogućuje da se tijekom postupka dodjele skrbništva to ispituje i uopće uzima u obzir.
Podnesci iz Australije, Austrije, Brazila, Kolumbije, Njemačke, Velike Britanije i Sjeverne Irske navode slučajeve u kojima su djeca odvedena od primarnog skrbnika i prisiljena živjeti s roditeljem zlostavljačem. U podnescima iz tih zemalja se navodi da su policijske službe za zaštitu djece naloge provodile za pristup i skrbništvo provodile i na silu, kada se dijete očito nije htjelo pridržavati, traumatizirajući i dijete i majku.
„Ne poduzimaju se aktivni napori da se pomno ispita nasilje u obitelji. U 2017. parlamentarno istražno povjerenstvo u Brazilu pronašlo je vezu između roditeljskog otuđenja, obiteljskog nasilja i seksualnog zlostavljanja. Međutim, odvjetnici i stručnjaci koji brane otuđenje od roditelja lobirali su da se ne poduzmu nikakve mjere za zaštitu žrtava. Unatoč povijesti obiteljskog nasilja, sudovi su se pozivali na pseudo-koncept roditeljskog otuđenja ili okrivljavali majke za namjernu izolaciju djece od njihovih očeva, čak i kada je sigurnost majke ili djeteta bila ugrožena. To je spomenuto u podnescima primljenim i iz Irske, Izraela, Turske i Ukrajine. Prema podnesku iz Japana, čak i u slučajevima kada je obiteljsko nasilje priznato, majke su optužene jer nisu prijavile zlostavljanje, a nisu to učinile zbog zaštite djece“, podvlači u Izvješću Alsalem.
Otuđenje od roditelja i njegova povezanost s obiteljskim nasiljem
Reem Alsalem izrijekom naglašava kako je korištenje otuđenja od roditelja izrazito rodno uvjetovano i često se koristi protiv majki, a pregled sudske prakse dokazuje da se primjenjuje upravo u onim slučajevima gdje postoji obiteljsko nasilje, a koje se u procesima dodjele skrbništva nad djecom potpuno zanemaruje.
„Pozivanje na otuđenje od roditelja je produžetak obiteljskog nasilja. I muškarci također mogu postati žrtve obiteljskog nasilja, međutim, žene su u mnogo većem riziku, a dinamika zlostavljanja drugačija je za muškarce. Usprkos tome, sudovi ne poklanjaju dovoljno pažnje na navode o obiteljskom nasilju, već pokreću vrlo problematične pretpostavke. Primjerice, da ono uzrokuje tek malo štete majci ili djetetu i da ono prestaje odvajanjem. Sudovi i suci pogrešno shvaćaju i podcjenjuju posljedice obiteljskog nasilja i njegove učinke na djecu i skloni su odobravati kontakt s očevima, nasilnicima. Čineći to, suci ne ispunjavaju svoju dužnost da zaštite djecu od ozljeda, dajući očevima zlostavljačima nenadzirani pristup svojoj djeci, uključujući i slučajeve u kojima su suci utvrdili da je došlo do fizičkog i/ili seksualnog nasilja. I kada suci priznaju da je postojalo obiteljsko nasilje, smatraju ga prošlošću. Istraživanja podnesenih slučajeva pokazala su da počinitelji obiteljskog nasilja također mogu zloupotrijebiti postupke na temelju obiteljskog prava kako bi nastavili vršiti nasilje nad svojim žrtvama, što rezultira sekundarnom traumatizacijom. I u ovom kontekstu otuđenje od roditelja može se koristiti kao korisna taktika“, napominje Alsalem i pojašnjava:
„Tvrdnje da je majka otuđila dijete često se koriste kako bi se pokazalo da dodjela skrbništva majci nije u najboljem interesu djeteta jer ona neće olakšati kontakt s ocem. Kao što je navedeno u nizu podnesaka, obiteljsko nasilje i roditeljsko otuđenje često su zamagljeni u sustavima obiteljskog prava, a na štetu žrtava nasilja. Zaštitničke majke dovedene su u nezavidnu poziciju u kojoj se inzistiranje na iznošenju dokaza o obiteljskom nasilju ili zlostavljanju djeteta može shvatiti kao pokušaj otuđenja djece od drugog roditelja, što može rezultirati gubitkom primarne skrbi ili kontakta s djecom. Korištenje roditeljskog otuđenja ima tendenciju da postane samoispunjavajuće proročanstvo. Čim se roditelje ocijeni kao “otuđujuće”, “neumoljive” ili “ne slušaju”, njihovo djelovanje ili nedjelovanje može biti ograničeno. Kao rezultat toga, navodi o obiteljskom nasilju ostaju po strani kao jednokratna pojava. Time se nasilje u obitelji svodi na manji sukob, a žene i djeca stigmatiziraju i patologiziraju. Posljedice pristranih odluka o skrbništvu mogu biti katastrofalne, rezultirajući određenim incidentima kada je kontakt dodijeljen očevima s nasilnom poviješću, smrću djece i ženama.
NATAŠA ŠKRBIĆ: Koncept otuđenja opstaje na paradigmi ravnopravnog roditeljstva koju treba mijenjati kada postoji nasilje u obitelji
„Izvještaj je iznimno važan, jako kvalitetan, a preporuke su promišljene i sveobuhvatne. Sažeti su ključni problemi koji se vezuju uz primjenu pseudoznanstvenog koncepta “otuđenja od roditelja” globalno. Taj koncept se sasvim nekritički, da ne kažem opasno, primjenjuje u sustavima za zaštitu djece i na obiteljskim sudovima. U slučajevima nasilja nad ženama i djecom, što je dokazano kroz niz podnesaka izvjestiteljici, ali i u nizu istraživačkih studija. Radi se o rodno pristranom konceptu, koji dovodi u opasnost i žene i djecu, i to je specijalna izvjestiteljica argumentirala. Tzv. “otuđenje od roditelja” ili slični pojmovi kao npr. manipulacija, alat je za minimiziranje ili potpuno ignoriranje učinaka nasilja nad ženama i nasilja nad djecom, uključujući i učinaka seksualnog nasilja nad djecom“, govori nam Nataša Škrbić, sociologinja s magisterijem iz javne uprave Sveučilišta Syracuse, New York, koja godinama istražuje probleme prevencije nasilja u obitelji, posebice nakon razvoda ili razlaza kada nerijetko dolazi i do tragičnih događaja jer nasilni roditelj neometano nastavlja zlostavljanje, koju smo zamolili za komentar Izvješća posebne UN-ove izvjestiteljice Reem Alsalem.
„Posebno je vidljivo iz izvješća da se primjenom ovog koncepta ne krše samo ljudska prava žena žrtava nasilja u obitelji, nego i djece. Pravo djeteta na mišljenje koje jamči članak 12. UN Konvencije o pravima djeteta kao i članak 19., pravo djeteta na sigurnost i život bez nasilja, zbog načina na koji se koncept, selektivno primjenjuju ili se uopće ne primjenjuju, izlaže djecu opasnosti. Pomoću tog koncepta, važna Konvencija o pravima djece, svela se na krajnje reducirani diskurs prava djeteta na oba roditelja, bez obzira na povijest obiteljskih odnosa i odnosa djeteta s jednim ili oba roditelja što je neprihvatljivo i nema znanstvenu utemeljenost, a nema ni utemeljenost u ovom međunarodnom dokumentu o pravima djece. Promicanje kontakta djeteta i roditelja pa makar bio i osuđeni nasilnik, nakon razvoda ili razdvajanja, predstavlja rizik i za ženu i za dijete i nerijetko dovodi do nesigurnih i opasnih roditeljskih aranžmana, u kojima su neka djeca i žene i smrtno stradali. Veza između ovog koncepta i seksualnog nasilja nad djecom istaknuta je kao poseban važan dio izvješća. Podnesci iz Brazila, ali i drugih zemalja, koji su ukazali na to, a zbog čega je prošle godine taj nesretni zakon o otuđenju i donekle izmijenjen, a sada je ponovo rasprava o njegovom ukidanju, dovoljno ilustriraju opasnost prikrivanja seksualnog nasilja nad djecom pomoću koncepta otuđenja. Isto se odnosi i na nasilje nad ženama.“
O primjerima dobre prakse nekih zemalja
„Specijalna izvjestiteljica je navela i primjer dobre prakse, Australije koja prekida s Howardovom erom obiteljskog zakona i tzv., ravnopravnog roditeljstva ili zajedničke roditeljske odgovornosti u slučajevima nasilja u obitelji. Ravnopravno roditeljstvo je primjeren i poželjan oblik tamo gdje je ono i moguće. Ali ne i u slučajevima nasilja u obitelji. Najnoviji prijedlog Obiteljskog zakona koji je u australskom parlamentu prošao treće čitanje izbacuje “zajedničku roditeljsku odgovornost” iz Obiteljskog zakona jer su upravo analizom koja je prethodila reformi utvrdili da je to nužna pretpostavka kako bi se spriječile odluke koje mogu dovesti do fatalnih ishoda u slučajevima nasilja u obitelji, i da na temelju te paradigme i koncept otuđenja tako dugo djeluje “uspješno”. Koncept otuđenja opstaje od kada je naglasak na ravnopravnom roditeljstvu i od kada se kako je utvrdio i državni odvjetnik Australije, počelo pogrešno tumačiti što je to zajedničko ili jednako vrijeme s oba roditelja. I nedavno istraživanje tri sveučilišta u Španjolskoj pokazuje da koncept otuđenja i inzistiranje na ravnopravnom roditeljstvu uspješno konvergiraju. U novom prijedlogu australskog obiteljskog zakona i dalje je naglasak na najboljem interesu djeteta, ali ovaj put sasvim jasno, mora se uzeti u obzir prethodno nasilje, izloženost tom nasilju, učincima koje to nasilje ima na dijete i ženu i potrebno je procijeniti sigurnost uz benefite kontakta u odlukama o skrbništvu. To je put kojim Hrvatska treba ići u izmjenama Obiteljskog zakona s obzirom na proturječnosti u tom zakonu”, napominje Nataša Škrbić.
Naša Škrbić
“Vidjet ćemo što će biti dalje. U svakom slučaju Vijeće za ljudska prava UN-a je važno tijelo na kojem će specijalna izvjestiteljica predstaviti ovo izvješće. Da li će uslijediti neka rezolucija, ne znam. Odluke ovog tijela nažalost nemaju pravno obvezujuću snagu, ali tijelo ima politički utjecaj. Za Hrvatsku bi bilo jako loše da nastavi ignorirati slijed preporuka važnih međunarodnih mehanizama za ljudska prava. Još 2015. je za Hrvatsku CEDAW dao preporuke za odbacivanje otuđenja u postupcima odluka o skrbništvu u slučajevima nasilja nad ženama, nakon toga je uslijedila rezolucija EU Parlamenta koja također govori o zabrani i štetnosti ovog koncepta. Sada imamo i ovo UN izvješće koje govori o zabrani korištenja koncepta, a za očekivati je da će nadzorni mehanizam GREVIO također dati iste preporuke Vladi RH o provedbi Istanbulske konvencije, i to ćemo nadam se, imati prilike čitati na jesen kada izvješće bude usvojeno i javno dostupno. Posebno je važno i da su podneske podnijele i nevladine organizacije iz Hrvatske. Sva tri izvještaja u sjeni su provedbe Istanbulske konvencije, a podnesci hrvatskih nevladinih organizacija GREVIO-u nedvosmisleno pokazuju kršenje prava žena i djece u postupcima skrbništva i raširenost primjene znanstveno neutemeljenog koncepta otuđenja. A Hrvatska Vlada je dužna konzultirati se s nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom žena žrtava nasilja.“
U Izvješću UN-a i štetna praksa primjene otuđenja od roditelja u Hrvatskoj
Za gotovo do jučer nepoznate pojmove ‘otuđenje od roditelja’ i ‘otuđujući roditelj’ šira je hrvatska javnost doznala prije dvije godine zahvaljujući novinarsko-istraživačkom serijalu ‘Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?’ objavljenom na portalu H-alter, autorice Jelene Jindre, kroz koji je razotkriveno da je u Hrvatskoj na desetine majki optuženo da su ‘otuđujući roditelji’. Da s tom etiketom prolaze torturu institucija, a nekima od njih su temeljem te ‘dijagnoze’ djeca oduzeta i dana na skrbništvo ocu ili odvedena u dom. Neki od tih očeva, koji su i pokrenuli postupak vještačenja sindroma otuđujućeg roditelja nad majkama njihove djece, su očevi koje su njihove partnerice ili supruge prethodno optužile za nasilje u obitelji. I tako se vode odvojeni postupci za nasilje, odvojeni za skrbništvo nad djecom, a praktičari ‘otuđenja od roditelja’ tu dijagnozu rado primjenjuju u rješavanju visokokonfliktnih razvoda. Novinarka Jindra razgovarala je sa 40 majki i jednim ocem s tim iskustvom parničenja i optužbi za otuđenje od roditelja, no, sve dok detalje svog višegodišnjeg bolnog iskustva bitke za dijete nije javno iznijela Severina Vučković, također jedna od majki s dijagnozom ‘otuđujućeg roditelja’, nadležni se političari i nadležna državna i lokalna tijela zadužena za zaštitu djece i obitelji nisu ni oglašavali, a kamoli da bi pokrenuli istrage navoda iz novinarskog serijala.
Razotkrivena je i mreža stručnjaka, promotora i praktičara otuđenja od roditelja, koje su u konfliktnim razvodima i procesima dodjele skrbništva djece sudovi angažirali. Podsjetimo, tadašnja ravnateljica Poliklinike za djecu i mlade Grada Zagreba, Gordana Buljan Flander, osnovala je s britanskim praktičarima ‘otuđenja’ bračnim parom privatnih psihoterapeuta Karen i Nick Woodall Europsku udrugu praktičara otuđenja od roditelja (EAPAP) i od pojma “otuđenja od roditelja” koji nema ni znanstveno ni medicinsko utemeljenje napravili uspješan biznis. Nakon otkrića njezine uloge i uloge Poliklinike u cijeloj ovoj aferi krenule su inspekcije Poliklinike i smjene vodećih ljudi na čelu ove gradske ustanove, a koja je imala nadležnost u cijeloj Hrvatskoj po pitanjima dijagnostike i vještačenja pri visoko konfliktnim razvodima i pitanjima skrbništva nad djecom. Poliklinika je pod vodstvom Gordane Buljan Flander najviše i radila edukacije socijalnih radnika, pravnika, psihologa, sudaca o sindromu otuđenja od roditelja promovirajući njegovu primjenu u sudskoj praksi. Na tisuće je hrvatskih stručnjaka proteklih godina prošlo tu edukaciju.
JELENA JINDRA: Hrvatskim Laurama sustav i dalje nanosi nepravde
Jelena Jindra
„Činjenice iz ovog izvješća, kao i činjenica da je Europski parlament 2021. usvojio Rezoluciju u kojoj poziva države članice da ne priznaju sindrom otuđenja od roditelja u svojoj sudskoj praksi i pravu te da odvraćaju od njegove uporabe u sudskim postupcima ili je čak zabrane, osobito tijekom istraga radi utvrđivanja postojanja nasilja, pa onda i činjenica da je Laura Massaro, žena koja je u borbi za sina digla Italiju na noge i srušila teoriju otuđenja od roditelja, primila nagradu Europskog parlamenta “Europski građanin 2022.”, sve te činjenice potvrđuju da je koncept otuđenja od roditelja znanstveno neutemeljen i izmišljen da bi se s jedne strane nastavilo zlostavljanje žena i djece, a s druge strane uvela nova unosna profesija ‘praktičara otuđenja’, kaže novinarka Jelena Jindra, koju smo zamolili za komentar Izvješća koji će sutra otvoriti rasprave i na Vijeću UN-a za ljudska prava u nastojanju da se ‘otuđenje od roditelja’ kao alat rodnog i obiteljskog nasilja suzbije iz sustava koji treba skrbiti za najveću dobrobit djece.
„No, u Hrvatskoj se činjenicama i potragom za činjenicama malo tko bavi. Većina stručnjaka iz sustava ima svoje mišljenje, svoje istine koje potpuno zanemaruju činjenice. Pa i ključni manifest za ulazak otuđenja od roditelja u hrvatski sustav koji su 2019. objavile ozbiljne akademske građanke Gordana Buljan Flander i Lana Petö Kujundžić, a podržala ih je i Marina Ajduković zove se, da podsjetim, ’28 istina struke’. S obzirom na te ‘istine’, ne mogu procijeniti koju težinu će u hrvatskoj praksi imati činjenice iz ovog izvještaja. Serijal Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece? nije zaustavio nanošenje daljnjih nepravdi hrvatskim Laurama i njihovoj djeci – žrtvama primjene tog koncepta otuđenja od roditelja. Praksa je danas jednaka kao i prije dvije godine, cijeli sustav je educiran da prepoznaje nešto čega nema i trebat će vremena da si prizna da je car gol.“
PREPORUKE ZA ODBACIVANJE ‘OTUĐENJA OD RODITELJA’ KOD DODJELE SKRBNIŠTVA
Hrvatsku stručnjakinju za ovu problematiku, Natašu Škrbić, koja godinama radi i istražuje načine najboljih prevencija nasilja u obitelji, posebice nakon razvoda ili razlaza dolazi i do tragičnih događaja, upitali smo koje bi preporuke iz Izvješća UN-ove izvjestiteljice posebno istakla, a koje se mogu primijeniti u hrvatskom obiteljskom zakonu, praksi sudovanja kod dodjele skrbništva…
„Kako i ovaj izvještaj naglašava, više je područja potrebne intervencije. Primarno se treba postići ravnoteža između ciljeva vezanih uz obiteljsku politiku i obiteljskog zakona i ciljeva vezanih uz politiku eliminacije nasilja nad ženama i djecom jer su žene i djeca najčešće žrtve nasilja. No, potrebno je regulirati i rad sudova u ovom području. Preporuke se odnose na vještačenja i taj dio mi je osobno najzanimljiviji jer bi se radilo o značajnom iskoraku u tom području i reguliranju tog područja koje sada nije regulirano. Jer koncept otuđenja na sudove ‘ulazi’ kroz postupke evaluacija roditeljskih kompetencija, vještačenja i općenito putem centara za socijalnu skrbi ili stručnih suradnika na sudovima ili vještaka, a suci se oslanjaju na te odluke. Sudeći po primjeni koncepta otuđenja, zabrinjavajuće je da se uopće koriste na sudu mišljenja koja se ne temelje na relevantnim empirijskim istraživanjima i opće prihvaćenim znanstvenim teorijama. Ne znamo koliko je to rašireno kod nas, ali sumnjamo da je dosta rašireno s obzirom na brojne edukacije kojima su bili izloženi razni profili praktičara. I sad imamo pravilnik u kojem se skrbnike za djecu obavezuje na edukacije o ‘otuđenju’ ali ih se ne obavezuje na edukacije o nasilju u obitelji. Preporuke specijalne izvjestiteljice koje se odnose na sudove i na vještačenje i na organiziranje drugačijeg, javno financiranog postupka bi svakako trebalo uzeti u obzir.